Sudbina oko 15.000 ljudi još uvek nepoznata

Nebojša Grabež

Tokom poslednjih ratova na tlu bivše Jugoslavije nestalo je, ili na silu odvedeno, između 35 i 40 hiljada ljudi.

Sudbina skoro 15.000 osoba još uvek je nepoznata.

U pokušaju da se, posle najmanje jedne decenije, pa čak do 19 godina od nestanka, dođe do nekih informacija o njihovim sudbinama, Međunarodni komitet Crvenog krsta, u saradnji sa svojim regionalnim centrima i komisijama za nestale, pripremio je izložbu fotografija "Nestali životi" koja prikazuje 15 specifičnih slučajeva traganja za pripadnicima svih etničkih grupa zahvaćenih proteklih ratovima.

Izložba "Nestali životi”, koju prati i istoimena knjiga, trebalo bi da obiđe sve administrativne centre i veće gradove regiona, pa čak i nekoliko evropskih metropola, sa ciljem da se podstaknu države zapadnog Balkana da intenziviraju traženje nestalih.

Na pitanje u kojoj meri će inicijativa Međunarodnog crvenog krsta pokrenuti vlasti u regionu da se ozbiljnije posvete ovom problemu, odgovara predsednik Lomisije za nestale Vlade Srbije Veljko Odalović:

“Ovo je, ipak, jedan neutralan ugao gledanja ljudi koji nisu bili neposredni akteri ovih događanja, koji nisu sa ovih prostora i koji su, jednostavno, prepoznali ovaj problem”, kaže Odalović, napominjući da će, upravo ta činjenica, probuditi kod nadležnih ozbiljniji pristup.

“Očigledno da je dinamika i sporost u rešavanju ovih sudbina nešto što zahteva jedno dodatno angažovanje, ne samo tela koja se bave nestalim osobama, nego i svih onih koji, što informacijama, što određenim postupcima koje vode, moraju učiniti sve da se ubrza proces identifikacije nestalih osoba,” rekao je on.

Priča o petnaestoro nestalih različite etničke pripadnosti je, u stvari, priča o hiljadama sličnih slučajeva i isto toliko unesrećenih porodica koje godinama pokušavaju da dođu do nekih informacija o sudbinama svojih najbližih.

“Jako je puno onih koji tragaju, a jako je malo onih koji se trude da nađu te nestale,” kaže Odalović.

Nedostaje političke volje

Naša sagovornica iz Bosne i Hercegovine - Fadila Memišević, predsednica Društva za ugrožene narode, spada upravo u kategoriju onih kojima su veoma dobro poznate emocije onih koji tragaju za svojim nestalima.

“Mi imamo usku saradnju sa preživjelim žrtvama iz Srebrenice. Znamo kako se te majke osjećaju kada nađu svoje najmilije, mada je to isto tako bolno, jer je svaka od tih majki imala potajnu nadu da će naći svoje nestale. Tako da je svaka vijest bila šokantna. Ali moram da kažem da je to istovremeno jedan smiraj za te majke koje su konačno ukopale svoje najmilije,” priča Memišević.

Vesna Teršelić, direktorka Centra za suočavanje s prošlošću "Documenta" iz Hrvatske, veruje da će ova izložba ipak doprineti da, svakodnevna muka onih koji traže svoje nestale, dopre do većeg broja ljudi.

“Mislim da je izložba vrlo vrijedan doprinos. Dapače, izložbe nam trebaju svakog tjedna i svakog mjeseca u što više mjesta, kako bi, na prvom mjestu naravno, vladine institucije napravile daleko više u razmjeni podataka i kako bi se stvorio snažniji javni pritisak na one koji nešto znaju i još nisu rekli što znaju, kako bi sve obitelji koje još uvjek tragaju saznale barem neke informacije o svojim najbližima,” rekla je Teršelić.

Postavlja se pitanje zbog čega oni koji znaju i imaju informacije o nestalim osobama – ćute.

“Ljudi koji znaju podatke o nekim mogućim mjestima gde bi mogli biti sahranjeni ubijeni, strepe od kaznenog procesuiranja, ili pak, od toga da će neko koga su viđeli i ko ima veze sa smaknućima, izvršiti pritisak na njih, ili će se odlučiti na prijetnju smrću,” smatra Teršelić.

“Od političara očigledno zavisi. Nedostaje političke volje, jer nedostaju informacije gđe se nalaze masovne grobnice, a sigurno je da oni koji su to činili znaju,” zaključuje Memišević.

Početna tačka putujuće izložbe "Nestali životi” upisana je u beogradskom Kalmegdanskom parku.

Razgovarali smo sa nekim od retkih posetilaca: