Bilo je reči o tome da li je postojala jugoslovenska kultura ili je to bila samo politička floskula, da li kulturna saradnja u regionu funkcioniše nezavisno od međudržavnih odnosa, kako su regionalni hitovi zamenili jugoslovenske hitove, koliko su danas uticajni pisci koji su devedestih godina bili glavni promotori rata i mržnje, zašto ne postoji tržište knjiga Zapadnog Balkana, kao i o tome da li je zaustavljen trend nasilnog razdvanja jezika koji je počeo devedesetih godina.
Omer Karabeg: Da li je jugoslovenski kulturni prostor stvarno funkcionisao ili je to, kako neki danas vole da kažu, bila veštačka tvorevina komunista?
Omer Karabeg: Da li je jugoslovenski kulturni prostor stvarno funkcionisao ili je to, kako neki danas vole da kažu, bila veštačka tvorevina komunista?
Miljenko Jergović: Naravno da to nije bila nikakva vještačka, ni umjetna tvorevina nego je to bio prostor koji je funkcionirao po principu istoga ili srodnih jezika i međusobnih kulturnih srodnosti. On je savršeno dobro funkcionirao kao zajednički kulturni prostor različitih naroda i djelomice čak i različitih identiteta. A što se tiče onoga što je danas od tog prostora ostalo, ja ne bih insistirao na tome da su stvari tako crne. Ja mislim da se zajednički kulturni postor bivšeg srpskohrvatskog jezika, proširen sa nešto malo Slovenije i nešto malo Makedonije, obnovio čak i više nego što bi se to očekivalo i vrlo često protiv volje političkih oligarhija.
Andrej Nikolaidis: Kultura je išla, kako je uostalom i red, ispred politike. Pokazalo se da nipošto nije riječ o vještačkoj tvorevini, naprotiv, političke razlike su vrlo vještačke. Veze su uspostavljene uprkos političkim barijerama zato što se radi o organskim vezama i upućenosti jednih na druge bez čega ne možemo funkcionisati, ili, ako hoćete, možemo, ali ne dugo i svakako ne uspješno. Uprkos političkim oligarhijama koje su imale vrlo jasan interes da nas zatvore u torove, mi smo te torove nekako otvorili i makar kao ovce procirkulisali.
Omer Karabeg: A da li se u ono vreme, kada je funkcionisao taj jugoslovenski kulturni prostor, moglo govoriti o jugoslovenskoj kulturi ili je to bilo preterivanje?
Jugoslavenska kultura je zapravo bila višeidentitetska kultura, koja je bila kompozitna, vrlo šarolika i unutar sebe vrlo različita, a i kontradiktorna.
Nekad su bili veliki jugoslovenski hitovi, a sada imamo regionalne hitove, imali smo jugoslovenske književne zvijezde, sada imamo regionalne zvijezde.
Miljenko Jergović: Naravno da Albanci nikad nisu baš imali neku želju i volju da budu dio identiteta Južnih Slavena. Ali nije problem bio u tome što se Albanci nisu snalazili u kulturnom identitetu Južnih Slavena nego u tome što se kulturni identitet Albanaca nije nikako želio obuhvatiti nadidentitetom Jugoslavije. Mi ostali smo tu ideju odbijali. Od cijele kosovsko-albanske kulture tog vremena, sa izuzetkom nekih velikih glumaca, i to beogradskih glumaca, da se razumijemo, kakvi su bili Enver Petrovci, Faruk Begoli i Bekim Fehmiu, u toj zajedničkoj kulturi su nešto malo participirali filmski režiser Ekrem Krieziu, koji je, čini mi se, u jednom trenutku bio i u zatvoru zbog bizarne optužbe za iredentizam, zatim pjesnici Enver Đerđeku, Ali Podrimja i možda još koji, i jedna velika pjevačica koju su znali svi koji su u to vrijeme slušali narodnu muziku, a koja se zvala Nedžmija Pagaruša. I to je bilo sve. To je zastrašujuće malo. Dakle, naš interes je bio zastrašujuće nikakav, a iza svega toga je stajao neki naš implicitni rasizam prema tom svijetu.
