Nasilne ulične demonstracije, potom zbacivanje diktatora, prilično je zapaljiv način da se autoritarni režimi privedu demokratskim društvima, i nisu uvijek i najbolji put za razvoj demokratskih sistema, piše Anne Applebaum u Washington Postu analizirajući događaje u Tunisu.
Tunis je ponedjeljak dobio prijelaznu vladu. U roku od dva mjeseca očekuje se raspisivanje izbora.
Dugogodišnji autokratski vladar Ben Ali pobjegao je u Saudijsku Arabiju. Događaji u Tunisu već su dobili naziv „Revolucija jasmina“.
To je povod nizu tekstova u svjetskim medijima u kojima se analiziraju događaji u toj afričkoj zemlji. Anne Applebaum u „Washington Postu“ podsjeća da ulične demonstracije ne donose uvijek i demokratske promjene.
One neočekivano mogu dovesti na vlast ekstremiste, kao što je to bio slučaj u Iranu 1979. godine.
Mogu stvoriti i nerealna očekivanja, pa onda razočaranje, kao i u slučaju „Narandžaste revolucije“ u Ukrajini 2004.
Vojna policija hapsi dve neidentificirane osobe u automobilu, Tunis 16. siječanj 2011.Nažalost, demonstracije mogu završiti loše, sa žestokom reakcijom vlasti, kao što se dogodilo nakon prosvjeda na Tianmenu.
Uspješne transforamcije u demokraciju znaju biti nedramatične. Primjer su Španjolska nakon smrti Franca i Čile, poslije ostavke Pinocheta, ali i Poljska koja je uspjela ispregovarati put iz komunizma na miran način.
No, sve ove tranzicije bile su moguće jer su autoritarni lideri shvatili da je „igri“ kraj. Tuniski predsjednik Zine al Abidine Ben Ali koji je od subote stanovnik Saudijske Arabije, očito nije mogao shvatiti da se bliži kraj.
Umjesto toga stvarao je lažnu opoziciju, lažni parlament, drakonski režim koji je kontrolirao i internet, te povremeno premlaćivao disidente kako bi spriječio bilo kakvu stvarnu opoziciju i svima ulio strah u kosti.
Nedavno nasilje u Tunsu, ne samo da je bilo moguće predvidjeti, trebalo ga je očekivati, piše Applebaum.
Chiracov miljenik
Prije tri godine sam bila u toj zemlji, ističe novinarka, podsjećajući se da su joj govorili kako ima mnogo školovanih i malo zaposlenih mladih ljudi.
Neki su govorili o novom valu imigracije, drugi su se plašili da bi se mladi mogli okrenuti radikalnom islamu, a neki su isticali kako je ideja o demokratizaciji društva otišla u drugi plan nakon kaosa koji se dogadjao u Iraku.
Pitanje je zašto u Tunisu nisu provedeni izbori kao u Čileu. Vjerojatno zato jer je Ben Alijeva obitelj bila suviše samouvjerena i suviše bogata.
Oni nisu, poput Poljaka ili Španjolaca, dijelili kontinent s drugim demokracijama. Borba protiv terorizma dali im je dodatnu mogućnost da opravdaju autoritarizam. Kao saveznik u borbi protiv radikalnih islamista, izbjegavali su pritisak SAD.
Tuniski predsjednik Zine al Abidine Ben Ali, nakon polaganja zakletve u Narodnoj skupštini u Tunisu, 12. studeni 2009.Amerikancima Tunis nije bio zanimljiv. Francuska koja je svojedobno bila kolonizator i najveći investitor u Tunisu, decenijama je podržavala Ben Alija, kako materijalno, tako i ideološki.
Ben Ali je bio model diktatora: branio je prava žena, obrazovao srednju klasu, spriječavao radikalne islamiste od dolaska na vlast.
Jednom je bivši francuski predsjednik Jacques Chirac izjavio je da je najvažnije ljudsko pravo, pravo na obrazovanje, na stan, na zdrastveno osiguranje, po tim standardima, zaključio je Chirac, zaštita ljudskih prava u Tunisu je vrlo visoka.
Ben Ali je očito tako i mislio o sebi. U javnosti je koristio reformsku retoriku, i istodobno zemlju okovao u korupciju.
