Komentar: Ines Šaškor
Hrvatska danas dobiva novog predsjednika Republike, Ivu Josipovića. Što regija može očekivati od novog stanovnika Pantovčaka? Iz Zagreba ne treba očekivati novu vanjsku politiku. Novi stil, svakako. Stipe Mesić posljednji je tranzicijski političar od formata, Ivo Josipović prvi predsjednik neopterećen prošlošću.
Predsjednik je dobrih namjera i ozbiljnih poruka.
Mesić – političar starog kova i velikog instinkta
Mesićeva vanjskopolitička ostavština je značajna. Osobno je prije 15-tak godina stavio karijeru, a neki tvrde i život, na kocku, razobličujući pogubnu Tuđmanovu politiku u Bosni i Hercegovini. Njegova privrženost teritorijalnom integritetu i cjelovitosti BiH neupitna je. Zalagao se i mnogo osobno pridonio normalizaciji odnosa sa Srbijom i Crnom Gorom, koje većina hrvatskih građana drži agresorima na svoju zemlju.
Od prvoga dana zagovornik je principijelnog kažnjavanja ratnih zločina na svim stranama, smatrajući to zalogom civiliziranog razvoja vlastite zemlje i cijele regije. Bio je haški svjedok, napadan od desnice kao veleizdajnik. Zastupao je i povijesno pomirenje na ovim prostorima. Preduvjet za to vidio je u jasnom otklonu svakog naroda i političke elite od zločina što je u njihovo ime počinjen. Osobno je i višekratno izrekao ispriku u Jasenovcu, u Jeruzalemu, u Beogradu.
Zbog takvog političkog kapitala, Mesić je sebi često dopuštao i nimalo konvencionalne opaske o stranim liderima i njihovim politikama. I u Hrvatskoj se vodila žustra rasprava je li razina Mesićeve komunikacije s Borisom Tadićem i Miloradom Dodikom primjerena.
Mesić je političar starog kova i velikog instinkta. Kako lako upada u konflikte, toliko još lakše iz njih izlazi neokrnjen.
Možda je ponajbolja ilustracija Mesićeva stila njegov burni okršaj s talijanskim predsjednikom Giorgiom Napolitanom prije dvije godine. Napolitano je povodom obilježavanja talijanskih žrtava II svjetskog rata u Istri, govorio o „slavenskoj krvoločnoj mržnji“ i o „prisvajanju teritorija“, Mesić je uzvratio žestoko, optuživši talijanskog kolegu za rasizam, revizionizam i revanšizam. Napolitano se uvrijedio, Mesić dobio packu iz EU, uslijedila je tiha diplomacija i smirivanje. Rezultat – hrvatsko-talijanski odnosi su i dalje dobri, a Napolitano više nikada nije govorio o krvoločnim Slavenima, niti je Istru proglašavao talijanskom.
Mesić se u više navrata žestoko obrušio na pojedine biskupe Katoličke crkve, braneći laički Ustav RH. Rezultat? Kod građana mu je rejting ostao nedirnut, kod nacionalista je postao još omraženiji, a jedan od zadnjih državničkih susreta bio je onaj s papom Benediktom XVI.
Mesić se nije libio ustati protiv američke vojne intervencije u Iraku i uskratiti podršku SAD-u u vezi izuzimanja američkih državljana iz jurisdikcije Međunarodnog suda za ratne zločine, i to u vrijeme kada je Hrvatska tek aplicirala za NATO i bila na početku procesa pridruživanja EU. Zamjerali su mu i tadašnji premijer Račan i lider opozicije Sanader. Građani su bili uz Mesića. Odnosi sa SAD su se malo ohladili, pa opet otopili. Predsjednik Bush bio je u Zagrebu, kao i Mesić u Washingtonu.
Iz tog rakursa treba gledati i na Mesićeve sporove s Tadićem i Dodikom koji su obilježili kraj njegova mandata. Ne radi se o osobnom sporu.
Mesićev rječnik nije bio uvijek diplomatski, ali sadržaj je itekako ozbiljan – Mesić upire prstom na dijelove srpske politike koja nije raščistila s prošlošću. On drži da je neovisno Kosovo realnost, a da bi nezavisna Republika Srpska bila prijetnja sigurnosti i stabilnosti Balkana. Sve ostalo je folklor.
I to je ono što je svome nasljedniku ostavio kao poruku.
