Hrvatski građani, osobito oni kojima su u nedavnom ratu stradali najbliži, ili za njima još tragaju, pozdravljaju inicijativu za osnivanjem REKOM-a, a hrvatski predsjednik Ivo Josipović među prvima je, sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem, podržao ideju.
Ni u hrvatskoj Vladi nemaju ništa protiv te građanske inicijative, iako napominju da je sama Vlada već utvrdila većinu podataka i pitanje je, kažu, treba li ih ponovno i ispočetka prikupljati. No, spremni su na suradnju.
Točan popis i način stradavanja svih žrtava rata na prostoru bivše Jugoslavije mora se čim prije utvrditi, kako se ne bi dogodilo da se i nakon 50 godina ne znaju točni podaci i politički manipulira žrtvama, kao što je to slučaj sa stradalima u Drugom svjetskom ratu – smatra većina građana koje smo anketirali u Zagrebu prvog dana potpisivanja za REKOM:
„To je dobra inicijativa, da se na koncu konca zna je li taj rat bio pozitivan ili negativan.”
„Tu se bude točno vidilo kako je Hrvatska bila žrtva.”
„Konačno se mora znati istina i o ovom ratu, kao i o onom prije 70 godina, jer je to tajna i skrivali su je isti ljudi i njihova pokoljenja, koji skrivaju istinu o onom što se događalo. A evo ni dan danas se ne uči u školama o Domovinskom ratu ništa. To djeca moraju znati, inače će se povijest i nakon 100 godina opet zataškavati.”
„Nemam ništa protiv. Ja se slažem. Nek’ se utvrdi. Neka bude istina do kraja i za jedne i za druge. Bol jednako boli.”
„Bolje da se to riješi na neki način ovako, nego da se to prepucava po medijima ili među političarima ili među ljudima.”
„Naravno da treba sve žrtve utvrditi. Moj brat je stradao, a ja ne znam ni gdje je njegov grob.”
Osnov i za pomirenje
Vesna Teršelič, voditeljica Documente, jedne od stožernih organizacija okupljenih u regionalnu Koaliciju za REKOM, kaže:
Prikupljanje potpisa za REKOm, Zagreb, travanj 2011„Inicijativa je važna za sve žrtve jer su činjenice na prvom mjestu važne za obitelji stradalih i za one koji još uvijek tragaju. Još uvijek se u Hrvatskoj traga za više od 1.800, a u cijeloj regiji za više od 15.000 ljudi. A ubijeno i nestalo, u cijeloj regiji, je više od 130.000 ljudi. Činjenice su važne zbog svakog od nas jer je to temelj za održivi mir, za suočavanje sa prošlošću, za sagledavanje što je to sve bilo u ratu, kako u Hrvatskoj, tako i u drugim post jugoslavenskim zemljama. Silno nam je važno napraviti taj korak.“
Iako zločin ne zastarijeva, treba iskoristiti šansu dok su sjećanja još živa, dok ima svjedoka, slaže se i Ljubo Manojlović iz Srpskog demokratskog foruma.
„Mislim da je to prije svega šansa da se popišu sve žrtve, bez obzira s čije strane je zločin napravljen, a može biti jako dobra baza za pomirenje u regiji”, kaže Manojlović.
Popisivanje svih žrtava i utvrđivanje činjenica nikako se ne smije razumjeti kao izjednačavanje žrtava, pojašnjava predsjednik Inicijative mladih za ljudska prava, Mario Mažić.
„To je teza koja se često iznosi, ali sa druge strane, kada se pogleda Statut koji mi predlažemo, postoji stavka da će pored imena, postojati kratka obrazloženja. Što znači da je nemoguće da se dogodi izjednačavanje jer će pisati o kakvoj se smrti radi - je li to smrt vojnika u vojnoj akciji ili je to smrt djeteta, civila ili hrvatskog logoraša, u Stajićevu recimo“, navodi Mario Mažić.