Mladi su imalo malo šanse. Demonstracije su i počele nakon što se javno spalio 26 godišnjak koji nije mogao preživjeti kao ilegalni ulični prodavač. Protesti su uslijedili velikom žestinom.
Oduševljena sam što je Ben Ali napustio Tunis. Nadam se da će prijelazna vlada donjeti Tunižanima više slobode i prosperiteta, zaključuje svoj tekst u Washington Postu Anne Applebaum.
Tunis je ponedjeljak dobio prijelaznu vladu. U roku od dva mjeseca očekuje se raspisivanje izbora.
Dugogodišnji autokratski vladar Ben Ali pobjegao je u Saudijsku Arabiju. Događaji u Tunisu već su dobili naziv „Revolucija jasmina“.
To je povod nizu tekstova u svjetskim medijima u kojima se analiziraju događaji u toj afričkoj zemlji. Anne Applebaum u „Washington Postu“ podsjeća da ulične demonstracije ne donose uvijek i demokratske promjene.
One neočekivano mogu dovesti na vlast ekstremiste, kao što je to bio slučaj u Iranu 1979. godine.
Mogu stvoriti i nerealna očekivanja, pa onda razočaranje, kao i u slučaju „Narandžaste revolucije“ u Ukrajini 2004.
Uspješne transforamcije u demokraciju znaju biti nedramatične. Primjer su Španjolska nakon smrti Franca i Čile, poslije ostavke Pinocheta, ali i Poljska koja je uspjela ispregovarati put iz komunizma na miran način.
No, sve ove tranzicije bile su moguće jer su autoritarni lideri shvatili da je „igri“ kraj. Tuniski predsjednik Zine al Abidine Ben Ali koji je od subote stanovnik Saudijske Arabije, očito nije mogao shvatiti da se bliži kraj.
Umjesto toga stvarao je lažnu opoziciju, lažni parlament, drakonski režim koji je kontrolirao i internet, te povremeno premlaćivao disidente kako bi spriječio bilo kakvu stvarnu opoziciju i svima ulio strah u kosti.
Nedavno nasilje u Tunsu, ne samo da je bilo moguće predvidjeti, trebalo ga je očekivati, piše Applebaum.
Chiracov miljenik
Prije tri godine sam bila u toj zemlji, ističe novinarka, podsjećajući se da su joj govorili kako ima mnogo školovanih i malo zaposlenih mladih ljudi.
Neki su govorili o novom valu imigracije, drugi su se plašili da bi se mladi mogli okrenuti radikalnom islamu, a neki su isticali kako je ideja o demokratizaciji društva otišla u drugi plan nakon kaosa koji se dogadjao u Iraku.
Pitanje je zašto u Tunisu nisu provedeni izbori kao u Čileu. Vjerojatno zato jer je Ben Alijeva obitelj bila suviše samouvjerena i suviše bogata.
Oni nisu, poput Poljaka ili Španjolaca, dijelili kontinent s drugim demokracijama. Borba protiv terorizma dali im je dodatnu mogućnost da opravdaju autoritarizam. Kao saveznik u borbi protiv radikalnih islamista, izbjegavali su pritisak SAD.
Ben Ali je bio model diktatora: branio je prava žena, obrazovao srednju klasu, spriječavao radikalne islamiste od dolaska na vlast.
Jednom je bivši francuski predsjednik Jacques Chirac izjavio je da je najvažnije ljudsko pravo, pravo na obrazovanje, na stan, na zdrastveno osiguranje, po tim standardima, zaključio je Chirac, zaštita ljudskih prava u Tunisu je vrlo visoka.
Ben Ali je očito tako i mislio o sebi. U javnosti je koristio reformsku retoriku, i istodobno zemlju okovao u korupciju.
Mladi su imalo malo šanse. Demonstracije su i počele nakon što se javno spalio 26 godišnjak koji nije mogao preživjeti kao ilegalni ulični prodavač. Protesti su uslijedili velikom žestinom.
Oduševljena sam što je Ben Ali napustio Tunis. Nadam se da će prijelazna vlada donjeti Tunižanima više slobode i prosperiteta, zaključuje svoj tekst u Washington Postu Anne Applebaum.