Josipović – političar nove generacije
Na prvoj inauguraciji Stipe Mesića bio je Zoran Đinđić, tada lider opozicije, a na drugoj Boris Tadić, predsjednik Srbije. Danas, na inauguraciji Ive Josipovića bit će deset šefova država i 77 delegacija, ali neće biti visokog srpskog izaslanstva.
Odnosi sa Srbijom su zahladili.
Beograd već izvjesno vrijeme ignorira Mesića i neuvijeno daje do znanja da od Josipovića očekuje drugačije ponašanje. Zagreb teško može prihvatiti takvu ultimativnu poruku i Ivo Josipović ju je odbio. Dao je do znanja da bi dolazak Tadića na inauguraciju bio dobrodošao, kao i svih lidera regije, ali svatko za sebe izabire politiku, pa i geste. Nema uvjetovanja.
Josipović za sada izriče jednostavna načela u vanjskoj politici – ako se želi riješiti problem, onda će se to i učiniti, bez obzira na prepreke. To je odgovornost političara pred građanima i pred poviješću.
I kao pravnik i kao političar nove generacije savladao je nekonfliktni stil u javnom djelovanju, sistematičnost i upornost. Obrazovan je, kooperativan i dobronamjeran.
Teško je očekivati Mesićevu živopisnost i ponekad napornu sveprisutnost, ali znalci govore da bi se mnogi mogli iznenaditi Josipovićevom upornošću u igrama na duge staze.
Ipak, glavna nepoznanica ostaje – koliki je liderski kapacitet novoga hrvatskog predsjednika.
Referendum o nezavisnosti Republike Srpske bez pravnog učinka
Za očekivati je da će Josipović u fokus svoje vanjskopolitičke aktivnosti u regiji staviti odnose sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Naglašava da su dobri odnosi Hrvatske i Srbije ključ stabilnosti i sigurnosti u regiji, te da je interes svih što brži ulazak u Europsku Uniju.
Hrvatska tužba protiv Srbije za genocid i srpska protutužba, po Josipoviću ne mogu biti prepreka normalnim odnosima. Smatra da tužba nije sama sebi svrha i da bi bilo neracionalno 10-tak i više godina trošiti vrijeme i novac na sudovanje.
Josipović je stručnjak za međunarodno kazneno pravo s evropskim referencama. Ovakav njegov stav teško je drugačije iščitati nego kao: a) implicitno priznanje da je hrvatska tužba neodrživa, a srpska još i manje, te b) kao poziv i jednoj i drugoj strani da se nađu na konstruktivnom dijalogu oko rješavanja problema koji su i doveli do tužbi.
Hrvatska je priznala Kosovo. Nije za očekivati da će Josipoviću Kosovo biti u fokusu politike. Ako Srbija svoje odnose s Hrvatskom uvjetuje stavom prema Kosovu, a istodobno odvaja vlastiti prijem u EU od stava zemalja članica prema Kosovu – to je problem Srbije.
Bosna i Hercegovina ostaje pravi izazov.
Josipović je potvrdio privrženost teritorijalnoj cjelovitosti susjedne zemlje. Eventualni referendum o nezavisnosti Republike Srpske bio bi bez pravnih učinaka, jer je protivan Daytonu, kaže novoizabarni hrvatski predsjednik.
Drži da ni Hrvatska niti Srbija ne bi trebale voditi pregovore o BiH u ime tamošnjih Hrvata i Srba. Rješenje za BiH trebalo bi se temeljiti na dogovoru sva tri naroda koji bi podrazumijevao jedankopravnost naroda, građana i pojedinaca.
Ne izjašnjava se, niti smatra da se treba izjašnjavati, o broju entiteta ili kantona. O osjetljivom pitanju glasanja bosanskoherecgovačkih Hrvata na izborima u Hrvatskoj, Josipović ostaje u SDP-eovskoj matrici: bitna je pravednost, transparentnost i neutjecanje na život i odluke građana RH.
Od novog šefa države dobrodošao bi hrabriji stav. I to ne samo zbog zahtjeva EU.
Sve HDZ-eove vlade bile su ovisne o Tuđmanovu nasljeđu, Mesić je upravo prema BiH napravio prvi i odlučujući iskorak.
Ivo Josipović će biti uspješan predsjednik samo ako visoko podigne ljestvicu i krene dalje.
******
Pročitajte i ovo:
Naslijeđe Stjepana Mesića
Inauguracija: Josipović od danas zvanično na funkciji predsjednika