Bol je ista
Javnost bi konačno, zaključuje Mažić, trebala saznati tko su bile žrtve u nedavnim ratovima, a ne samo zločinci.
Prikupljanje potpisa za REKOM, Zagreb, travanj 2011„Za razliku od sudova, koji su jako usmjereni na dokazivanje odgovornosti počinitelja i bave se u principu počiniteljem, Komisija je ta koja svoj fokus u potpunosti stavlja na žrtve. Ona prikuplja informacije o žrtvama, radi poimenični popis ubijenih, ona organizira javna svjedočenja žrtava, i to na regionalnom nivou, što je vrlo važno kako bi se recimo svjedočenja iz 1991. godine, iz jednog velikog dijela Hrvatske, čula i u Beogradu i u Nišu i u Banja Luci i kako bi se svjedočenja iz 1995. godine, iz, recimo Knina, čula u Zagrebu”, kaže Mažić.
Marica Šeatović iz Novske, čijeg su muža Mihajla, kasne jeseni 1991. godine, uz još desetak civila, u njihovim kućama, svirepo masakrirali i ubili pripadnici hrvatske vojske 1. gardijske brigade Tigrovi, godinama traži pravdu i odštetu na sudovima.
Zločinci još nisu pravomoćno kažnjeni, a ona je, umjesto odštete, morala platiti državi goleme sudske troškove jer je izgubila spor. Nije jedina. Trenutno je slučaj na Vrhovnom sudu.
Marica se uključila u inicijativu za REKOM i kaže da obitelji žrtava, bez obzira kojoj strani pripadaju, na svim prostorima bivše države, razumiju jedni druge jer bol je ista.
„Zaista istinski sa svakim suosjećam. To nije fraza, kao što naši političari kažu. Meni je svejedno je li onaj Amir iz BiH, ili onaj sa Kosova ili onaj iz Makedonije, iz Crne Gore. Stvarno sa svima, sa kojima sam se sretala, imam super odnose”, kaže Marica Šeatović.
Pukovnik Ivan Grujić iz vladine Uprave za zatočene i nestale kaže da hrvatska Vlada nema ništa protiv takve građanske inicijative, ali napominje da institucije hrvatske države već sustavno rade na prikupljanju podataka o svim žrtvama rata, neovisno o njihovoj nacionalnoj vjerskoj ili drugoj pripadnosti.
„Postoje ažurni podaci i popisi o svim nestalim osobama. Postoje privremeni popisi o svim smrtno stradalim osobama. Prikupljaju se podaci i provode istrage o ratnim zločinima. Dakle, svaka inicijativa koja bi predstavljala nadogradnju je dobrodošla i svaki novi podatak koji može nadopuniti naše postojeće stanje je dobrodošao. Mi smo uvijek spremni na suradnju, ali da to ne bude vraćanje na početak onoga što je već učinjeno”, zaključuje pukovnik Grujić.
Ni u hrvatskoj Vladi nemaju ništa protiv te građanske inicijative, iako napominju da je sama Vlada već utvrdila većinu podataka i pitanje je, kažu, treba li ih ponovno i ispočetka prikupljati. No, spremni su na suradnju.
Točan popis i način stradavanja svih žrtava rata na prostoru bivše Jugoslavije mora se čim prije utvrditi, kako se ne bi dogodilo da se i nakon 50 godina ne znaju točni podaci i politički manipulira žrtvama, kao što je to slučaj sa stradalima u Drugom svjetskom ratu – smatra većina građana koje smo anketirali u Zagrebu prvog dana potpisivanja za REKOM:
„To je dobra inicijativa, da se na koncu konca zna je li taj rat bio pozitivan ili negativan.”
„Tu se bude točno vidilo kako je Hrvatska bila žrtva.”
„Konačno se mora znati istina i o ovom ratu, kao i o onom prije 70 godina, jer je to tajna i skrivali su je isti ljudi i njihova pokoljenja, koji skrivaju istinu o onom što se događalo. A evo ni dan danas se ne uči u školama o Domovinskom ratu ništa. To djeca moraju znati, inače će se povijest i nakon 100 godina opet zataškavati.”