Omer Karabeg: Ne čini li vam se da kulturne veze u izvesnoj meri zavise od političkih odnosa među državama bivše Jugoslavije, pa kad su ti odnosi dobri, one jačaju, a kada se jave razmirice onda se to odrazi i na kulturnu saradnju?
Miljenko Jergović: Baš i ne. Ja, naime, mislim da kulturna saradnja na području bivše Jugoslavije niti je obnovljena, niti danas funkcionira ovisno o državanim politikama. Državne politike na ovom prostoru nisu previše zainteresirane za kulturu. One je smatraju marginalnom. Pošto ja govorim iz hrvatske perspektive, reći cu da je Hrvatska danas, što se tiče kulture, Sparta, dakle potpuno akulturna zemlja u kojoj su sport i tjelesna priprema apsolutno sve i sva, a kultura ne znači gotovo ništa. Politika samo povremeno, ovisi od toga da li smo trenutno u zatopljenju ili zahlađenju, koristi ono što je na uspostavi tih kulturnih veza mimo nje postignuto. Nedavno je u Zagrebu bila velika premijera filma Gorana Markovića “Turneja“ na kojoj su se nacrtali i Stipe Mesić i cijela ta politička ekipa i svi su bili jako sretni što se taj film prikazuje i sve je izgledalo kao da smo se vratili u vrijeme Jugoslavije. Da se to u nekom drugom političkom trenutku dogodilo, Mesića ne bi bilo, ali ta premijera bi bila održana i svi ljudi koje taj film zaista zanima bili bi tu kao što su i sada bili.
Ja, naime, mislim da kulturna saradnja na području bivše Jugoslavije niti je obnovljena, niti danas funkcionira ovisno o državanim politikama.
Andrej Nikolaidis: Mislim da se kulturne veze uspostavljaju mimo politike jer kulturu, srećom, ne tvore političke elite, ona nije stvar birokratskih odluka, nego je tvore živi ljudi. Iz perspektive jednog Podgoričanina Boris Dežulović i Miljenko Jergović su hrvatska kultura neovisno od toga kakvu je kulturnu strategiju ove ili sljedeće godine donijela hrvatska vlada. Ali uspostavljanje boljih odnosa među državama nekada i pomaže.
Recimo, kada Crna Gora, kako se to obično kaže, otopli odnose sa Hrvatskom, uputi nekakvo protokolarno izvinjenje, ili plati za neke krave koje su pokrali crnogorski rezervisti kada su popalili Konavlje, onda sa političkom delegacijom idu neki glumci ili muzičari, nešto se odigra, zabilježe to državni mediji, ali to doista ne ostavlja nikakav trag u onome što stvarno jeste kultura, to je protokol.
Kada Crna Gora, otopli odnose sa Hrvatskom, kada uputi nekakvo protokolarno izvinjenje, ili plati za neke krave koje su pokrali crnogorski rezervisti kada su popalili Konavlje, onda sa političkom delegacijom idu neki glumci ili muzičari..
Miljenko Jergović: Da, tačno je to što govori Andrej. Kada političari idu komšijama u posjetu povedu eventualno jedno kazalište sa najnovijom hit predstavom i dvojicu uvijek istih slikara i onda je to razmjena kulturnih dobara koja je uvijek ceremonijalnog karaktera.
Omer Karabeg: A vode li pisce?
Miljenko Jergović: Ne mogu se sjetiti da su ikoga vodili, ali, ako i jesu, sigurno nije bilo dobro. Ali, ja se uopće ne sjećam kakav je odnos između hrvatske i crnogorske države bio prije nekih pet, šest, sedam godina kada se na gotovo volšeban način dogodio bum mlade crnogorske književnosti, u kojoj su glavnu riječ imali Balša Brković, Ognjen Spahić i Andrej Nikolaidis. To se dogodilo mimo svake politike. Dogodilo se tako što je naprosto dobra književnost promovirala samu sebe kao dobru književnost, i ništa drugo. Tu je hrvatska scena poslužila samo kao dobar plato. Da nije bilo tog platoa, možda bi bilo nekog drugog. To je meni drag primjer koji pokazuje kako ovaj kulturni prostor istih, sličnih ili zajedničkih jezika može funkcionirati na način na koji je funkcionirao i u vrijeme Jugoslavije.
