Suđenje Đorđeviću i epilog ratnih deportacija

Suđenje prate Iva Martinović i Goran Jungvirth.

Nakon opisa geneze sukoba na Kosovu Tužiteljstvo je objasnilo kako će dokazati optužbe o učešću Đorđevića, bivšeg pomoćnika ministra policije i načelnika resora javne bezbjednosti, u široko rasprostranjenoj kampanji terora i nasilja usmjerenog protiv albanskih civila na Kosovu ’99. godine. Cilj udruženog zločinačkog pothvata vođenog od strane bivšeg srpskog predsjednika Slobodana Miloševića bio je, prema Tužiteljstvu, protjerivanje većine albanskog stanovništva s Kosova kako bi se osigurala trajna srpska kontrola nad tim teritorijem.

Tužitelj Chester Stamp opisao je uobičajeni obrazac masovnih zločina srpskih snaga (riječima sudskog prevoditelja):

„Srpske snage bi gotovo u potpunosti opkolile neko selo ili grad i ostavile samo jedan izlaz. Vojska Jugoslavije bi tada bi započela granatiranje koristeći artiljeriju i teško oružje, a jedinice MUP-a, uključujući specijalne i dobrovoljačke jedinice inkorporirane ili pridodane MUP-u, tada bi ušle u grad, istjerale ljude, ponekad ubijajući, silujući, pljačkajući i paleći kuće. Kao što sam već rekao, uništavanje kuća imalo je za cilj da se osigura da se protjerano stanovništvo nema kamo vratiti.“

Uplašeno stanovništvo iz sela u okolici zapaljenog nije ni čekalo napad srpskih snaga nego je počelo bježati. Na putu i granici snage Republike Srbije prisiljavale su civile da predaju osobne dokumente i tablice vozila što je, prema tužitelju, bio dio zločinačkog pothvata jer bi izbjeglice bez dokumenata imale problema vratiti se u zemlju budući da bi vlasti Srbije mogle reći kako se radi o ilegalnim useljenicima:

„Tokom tog sukoba snage SRJ i Srbije ubile su hiljade kosovskih Albanaca - civila i neboraca, 800.000 ljudi prisilno je premješteno i deportirano - to je više od jedne trećine ukupnog stanovništva Kosova, a gotovo jedna polovica kosovskih Albanaca na Kosovu.“

Najavljeno je više od 100 svjedoka, od kojih su neki preživjeli masakre tijekom operacija srpskih snaga zapovijeđenih, prema tužitelju, od strane optuženog Đorđevića. Jedan od 11 primjera masovnih pogubljenja koja će biti opisana tijekom ovog haškog suđenja je i masakr u mjestu Bela Crkva, 25. ožujka 1999. godine:

„Srpska policija otvorila je vatru na jednu grupu seljana koji su se zaputili ka mostu i pobili su 12 ljudi, među kojima su 10 bile žene i djeca. Preostalim mještanima naređeno je da izađu iz korita rijeke ispod mosta, odvojeni su muškarci i stariji dječaci, naređeno im je da se skinu i onda su im oduzete sve dragocjenosti i lične isprave. Ženama i djeci naređeno je da krenu u susjedno selo. Seoski ljekar pokušao je da se obrati komandiru policijskom, ali su on i njegov sestrić ubijeni na licu mjesta. Preostali dječaci i muškarci potom su ponovo nagurani u korito rijeke. Srpske snage, policija, tada su otvorile paljbu i pobile 65 ljudi.“

Tijekom svog obraćanja sudu optuženi Đorđević na početku je napao hašku optužnicu kao političku, to jest da se njemu sudi zbog toga jer Tužiteljstvo želi pokazati kako SRJ nije imala pravo na obranu svog teritorija na Kosovu. Služeći se argumentima Slobodana Miloševića, optuženi Đorđević je ustvrdio kako nije bilo premještanja albanskog stanovništva od strane srpskih snaga:

