Na kraju četvorogodišnjeg mandata Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, te Komisije za izbjegle i raseljene osobe BiH stižu ozbiljne primjedbe iz izbjegličkih udruženja o nenamjenskom trošenju novca. To se posebno odnosi na 13,5 miliona konvertibilnih maraka (ili preko 670.000 eura), namijenjenih tzv. održivom povratku, što, kako smatraju, nije stiglo do istinskih povratnika.
Umjesto obnove njihovih kuća ili finansiranja projekata zapošljavanja, novac je ulagan u obnovu vjerskih objekata, ali i za ostanak onih koji nisu željeli da se vrate u svoja predratna mjesta boravka. U nadležnom ministarstvu ove primjedbe o zloupotrebi novca odbijaju.
Kasim Marić, iz okolice Konjica u Hercegovini, jedan je od najmanje 150.000 ljudi koji u BiH još uvijek čekaju na obnovu porušenog doma.
„Sedam puta sam zahtjev predavao, obnavljao papire, vazda kad dođem drugi upadne, ja nemam pojma. Obećaju mi, ja dođem, uzajmljujem 20 maraka, odem - nema ništa“, kaže Marić.
Petnaest godina poslije, Dejtonski mirovni sporazum za mnogobrojne izbjeglice i raseljene osobe je „nesporazum“, jer njihovo potucanje od nemila do nedraga traje sve do danas. Sporom relizacijom povratka nezadovoljni su u izbjegličkim udruženjima, iz kojih stižu brojne osude načina trošenja sredstava za obnovu.
Otišli milioni maraka
Najozbiljnija primjedba stiže iz Unije za održivi povratak i integracije (bivši Savez udruženja/ udruga izbjeglih i raseljenih) gdje tvrde da je 13,5 miliona konvertibilnih maraka namijenjenih tzv. održivom povratku utrošeno nenamjenski.
Mirhunisa Zukić, foto: Ivan Katavić„Žalosno je da su se pravili putevi gdje nema povratnika, da su se pravili vjerski objekti gdje nema uopšte povratnika. Žalosno je da je neko jednim dopisom dobio sredstva bez ikakvih kriterija, tako da smo dobili jedan set projekata koji, po nama, apsolutno nisu transparentni. Veoma je teško objasniti ljudima na terenu zašto nisu dobili za proces povratka, jer vide očitu nepravdu - zašto je neko dobio a nije povratnik, zašto je neko dobio kuću pa zaključao, zašto je neko dobio sredstva za bavljenje poljoprivredom, a uopšte nema zemlje itd“, kaže Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije.
U Uniji također tvrde da su zakinuti povratnici bez obzira na nacionalnost. Tako je od ukupno 5,400.000 KM, koliko su iznosili projekti za obnovu povratka Srba u Federaciju, više od polovine sume utrošeno za finansiranje ostanka u Republici Srpskoj.
Zoran Jovanović, iz Srpskog građanskog vijeća Tuzlanskog kantona, tvrdi da je ovo područje u potpunosti zaobiđeno.
„U planu podjele sredstava za ovu godinu 3,700.000 planirano je za povratnike na području Tuzlanskog kantona. Od tih 3,700.000 KM nijedna marka nije ostala u Tuzlanskom kantonu. Sve su otišle za neke projekte okolo Tuzlanskog kantona, u neke općine u istočnoj Bosni“, kaže Jovanović.
Od 2,300.000 KM namijenjenih održivom povratku Hrvata, čak i 1,500.000 je utrošeno za izgradnju katoličkih vjerskih objekata. Tomo Sedlo, iz Zajednica hrvata Fenix - Posavina, smatra da je novac za povratak usmjeren također u izborne svrhe.
„U zadnje dvije godine sredstva državnog ministarstva su se raspoređivala na takav način da su išla po nekakvoj stranačkoj liniji. Imalo se prosto namjeru zahvaliti svojima članovima, stranačkim kolegama na učešću u izborima“, tvrdi Sedlo.
Vlasti odbacuju optužbe
Od skoro 6,000.000 maraka namijenjenih projektima povratka Bošnjaka, samo 280.000 KM je utrošeno za projekte zapošljavanja.