Omer Karabeg: Koliko su danas uticajni pisci koji su devedestih godina bili glavni promotori rata i mržnje?
Miljenko Jergović: Pitanje je koliko su pisci danas uopće utjecajni, A što se tiče ovih, kako vi kažete, promotora rata i mržnje, oni su u osnovi utjecajni onoliko koliko su bili i tada, samo što je svijet među kojim su oni utjecajni poprilično nezainteresiran za, kako bi se to ironično reklo, lijepu riječ, kao što je to i onda bio. Međutim, tad su iza tih pisaca stajali topovi, tenkovi i političke odluke, oni su bili važni, a njihove izjave su bile gromke i čule su se na sve strane. Danas je oružje utihnulo i ti pisci su izgubili na svom značaju. Ali ne treba sumnjati da njihova sabrana djela stoje po regalima ljudi koji ionako nikada ništa nisu čitali, pa ni te svoje omiljene pisce.
Andrej Nikolaidis: Čitava jedna struktura pisaca, koji su devedestih godina tako gromko govorili protiv komunizma, naučili su za vrijeme komunizma da možeš biti moćan i veliki pisac samo ako si s obje noge i obje ruke oslonjen na državu i njenu silu. Oni doista jesu koristili oružje da bi artikulisali svoje ideje, a danas ne osjećaju nikakav stid. Neki od njih su i dalje na sceni, pojavljuju se u nekim opskurnim medijima koji su pod kontrolom nekih opskurnih policijskih i debeovskih frakcija. Naletite na njih, ali znate da više nisu opasni. Oni jesu marginalizovani, ali mene iritira činjenica što su se izvukli i što i danas sa jednakom beskrupuloznošću iznose svoje doista repulzivne stavove.
Ti pisci doista jesu koristili oružje da bi artikulisali svoje ideje. Oni danas jesu marginalizovani, ali mene iritira činjenica što su se izvukli i što i danas sa jednakom beskrupuloznošću iznose svoje doista repulzivne stavove.
Omer Karabeg: Da li je zaustavljen trend insistiranja na razlikama u jeziku i na nasilnom razdvajanju jezika koji je počeo devedestih godina?
Miljenko Jergović: Ne bih rekao da je zaustavljen, ali je izašao iz mode, i što je važnije, iza tog trenda više ne stoji sila koja će ga provoditi, jer nasilje nad jezikom je moguće samo ukoliko postoji i fizičko nasilje koje će ga osiguravati. Međutim, to nasilje nad jezikom je ostavilo trajne i zastrašujuće posljedice, najviše u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Rezultat tog nasilja je da se ljudi u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini gotovo ne usuđuju slobodno govoriti jer imaju neprestani strah da će nešto krivo reći, ali ne kao u vrijeme komunizma - da će uvrijediti druga Tita ili Kardelja, nego da će upotrijebiti krivu riječ, da će u Hrvatskoj izgovoriti neku jako markiranu srpsku riječ i da će se, da ironično kažem, na taj način odati. Taj strah i ta nelagoda od govorenja vlastitog jezika je ostala kao rezultat represije koja je bila iznimno snažna u devedestim godinama. To je jedan od najžešćih primjera sakaćenja hrvatskoga društva i njegove kulture i to je i proizvelo nesagledivo sakaćenje hrvatske književnosti. Ako čitate knjige hrvatskih pisaca današnjeg vremena, vrlo često ćete naići na poplavu mrtvoga jezika. Ljudi se ne usuđuju pisati jezikom na kojem misle i koji je zapravo njihov, iako nije politički reguliran. Naime, u Hrvatskoj jezik na kojem ljudi javno govore nije istovjetan jeziku na kojem šute. A ta razlika je dramatična i po kulturu a, bogami, i po hrvatski identitet, što god on bio.
