„Da smo mi roditelji, očevi i majke, svoje suze skupljali i da smo ledili, kamen bismo stvorili, pa bismo napravili spomenik, oklesali, pa upisali svako dijete koje je poginulo.“
Ovako su roditelji ubijenih, najmlađih Sarajlija iskazivali svoju želju da njihova djeca konačno dobiju dostojno obilježje. A kad se to zaista desilo, umiješali su se mnogi prsti - nedostojni najnevinijih među žrtvama. Nikao je spomenik djeci ubijenoj u opkoljenom Sarajevu, ali ne i mališanima stradalim izvan blokade. Stoga nije odao počast svakom prekinutom djetinjstvu.
To je samo jedan od primjera odnosa prema žrtvama kojima se bez velikog reda grade spomenici, memorijalni centri, nadgrobne ploče, spomen-česme. Da li sadrže ono zbog čega bi trebali postojati - da iskažu pijetet prema žrtvi. Historičar Dubravko Lovrenović iznosi da su spomenici u BiH:
„Prije svega postulirani nacionalno, a onda odmah iza toga vjerski, a odmah poslije toga i etnički, što u krajnjoj liniji zapravo šalje i konkretnu, odnosno konačnu političku poruku da mi živimo u - da li definitivno, to ne znam - etnički podijeljenoj zemlji.“
Profesor Dubravko Lovrenović
Problem bh.odnosa prema žrtvama rata je u tome što nijedan od brojnih ili prekobrojnih spomenika ne sadrži, pa tako i ne šalje, univerzalne poruke protiv rata, a za mir, ističe Mirsad Tokača, direktor Dokumentaciono istraživačkog centra iz Sarajeva:
„Nažalost, ne šalju poruku univrezalnosti. Oni nisu podignuti žrtvama u smislu da žrtve ne diskriminiraju. To su spomenici koji obilježavaju pripadnike vlastite grupe - ili su čak spomenici koji nažalost veličaju zločin, tako da sa njih dolaze vrlo ružne poruke, uznemiravajuće gotovo, poruke koje ponovo potiču ili na neke revanše, na neke osvete, ili pruke koje omalovažavaju žrtve iz druge etničke grupe. A što je još vrlo opasno – nalazimo mnogo spomenika na kojima su zajedno vojnici i civili, što je potpuno neprihvatljivo. Zna se da su civili zaštićena kategorija stanovništva, da vojnici to nisu izuzev u situacijama kada su ratni zarobljenici - tako da se spomenicima ponekad čak i obilježava teritorija.“
Ali ima i drugih, loših namjera, kaže Tokača:
„Nekada se spomenicima žele odaslati potpuno lažne poruke. Čak i na nekima do sada podignutim spomenicima imate potpune laži - imate ljude koji su živi, a njihova imena su uklesana na spomenike. Umjesto da slavimo žrtve, mi slavimo neke lažne heroje - i to je, čini mi se, najopasnije.“
Duboke podjele u zemlji prenijele su se i na sjećanje i uspomene, ističe Lovrenović:
„U takvom jednom društvenome kontekstu u kojemu i spomenička obilježja - čije postojanje, naravno, ne treba dovoditi u pitanje, da se krivo ne shvatimo, jer žrtve rata, žrtve logora, žrtve zločina naravno da trebaju biti komemorirane, ali u našem kontesku bojim se da sami ti spomenici neće pridonositi onome čemu bi jedno postratno društvo trebalo težiti - pomirenju na jednoj strani, a zatim i dostizanju barem jednog zajedničkog minimuma oko svega što nam se desilo, posebno tokom rata 1992. - 1995. godina.“
U junu 2007. godine, tadašnji visoki predstavnik Kristijan Švarc - Šiling je proglasio Zakon kojim se osniva Memorijalni centar Srebrenica - Potočari, koji je tako prešao u nadležnost države BiH. Šiling je tada rekao: “Odlučio sam iskoristiti bonske ovlasti kako Memorijalni centar ne bi bio predmetom bilo kakve političke igre".