„Na kraju ćemo biti dio jedne farse - da smo jedno pričali ljudima, a drugo se dešavalo. Ja vrlo često čujem komentare, posebno od ljudi koji su u povratku i koji već 10, 15 godina ne mogu da ostvare nijedno od svojih temljenih ljudskih prava: ’Mi smo došli ovdje samo da u svojim zidovima umremo i dobili smo vjerske objekte da se sahranimo po propisima naše vjere.’“, kaže Salem Čorbo, iz Udruženja Povratak Bijeljina.
U Komisiji za izbjegle i raseljene osobe BiH odbijaju primjedbe o nenamjenskom trošenju.
„Pojam održivoga povratka svi tumače različito. Međutim, Komisija ima u zakonu ovlasti i obaveze da definira namjenu i utrošak sredstava. Mi smo to svoje pravo iskoristili i kazali smo da su i vjerski objekti potrebe ljudi na terenu i da to smatramo održivim povratkom, da su i domovi zdravlja potrebe ljudi na terenu, da su i groblja, znači sve ono što jednom čovjeku koji se vratio u prostoru treba - ili neki objekti koji su pretrpjeli štetu i oštećenja, pa u tom dijelu ili je bilo povratka ili nije bilo povratka, ali posljedica je rata i sanacija nastalih šteta kao takvih. Drugo što je prevažno za mene - te odluke su donesene na temelju raspisanog javnog natječaja gdje smo mi na našu adresu, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, u svrhu namjene i rasporeda tih sredstava zaprimili oko 3,5 do 4.000 zahtjeva gdje smo onda, vodeći računa o ravnomjernoj raspodjeli prije svega regionalnoj, socijalnom stanju općine, nacionalnom stanju potreba na povjerenstvu donijeli odluku o kojoj je riječ“, ističe Slavko Marin, predsjednik Komisije i zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice Vijeća ministara.
Slavko Marin također smatra kako se zanemaruje ostvareni napredak u obnovi i povratku, te da je Komisija u svom četvorogodišnjem mandatu raspodijelila skoro 153,000.000 KM, od čega je najviše izdvojeno za obnovu kuća.
Na drugoj strani još uvijek 150.000 ljudi ili skoro 50.000 porodica čeka svoj krov nad glavom:
„Najveća bi mi želja bila da ima svoj dom, da znam da je lično moj.“
„Da znam da je to moje, da mi ne može sutra niko reći:’Izađi, nije tvoje.’“
Umjesto obnove njihovih kuća ili finansiranja projekata zapošljavanja, novac je ulagan u obnovu vjerskih objekata, ali i za ostanak onih koji nisu željeli da se vrate u svoja predratna mjesta boravka. U nadležnom ministarstvu ove primjedbe o zloupotrebi novca odbijaju.
Kasim Marić, iz okolice Konjica u Hercegovini, jedan je od najmanje 150.000 ljudi koji u BiH još uvijek čekaju na obnovu porušenog doma.
„Sedam puta sam zahtjev predavao, obnavljao papire, vazda kad dođem drugi upadne, ja nemam pojma. Obećaju mi, ja dođem, uzajmljujem 20 maraka, odem - nema ništa“, kaže Marić.
Petnaest godina poslije, Dejtonski mirovni sporazum za mnogobrojne izbjeglice i raseljene osobe je „nesporazum“, jer njihovo potucanje od nemila do nedraga traje sve do danas. Sporom relizacijom povratka nezadovoljni su u izbjegličkim udruženjima, iz kojih stižu brojne osude načina trošenja sredstava za obnovu.
Otišli milioni maraka
Najozbiljnija primjedba stiže iz Unije za održivi povratak i integracije (bivši Savez udruženja/ udruga izbjeglih i raseljenih) gdje tvrde da je 13,5 miliona konvertibilnih maraka namijenjenih tzv. održivom povratku utrošeno nenamjenski.