„Do pokreta stanovništva dolazilo je iz više razloga: straha od bombardovanja, straha od sukoba sa teroristima, straha od borbenih dejstava.“

No ubrzo nakon prvog poricanja optuženi Đorđević počeo se pravdati da je on bio samo karika u prenošenju naređenja s vrha prema dolje, te prebacivati zapovjednu odgovornost za akcije srpskih policijskih snaga tijekom kojih su se dogodili zločini na svog nadređenog, ondašnjeg srpskog ministra policije Vlajka Stojiljkovića:

„Nisam imao efektivnu kontrolu nad jedinicama MUP-a koje su bile aktivne na Kosovu i Metohiji. Nisam znao ili imao razloga da znam da su meni podređeni u velikim razmerama vršili zločine nad albanskim stanovništvom.“

Podsjetimo: Đorđević je optužen 2003. zajedno sa generalima jugoslavenske vojske Nebojšom Pavkovićem i Vladimirom Lazarevićem, te generalom srpske policije Sretenom Lukićem. No budući da se skrivao četiri godine, suđenje mu je počelo kasnije nego, prema optužnici, njegovim suradnicima u udruženom zločinačkom pothvatu. Nakon uvodnih riječi Tužiteljstvo je započelo s izvođenjem prvih svjedoka optužbe.

Svedočio Suroi

Kao bivši šef pregovaračkog tima Prištine, novinar Veton Suroi svedočio je u Hagu o političkim i drugim okolnostima na Kosovu, pre i tokom rata od 1998.-1999. godine. Navodeći da je na hiljade Albanaca ubijeno, a više od milion proterano iz svojih domova, Suroi je detaljno opisivao akcije granatiranja sela, paljenja kuća i proterivanja albanskog stanovništva:

„Toga dana, 1. aprila ako se ne varam, krenula je cijela jedna rijeka ljudi, koju je pratila srpska policija. Svi su ti ljudi išli prema Kosovu Polju. To su bili ljudi koji su očito su bili istjerani iz svojih kuća jer su sa sobom nosili tek plastične vrećice i kruh u njima. Sljedećeg dana otišao sam do kuće jednog mog prijatelja iz djetinjstva i vidio sam da je kuća prazna, a na štednjakuje još uvijek stajao kolač koji je ispekla domaćic.: Mogao sam vidjeti i čajnik, čaj se još kuhao na štednjaku.“

Suroi je objašnjavo i kako su u akcijama razaranja srpske vojske i policije određene kuće ostajale netaknute:

“Postojala je jedna ulica po imenu Crkvena ulica, pošto je u njenoj blizini pravoslavna crkva, a stanovnici u toj ulici morali su da postave ikone na prozore jer bi takve kuće koje bi u prozorima imale ikone ostale neoštećene. Vidio sam jednu kuću u kojoj na prozoru nije bilo ikone, i ta kuća je razorena.”

Na optužbe da je organizovao uklanjanje i premeštanje posmrtnih ostataka stotine Albanaca, Đorđević je rekao da je tadašnji ministar policije Srbije Vlajko Stojiljković dao naređenje da se leševi ubijenih na Kosovu, koji su kasnije nađeni u Dunavu kod Kladova, prebace u Srbiju, a da je on taj nalog samo "preneo i sproveo".

Ovu hladnjaču sa 50 tela žena, dece i staraca, je u proleće 1999. iz Dunava izvukao profesionalni ronilac Živadin Đorđević, koji je na zadatak pozvan jer je u vodi primećen objekat koji pluta. Za naš program priseća se šta je video tog 6. aprila s kraja devedesetih:

“Kada smo već povukli hladnjaču do desetak metar, i zadnji deo je već izašao iz vode jer ona je dosta bila teška i to je bilo jakao sumnjivo, ja sam primetio da viri jedna ruka kod oštećenog dela kabine. Kada smo malo otvorili vrata, onda je nastao užas. Slika je bila stravična, to mi je i dan-danas u sećanju, leševi jedan preko drugoga. Onaj prvi utisak ne možete ni da shvatite da je to. Ima svega, i mladi, stari… Odmah su hteli vratimo nazad, vrata da zatvorimo - i to je otišlo preko preko više instance do vrha.”