Andrej NikolaidisAndrej Nikolaidis: To se nije desilo Crnoj Gori. Ta opasnost je izbjegnuta. Postojao je neki, mislim da i dalje postoji, Savjet za standardizaciju crnogorskog jezika i tu se probalo sa jednom vrstom arhaizacije jezika, sa nekim novim slovima i glasovima, ali to nije prošlo. Javnost je neprijateljski reagovala i onda se sa tim stalo. Moram reći da sam bio prijatno iznenađen kako je Crna Gora, uključujući tu i političku elitu, zrelo reagovala. Sada imamo i crnogorski i srpski jezik. To je, naravno, isti jezik jer je od početka bilo jasno da imenovanje tog jezika nije lingvističko nego političko pitanje. Na fakultetu i u srednoj školi imate odvojene grupe i odjeljenja, pa jedni uče na srpskom, a drugi na crnogorskom, a svi govore istim jezikom.
Omer Karabeg: Postoji li danas tržište knjiga Zapadnog Balkana, da upotrebim izraz kojim se sve češće označava prostor bivše Jugoslavije?
Ja sam se dugo zanosio tim da bi jednom moglo zaživjeti zajedničko tržište knjiga, da nema smisla da istu knjigu objavljujem i u Zagrebu i u Sarajevu i u Beogradu. Međutim, na kraju sam se morao pomiriti s tim da svoje naslove moram objavljivati na više mjesta jer ukoliko ih ne objavim, njih neće biti.
Omer Karabeg: Vi kažete da se vaša knjiga koja se štampa u Zagrebu ne može prodavati u Beogradu i u Sarajevu jer je proizvodnja knjige u Hrvatskoj jako skupa. Može li se vaš roman štampati u jednom centru, tamo gde je najjeftinije, pa onda prodavati i u Hrvatskoj i Bosni i u Srbiji?
Miljenko Jergović: Ne može, zbog toga što bi, iz hrvatske perspektive gledano, knjiga, manje-više, moralo biti besplatan posao. To bi značilo da, recimo, ja knjigu štampam tamo gdje najjeftinije, to znači u Srbiji, i da je onda po srpskim cijenama prodajem i u Srbiji i u Hrvatskoj, pa da praktično ne vidim od toga nikakvog, što bi se u Bosni reklo, ni hajra ni koristi jer bi bilo kakva mogućnost honorara bila poništena. A sumnjam da bi knjižare u Hrvatskoj takvu knjigu uopće htjele prodavati jer bi njihova zarada na toj knjizi bila minimalna. Samo nekoliko knjižara u Zagrebu drži srpske knjige i to ne zato što postoji neka zapreka da se knjige iz Srbije prodaju u Hrvatskoj nego zbog toga što se na njima dramatično premalo zarađuje. One su tu zapravo kao znak dobre volje tih knjižarskih kuća.
Omer Karabeg: Gospodine Nikolaidis, vidite li vi nekakav način kako bi moglo biti uspostavljeno tržište knjiga Zapadnog Balkana?
Andrej Nikolaidis: Bojim se da ne vidim jer postoje ogromni problemi. Očito je da izdavači u tome ne vide ekonomski interes. Sjetimo se samo kakav je potres među izdavačima nastao kada su velike novinske kuće, svuda u regionu, štampale knjige, pa ih veoma jeftino prodavale na kioscima. Mislim da će proći još neko vrijeme prije nego što se desi nešto slično.
Omer Karabeg: Gospodine Jergoviću, koji kulturni događaji po vama u ovom trenutku imaju najjače regionalne reference, bilo da je reč o pozorištu, filmu, literaturi ili likovnoj umetnosti?