JEDINSTVEN IZRAZ KATASTROFE
Potonje godine pokazuju suprotno, ističe Tokača:
„Komemoracije koje su se dešavale u Potočarima vrlo često su odisale političkim govorima, političkim ambijentom, demonstriranjem političke pozcijije itd. Žrtve su znale biti u drugom planu. Trebaće dugo vremena da se Potočari zaista pretvore u ono što je istinski simbol stradanja i obilježavanja genocida nad građanima ne samo Srebrenice nego cijelog donjodrinskog prostora.“
Haotično stanje u izgradnji i postavljanju obiljžja, odnosno izostanak brige sa državnog nivoa primjećuje i grupa autora istraživača Agencije UN za razvoj, koji su sačinili „Vodič kroz tranzicijsku pravdu“. Alma Dedić, iz Ureda UNDP u Sarajevu, zaključuje:
„U BiH proces građenja memorijala traje. Postoji veliki boj memorijala koji su već sagrađeni. Pristup građenju memorijala nije koordiniran u BiH, dakle nije na državnom nivou usagalašen. Gotovo nema spomenika koji su na univerazalan način posvećeni žrtvama. Loklana zajednica, odnosno loklana samouprava ima generalnu nadležnost za izdavanje urbanističke dozvole da bi se na određenm mjestu u skladu s urbanističkim planom podigao spomenik, dok inicijativu može pokrenuti bilo ko.“
Mirsad Tokača
Da li će i kada doći vrijeme da žrtve imaju pijetet, a njihovi spomenici budu opomena da se rat i ubijanje nikada ne ponovi? Sociolog iz Banje Luke Ivan Šijaković iznosi ovaj stav.
„Da li je došlo vreme da se grade univerzalni spomenici kao nekakav jedinstven izraz katastrofe koja je zadesila ljude u BiH, to je stvarno dobra i zanimljiva ideja, vredi o njoj razmišljati, ali ja mislim da je to vrlo teško. Ovde je veliki problem što se ne može naći zajednički element u čije bi se ime napraviliu spomenici - iako bi to možda bilo jedno od rešenja, možda čak i jedino rešenje za problem BiH da kroz jedinstven spomenik možete da kažete i jednistvenu poruku, ali nažalost... Ko uspe da to uradi, zaslužuje Nobelovu nagradu.“
Spomenici žrtvama rata se grade iz poštovanja prema njima, a zatim da bi opominjali i čuvali naše sjećanje. Stoga nikako ne bi smjeli imati političke poruke, poruke neprijateljstva ili mržnje.
Pročitajte ostale priloge iz programa Pred licem pravde:
Vlast meša žrtve i zločince
Za Franju Tuđmana pregršt počasti
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)
Ovako su roditelji ubijenih, najmlađih Sarajlija iskazivali svoju želju da njihova djeca konačno dobiju dostojno obilježje. A kad se to zaista desilo, umiješali su se mnogi prsti - nedostojni najnevinijih među žrtvama. Nikao je spomenik djeci ubijenoj u opkoljenom Sarajevu, ali ne i mališanima stradalim izvan blokade. Stoga nije odao počast svakom prekinutom djetinjstvu.
To je samo jedan od primjera odnosa prema žrtvama kojima se bez velikog reda grade spomenici, memorijalni centri, nadgrobne ploče, spomen-česme. Da li sadrže ono zbog čega bi trebali postojati - da iskažu pijetet prema žrtvi. Historičar Dubravko Lovrenović iznosi da su spomenici u BiH:
„Prije svega postulirani nacionalno, a onda odmah iza toga vjerski, a odmah poslije toga i etnički, što u krajnjoj liniji zapravo šalje i konkretnu, odnosno konačnu političku poruku da mi živimo u - da li definitivno, to ne znam - etnički podijeljenoj zemlji.“
Problem bh.odnosa prema žrtvama rata je u tome što nijedan od brojnih ili prekobrojnih spomenika ne sadrži, pa tako i ne šalje, univerzalne poruke protiv rata, a za mir, ističe Mirsad Tokača, direktor Dokumentaciono istraživačkog centra iz Sarajeva:
„Nažalost, ne šalju poruku univrezalnosti. Oni nisu podignuti žrtvama u smislu da žrtve ne diskriminiraju. To su spomenici koji obilježavaju pripadnike vlastite grupe - ili su čak spomenici koji nažalost veličaju zločin, tako da sa njih dolaze vrlo ružne poruke, uznemiravajuće gotovo, poruke koje ponovo potiču ili na neke revanše, na neke osvete, ili pruke koje omalovažavaju žrtve iz druge etničke grupe. A što je još vrlo opasno – nalazimo mnogo spomenika na kojima su zajedno vojnici i civili, što je potpuno neprihvatljivo. Zna se da su civili zaštićena kategorija stanovništva, da vojnici to nisu izuzev u situacijama kada su ratni zarobljenici - tako da se spomenicima ponekad čak i obilježava teritorija.“