U Uniji također tvrde da su zakinuti povratnici bez obzira na nacionalnost. Tako je od ukupno 5,400.000 KM, koliko su iznosili projekti za obnovu povratka Srba u Federaciju, više od polovine sume utrošeno za finansiranje ostanka u Republici Srpskoj.
Zoran Jovanović, iz Srpskog građanskog vijeća Tuzlanskog kantona, tvrdi da je ovo područje u potpunosti zaobiđeno.
„U planu podjele sredstava za ovu godinu 3,700.000 planirano je za povratnike na području Tuzlanskog kantona. Od tih 3,700.000 KM nijedna marka nije ostala u Tuzlanskom kantonu. Sve su otišle za neke projekte okolo Tuzlanskog kantona, u neke općine u istočnoj Bosni“, kaže Jovanović.
Od 2,300.000 KM namijenjenih održivom povratku Hrvata, čak i 1,500.000 je utrošeno za izgradnju katoličkih vjerskih objekata. Tomo Sedlo, iz Zajednica hrvata Fenix - Posavina, smatra da je novac za povratak usmjeren također u izborne svrhe.
„U zadnje dvije godine sredstva državnog ministarstva su se raspoređivala na takav način da su išla po nekakvoj stranačkoj liniji. Imalo se prosto namjeru zahvaliti svojima članovima, stranačkim kolegama na učešću u izborima“, tvrdi Sedlo.
Vlasti odbacuju optužbe
Od skoro 6,000.000 maraka namijenjenih projektima povratka Bošnjaka, samo 280.000 KM je utrošeno za projekte zapošljavanja.
„Na kraju ćemo biti dio jedne farse - da smo jedno pričali ljudima, a drugo se dešavalo. Ja vrlo često čujem komentare, posebno od ljudi koji su u povratku i koji već 10, 15 godina ne mogu da ostvare nijedno od svojih temljenih ljudskih prava: ’Mi smo došli ovdje samo da u svojim zidovima umremo i dobili smo vjerske objekte da se sahranimo po propisima naše vjere.’“, kaže Salem Čorbo, iz Udruženja Povratak Bijeljina.
I vjerski objekti su potrebe ljudi na terenu, pa se i to smatra održivim povratkom, kažu u Komisiji za izbjegle i raseljene osobe BiH.
U Komisiji za izbjegle i raseljene osobe BiH odbijaju primjedbe o nenamjenskom trošenju.
„Pojam održivoga povratka svi tumače različito. Međutim, Komisija ima u zakonu ovlasti i obaveze da definira namjenu i utrošak sredstava. Mi smo to svoje pravo iskoristili i kazali smo da su i vjerski objekti potrebe ljudi na terenu i da to smatramo održivim povratkom, da su i domovi zdravlja potrebe ljudi na terenu, da su i groblja, znači sve ono što jednom čovjeku koji se vratio u prostoru treba - ili neki objekti koji su pretrpjeli štetu i oštećenja, pa u tom dijelu ili je bilo povratka ili nije bilo povratka, ali posljedica je rata i sanacija nastalih šteta kao takvih. Drugo što je prevažno za mene - te odluke su donesene na temelju raspisanog javnog natječaja gdje smo mi na našu adresu, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, u svrhu namjene i rasporeda tih sredstava zaprimili oko 3,5 do 4.000 zahtjeva gdje smo onda, vodeći računa o ravnomjernoj raspodjeli prije svega regionalnoj, socijalnom stanju općine, nacionalnom stanju potreba na povjerenstvu donijeli odluku o kojoj je riječ“, ističe Slavko Marin, predsjednik Komisije i zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice Vijeća ministara.
Slavko Marin također smatra kako se zanemaruje ostvareni napredak u obnovi i povratku, te da je Komisija u svom četvorogodišnjem mandatu raspodijelila skoro 153,000.000 KM, od čega je najviše izdvojeno za obnovu kuća.
Na drugoj strani još uvijek 150.000 ljudi ili skoro 50.000 porodica čeka svoj krov nad glavom:
„Najveća bi mi želja bila da ima svoj dom, da znam da je lično moj.“
„Da znam da je to moje, da mi ne može sutra niko reći:’Izađi, nije tvoje.’“