Isto veče, Đorđević i još nekoliko ljudi koji su izvadili hladnjaču iz Dunava obavešteni su da treba da smatraju kako se ništa nije dogodilo:

“Tako da je moj posao tu bio završen. A šta smo mi posle čuli - da je hladnjača odvezena u Petrovo Selo, da je minirana, da su leševi otišli za Batajnicu. To se radilo u toku noći i to više niko nije video.”

Ovakva i slična svedočenja, čini se, građane Srbije više ne zanimaju. Većina Beograđana sa kojima smo razgovarali ne može da se seti ni ko je Vlastimir Đorđević, a suđenje u Hagu redom ih ne zanima.

RSE: Suđenje Vlastimiru Đorđeviću je juče počelo u Hagu. Je li znate o kome je reč?

ISPITANICA: Iskrena da budem - ne.

„Ne. Nisam obraćao pažnju.

“Smučilo mi se. Sve mi se smučilo. I stvarno ne pratim.”

“Mislim da je to deo naše prošlosti, možda tužne - i ne interesuje me uopšte.”

Za predsednicu Helsinškog odbora za ljudska prava Sonju Biserko razlog odsustva interesovanja, pored ostalog, leži u tome što se, osim suđenja Miloševiću, Šešelju i nedavno pojavljivanja Karadžića, sva dešavanja u Hagu u medijima prenose kroz šture informacije, bez objašnjenja konteksta. Uz to, većina građana Hag doživljava kao instituciju usmerenu protiv Srba:

“Haški tribunal se nikada, sem iz komercijalnih razloga, nije tretirao kao tema koja ima neku moralnu težinu i koja je važna za ovo društvo iz nekih moralnih razloga. U tom pogledu, Haški tribunal uopšte nije uspeo da se nametne kao činjenica neke naše bliske prošlosti i kao institucija koja bi ovde mogla da podstakne neki dijalog u vezi sa prošlošću. To verovatno ostaje za neke buduće generacije.

Sudski epilog ratnih deportacija

Nakon 16 godina od deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore u Republiku Srpsku, gdje su likvidirani od strane vojske Radovana

Karadžića i Ratka Mladića, državni organi Crne Gore riješili su zatvoriti ovaj slučaj. Članovima porodica žrtava deporatcije biće isplaćena odšteta u ukupnoj vrijednosti od četiri miliona eura, a istovremeno su podignute optužnice protiv devet tadašnjih visokih policijskih službenika koji se smatraju odgovornima za počinjenje ovoga zločina. Ovakav rasplet slučaja crnogorska je javnost dočekala s odobravanjem, iako još uvijek nije jasno da li se podignuta optužnica odnosi na sve sudionike ovog događaja. Izještava Srđan Janković.

Prije četiri godine pokrenuta je prva parnična tužba protiv Crne Gore od strane porodica žrtava Bošnjaka i Srba koje je crnogorska vlast deportovala u maju 1992. godine iz Crne Gore u Republiku Srpsku. Ukupno su, zatim, podnesene 42 tužbe u kojima je tražena odšteta za pretrpljeni bol i patnju. Od ukupno 150 osoba, za koliko se zna da su vraćene nazad u Bosnu iz Crne Gore, 83 su ubijene od strane Vojske RS. Na samom kraju prošle godine Vlada Crne Gore je objavila da se obavezala da sporazumno isplati porodicama deportovanih 4,2 miliona eura. Ministar pravde Miras Radović:

"Stekli su se uslovi da se u 42 parnice zaključe sudska poravnanja i Vlada je na današnjoj sjednici dala saglasnost vrhovnom državnom tužiocu, kao zakonskom zastupniku države u imovinsko-pravnim sporovima, da zaključi sudska poravnanja za deportaciju u skladu sa dogovorenim uslovima."