Miljenko JergovićMiljenko Jergović: Odgovor na to pitanje mijenja se od sezone do sezone. Sad su nekako u žiži regionalnog interesa neki filmovi poput, i prije svega, “Turneje“ Gorana Markovića. Što se tiče pozorišta, da se nitko ne uvrijedi, ali meni se čini da je u zadnjih desetak godina teatar na područje bivše Jugoslavije kreativno poprilično mrtav tako da baš i nije proizvodio neke predstave koje bi bile od regionalnog značaja. Kad je riječ o književnosti, tu neprestano postoje neke knjige koje su regionalno interesantne, koje komuniciraju sa raznih strana granica, koje se objavljuju tamo i ovamo i koje imaju neku i recepciju i percepciju. Mene je ove godine dosta ugodno iznenadilo to što je u Hrvatskoj primjećena knjiga dobitnika NIN-ove nagrade Vladimira Pištala. Trenutno je u Hrvatskoj relativno važan novi val beogradskih pisaca, objavljene su knjige Marka Vidojkovića i Srđana Valjarevića, čiji je roman “Komo“ dobio dobre ktitike, a suvremene crnogorske pisce ovdje dočekuju sa stvarnim interesom. Hoću reći da se s izuzetkom filma, koji ima jaču komunikacijsku moć i jači marketinški i medijski odjek, ostatak komunikacije uglavnom odvija preko književnosti.
Omer Karabeg: Gospodine Nikolaidis, koji kulturni događaji po vama u ovom trenutku imaju najjaču regionalne recepciju? Možete li izdvojiti jedan?
Andrej Nikolaidis: Budući da film ima najbolju prohodnost, to bih isključio. Meni je, ako neće biti nezgodno, najinteresantniji fenomen Miljenko Jergović. Na ovim prostorima ima mnogo pisaca koji dobro pišu, ali samo je Miljenko uspio da doista objedini čitav prostor, da bude relevenatan i nezaobilazan u svakoj od ovih država. Ako bi trebalo nekoga ili nešto izdvojiti, onda bi to bio on.
Omer Karabeg: I na kraju, da li razvoj događaja ide u pravcu obnavljanja pokidanih i stvaranja novih kulturnih veza na području bivše Jugoslavije ili će nadvladati trend razdavanja?
Miljenko Jergović: Odgovor na to pitanje nije sasvim jednoznačan. Ukoliko budemo ekonomski prosperirali, ovaj kulturni prostor će se i vezivati i objedinjavati. Ukoliko budemo i dalje siromašili, kulturne veze će nestajati. Dodao bih i ovo. Ukoliko se u približavanju evroatlantskim i evropskim integracijama budemo ponašali kao konobari i panduri, što vrlo često čine Hrvati i hrvatska politika, od zajedničkog kulturnog prostora neće biti ništa iz prostog razloga što ni od kulture neće biti ništa. Međutim, ukoliko budemo u integracije išli kao kulturni narodi sa svojim identitetima, svojim književnostima i svojim tradicijama u najpozitivnijem smislu te riječi, onda ćemo se prirodno objedinjavati na prostoru sličnog ili istog jezika, slične ili zajedničke kulture, a to je prostor bivše Jugoslavije.
Andrej Nikolaidis: Mislim da ćemo i ovako i onako ići ka povezivanju i mislim da će veze jačati, mada to ne možemo tvrditi sa sigurnošcu. Ali ono što će sigurno opstati i nikada neće nestati - to je zajednički antikulturni prostor, dakle prostor folkoteka i silikona. To će nas sigurno povezivati.
Ali ono što će sigurno opstati i nikada neće nestati - to je zajednički antikulturni prostor, dakle prostor folkoteka i silikona. To će nas sigurno povezivati
Andrej Nikolaidis: Mislim da ćemo i ovako i onako ići ka povezivanju i mislim da će veze jačati, mada to ne možemo tvrditi sa sigurnošcu. Ali ono što će sigurno opstati i nikada neće nestati - to je zajednički antikulturni prostor, dakle prostor folkoteka i silikona. To će nas sigurno povezivati.
Miljenko Jergović: Turbo folk će nas svakako povezivati, to je sto posto tako.
