Vlast nema odgovora na krizu

Bosni i Hercegovini nedostaju jasne strategije i finansijska sredstva, ali i politička volja i stručnost za efikasno suprotstavljanje udarima globalne ekonomske krize. Ekonomski stručnjaci smatraju da nedovoljno razvijena proizvodnja i kvalitet proizvoda zemlju još više izlažu krizi. Dok se kriza nezaustavljivo širi, a stanje na globalnom finansijskom i privrednom tržištu će se, prema procjenama MMF-a i Svjetske banke, i dalje zaoštravati, bosanskohercegovačke vlasti nemaju jasnu viziju rješavanja ekonomskih problema u zemlji. Svjetlana Cenić, ekonomska analitičarka iz Banja Luke smatra da vlasti ne samo što nisu odgovorile na izazove svjetske krize već i ne priznaju da ona uveliko pogađa BiH:

„Niti ima svoja predviđanja, niti procene šta će biti. Naprotiv. Podaci koji se čuju su em kontradiktorni, em uopšte nisu u skladu sa stvarnošću, onom koju mi vidimo. Sve one nekakve mere o kojima se priča, niko njihov efekat ne vidi. S jedne strane se priča o nekoj štednji, s druge strane se i dalje kupuju nova kola, troši na sve mile načine, obezbeđuje plata administraciji, a evo već i te plate kasne, što niko ne objavljuje. Prema tome, ne znam – niti odgovora ima, niti hoće da odgovore, jer onda bi trebali nešto raditi. Javna potrošnja mora biti smanjena, mora biti više investicija, mora se ulagati u istraživanje i razvoj, inovatorstvo. Mora postojati ta saradnja nauke i politike, da tako kažem.“

Iako su ekonomski stručnjaci spremni svojim znanjem pomoći državi da ublaži udare svjetske ekonomske krize, političari stručnu pomoć još nisu zatražili. Veći angažman civilnog sektora i socijalnih partnera u rješavanju ovog problema svakako je potreban, kaže profesor sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Vjekoslav Domljan:

„Iz države me niko nije pozvao, mada sam i na početku krize govorio da se treba formirati neki krizni štab i stalno sam se raspitivao kod mojih kolega koji su bliski vladajućim krugovima da li se išta radi. Nažalost, do dana današnjeg takav antikrizni štab nije formiran, a od prijeke nam je važnosti. Civilni sektor uvijek mora biti uključen, jer sama definicija razvoja je da je razvoj transformacija društva bazirana na participaciji. Dakle, participacija uvijek mora biti osigurana.

De fakto se donose mjere, programi, aktivnosti, ali to nijedno nije pravi program, ni mjera, ni aktivnost jer se ne zna ko će biti zadužen, ni koji se efekti očekuju, ni u kojem se roku trebaju provesti.

S druge strane, civilizacijska tekovina Evrope je da postoje socijalni partneri, kao što su sindikati, poslodavci, da su uključeni u rješavanje ekonomskih problema, a posebice kad se radi o kriznim situacijama. Nažalost, mi to nemamo na nivou BiH. Koliko vidim, na nivou entiteta nešto imamo, ali ne proizvodi rezultate kakve bi mi očekivali.“

Profesor Nikola Grabovac:

„BiH sada, vezano za ekonomsku krizu, postupa po šekspirovskoj komediji „mnogo buke ni oko čega“. De fakto se donose mjere, programi, aktivnosti, ali to nijedno nije pravi program, ni mjera, ni aktivnost jer se ne zna ko će biti zadužen, ni koji se efekti očekuju, ni u kojem se roku trebaju provesti. U BiH imamo dovoljno intelektualno i stručno sposobnih i profesora i rukovodilaca iz privrede, koji su spremni da naprave mjere. Druga stvar, imamo i dovoljno novčanih sredstava da podržimo realizaciju tih mjera, jedino nemamo ekonomske podrške da se to realizira. Šta će biti, ne zavisi više od stručnjaka, nego zavisi više od politički opredjeljivajućih elemenata da se to realizira.“

Država je samo teoretski odgovorila na udare svjetske ekonomske krize, navodi ekonomski analitičar i novinar Eldar Dizdarević:

„Teoretski jeste jer je napravljen nekakav program mjera. To je dokument na dvije – tri kucane strane, koji je, najblaže rečeno, nebuloza. Na primjer, u programu federalne Vlade jedna od glavnih odrednica je da će se obezbijediti milijarda konvertibilnih maraka poticajnih sredstava za kreditiranje preduzeća, sa kamatnom stopom ne većom od šest posto. Onda federalna Vlada to napiše i ode u komercijalne banke, zaduži se s kamatom od osam posto i ima pri tome budžetski deficit od nekih 200-300 miliona maraka. Ako je u stanju da obezbijedi poticajna sredstva sa kamatom ne većom od šest posto, onda bi bilo logično da ih prvo obezbijedi sebi, je li tako?“

Mnoštvo je ponuđenih rješenja koja niko iz vlasti nije spreman da sasluša, tvrdi Dizdarević:

„Rješenja ima bezbroj, raznih mogućnosti kako da se utiče, šta treba da se radi, da se pojavljuju investicije, da se uradi masa pametnih stvari, međutim, iz vlasti to niko ne sluša i nažalost, to će se ljudima, u ovoj zemlji svima nama, obiti o glavu.“