„Nemam ništa protiv. Ja se slažem. Nek’ se utvrdi. Neka bude istina do kraja i za jedne i za druge. Bol jednako boli.”
„Bolje da se to riješi na neki način ovako, nego da se to prepucava po medijima ili među političarima ili među ljudima.”
„Naravno da treba sve žrtve utvrditi. Moj brat je stradao, a ja ne znam ni gdje je njegov grob.”
Osnov i za pomirenje
Vesna Teršelič, voditeljica Documente, jedne od stožernih organizacija okupljenih u regionalnu Koaliciju za REKOM, kaže:
Iako zločin ne zastarijeva, treba iskoristiti šansu dok su sjećanja još živa, dok ima svjedoka, slaže se i Ljubo Manojlović iz Srpskog demokratskog foruma.
„Mislim da je to prije svega šansa da se popišu sve žrtve, bez obzira s čije strane je zločin napravljen, a može biti jako dobra baza za pomirenje u regiji”, kaže Manojlović.
Popisivanje svih žrtava i utvrđivanje činjenica nikako se ne smije razumjeti kao izjednačavanje žrtava, pojašnjava predsjednik Inicijative mladih za ljudska prava, Mario Mažić.
„To je teza koja se često iznosi, ali sa druge strane, kada se pogleda Statut koji mi predlažemo, postoji stavka da će pored imena, postojati kratka obrazloženja. Što znači da je nemoguće da se dogodi izjednačavanje jer će pisati o kakvoj se smrti radi - je li to smrt vojnika u vojnoj akciji ili je to smrt djeteta, civila ili hrvatskog logoraša, u Stajićevu recimo“, navodi Mario Mažić.
Bol je ista
Javnost bi konačno, zaključuje Mažić, trebala saznati tko su bile žrtve u nedavnim ratovima, a ne samo zločinci.
Marica Šeatović iz Novske, čijeg su muža Mihajla, kasne jeseni 1991. godine, uz još desetak civila, u njihovim kućama, svirepo masakrirali i ubili pripadnici hrvatske vojske 1. gardijske brigade Tigrovi, godinama traži pravdu i odštetu na sudovima.
Zločinci još nisu pravomoćno kažnjeni, a ona je, umjesto odštete, morala platiti državi goleme sudske troškove jer je izgubila spor. Nije jedina. Trenutno je slučaj na Vrhovnom sudu.
Marica se uključila u inicijativu za REKOM i kaže da obitelji žrtava, bez obzira kojoj strani pripadaju, na svim prostorima bivše države, razumiju jedni druge jer bol je ista.
„Zaista istinski sa svakim suosjećam. To nije fraza, kao što naši političari kažu. Meni je svejedno je li onaj Amir iz BiH, ili onaj sa Kosova ili onaj iz Makedonije, iz Crne Gore. Stvarno sa svima, sa kojima sam se sretala, imam super odnose”, kaže Marica Šeatović.
Pukovnik Ivan Grujić iz vladine Uprave za zatočene i nestale kaže da hrvatska Vlada nema ništa protiv takve građanske inicijative, ali napominje da institucije hrvatske države već sustavno rade na prikupljanju podataka o svim žrtvama rata, neovisno o njihovoj nacionalnoj vjerskoj ili drugoj pripadnosti.
„Postoje ažurni podaci i popisi o svim nestalim osobama. Postoje privremeni popisi o svim smrtno stradalim osobama. Prikupljaju se podaci i provode istrage o ratnim zločinima. Dakle, svaka inicijativa koja bi predstavljala nadogradnju je dobrodošla i svaki novi podatak koji može nadopuniti naše postojeće stanje je dobrodošao. Mi smo uvijek spremni na suradnju, ali da to ne bude vraćanje na početak onoga što je već učinjeno”, zaključuje pukovnik Grujić.