Ali ima i drugih, loših namjera, kaže Tokača:
„Nekada se spomenicima žele odaslati potpuno lažne poruke. Čak i na nekima do sada podignutim spomenicima imate potpune laži - imate ljude koji su živi, a njihova imena su uklesana na spomenike. Umjesto da slavimo žrtve, mi slavimo neke lažne heroje - i to je, čini mi se, najopasnije.“
Duboke podjele u zemlji prenijele su se i na sjećanje i uspomene, ističe Lovrenović:
„U takvom jednom društvenome kontekstu u kojemu i spomenička obilježja - čije postojanje, naravno, ne treba dovoditi u pitanje, da se krivo ne shvatimo, jer žrtve rata, žrtve logora, žrtve zločina naravno da trebaju biti komemorirane, ali u našem kontesku bojim se da sami ti spomenici neće pridonositi onome čemu bi jedno postratno društvo trebalo težiti - pomirenju na jednoj strani, a zatim i dostizanju barem jednog zajedničkog minimuma oko svega što nam se desilo, posebno tokom rata 1992. - 1995. godina.“
U junu 2007. godine, tadašnji visoki predstavnik Kristijan Švarc - Šiling je proglasio Zakon kojim se osniva Memorijalni centar Srebrenica - Potočari, koji je tako prešao u nadležnost države BiH. Šiling je tada rekao: “Odlučio sam iskoristiti bonske ovlasti kako Memorijalni centar ne bi bio predmetom bilo kakve političke igre".
JEDINSTVEN IZRAZ KATASTROFE
Potonje godine pokazuju suprotno, ističe Tokača:
„Komemoracije koje su se dešavale u Potočarima vrlo često su odisale političkim govorima, političkim ambijentom, demonstriranjem političke pozcijije itd. Žrtve su znale biti u drugom planu. Trebaće dugo vremena da se Potočari zaista pretvore u ono što je istinski simbol stradanja i obilježavanja genocida nad građanima ne samo Srebrenice nego cijelog donjodrinskog prostora.“
Haotično stanje u izgradnji i postavljanju obiljžja, odnosno izostanak brige sa državnog nivoa primjećuje i grupa autora istraživača Agencije UN za razvoj, koji su sačinili „Vodič kroz tranzicijsku pravdu“. Alma Dedić, iz Ureda UNDP u Sarajevu, zaključuje:
„U BiH proces građenja memorijala traje. Postoji veliki boj memorijala koji su već sagrađeni. Pristup građenju memorijala nije koordiniran u BiH, dakle nije na državnom nivou usagalašen. Gotovo nema spomenika koji su na univerazalan način posvećeni žrtvama. Loklana zajednica, odnosno loklana samouprava ima generalnu nadležnost za izdavanje urbanističke dozvole da bi se na određenm mjestu u skladu s urbanističkim planom podigao spomenik, dok inicijativu može pokrenuti bilo ko.“
Da li će i kada doći vrijeme da žrtve imaju pijetet, a njihovi spomenici budu opomena da se rat i ubijanje nikada ne ponovi? Sociolog iz Banje Luke Ivan Šijaković iznosi ovaj stav.
„Da li je došlo vreme da se grade univerzalni spomenici kao nekakav jedinstven izraz katastrofe koja je zadesila ljude u BiH, to je stvarno dobra i zanimljiva ideja, vredi o njoj razmišljati, ali ja mislim da je to vrlo teško. Ovde je veliki problem što se ne može naći zajednički element u čije bi se ime napraviliu spomenici - iako bi to možda bilo jedno od rešenja, možda čak i jedino rešenje za problem BiH da kroz jedinstven spomenik možete da kažete i jednistvenu poruku, ali nažalost... Ko uspe da to uradi, zaslužuje Nobelovu nagradu.“
Spomenici žrtvama rata se grade iz poštovanja prema njima, a zatim da bi opominjali i čuvali naše sjećanje. Stoga nikako ne bi smjeli imati političke poruke, poruke neprijateljstva ili mržnje.
Pročitajte ostale priloge iz programa Pred licem pravde:
Vlast meša žrtve i zločince
Za Franju Tuđmana pregršt počasti
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)