Ova odluka Vlade Crne Gore je naišla na odobravanje kako porodica žrtava, tako i njihovih zastupnika, ali i onih koji su ovaj slučaj pratili od početka. Jedna od kvalifikacija je bila da se radi o istorijskoj odluci. Za Hazbiju Begić, koja danas živi u Švedskoj, a čiji je muž ubijen u fočanskim logorima smrti, ovo je bila dobra vijest i potvrda da je Crna Gora priznala da je zločin počinjen:

"Osjećam se dobro zato što su priznali. S tim poravnanjem priznato je da je učinjen zločin nad nedužnim ljudima. Za pare manje-više, ali draže mi je to što su priznali jer čim isplaćuju znači priznaju da su uradili zločin nad nedužnim ljudima. I što se to piše, i što se daje u javnost i što se objavljuje, to mi je samo drago zato što znam što znam. Prvi dan kad smo došli u policiju u Herceg Novi i rekli im oni nisu krivi, oni nisu ništa uradili, a oni su nas takvim pogrdnim riječima istjerali i takvim uvredama koje ja nikada ne mogu zaboraviti. Ja mogu dobiti milione kruna, milione eura, ali to meni ništa ne znači. To ne može nadoknaditi ono što si ti izgubio i ono koliko si ti povrijeđen. Ja samo kažem hvala Crnoj Gori kada ima onakve ljude kao Dragan, njegov otac, Tea, svi ostali koji se tako bore za Crnu Goru - da ne bude ono što je bila, da ide putem za Evropu."

Upravo advokat Dragan Prelević, čiju advokatsku kancelariju porodice žrtava smatraju najzaslužnijim za dobijanje ove dugotrajne bitke sa državom Crnom Gorom, kaže:

"U međuvremenu je preminulo petoro tužilaca, međutim, smatramo da je bolje ikad nego nikad. Smatramo da se radi o jednom presedanu u regionu, da se radi o istorijskom događaju od međunarodnog značaja za suočavanje s prošlošću i da je postignuto makar moralno zadovoljenje naših klijenata."

Istraživač kršenja ljudskih prava Aleksandar Zeković, osim značaja ovog čina za porodice deportovanih, naglašava da je ovaj slučaj značajan i s aspekta uvođenja novog standarda u Crnoj Gori po pitanju ljudskih prava:

"Mi, takođe, sa dnevnog reda skidamo jedno važno unutrašnje pitanje, pitanje koje je dugo godina dominiralo našom unutrašnjom scenom i na neki način se stvaraju zaista pozitivne pretpostavke da se na neki način i širi front za nastavak evropskih integracija Crne Gore. A sama odluka o ovome govori o tome da pojedini članovi Vlade nijesu u ranijem periodu imali dovoljnu odgovornost kada je riječ o ovom procesu."

Šeki Radončić, novinar koji je sakupljene dokaze o deportaciji objavio u knjizi "Kobna sloboda" po kojoj je snimljen i dokumentarni film "Karneval", nakon što se država odlučila da preuzme odgovornost za činjenje devedesetih, poručuje da je ovo veliki dan za Crnu Goru:

"Sebi otvara vrata da se ovaj zločin potpuno sankcioniše i krivično, da se uvede dan sjećanja na ovaj zločin, da se napravi spomenik žrtvama. Crna Gora

je otvorila vrata da se jednostavno suoči sa prošlošću. U svakom slučaju, ja mislim da se radi o zbilja jednoj istorijskoj odluci kojom se Crna Gora vraća sebi, vraća svojoj tradiciji, svom čojstvu i svom junaštvu. Jer samim tim što obeštećuje porodice, Crna Gora priznaje ovaj zločin, Crna Gora priznaje da je pogriješila i Crna Gora nama otvara vrata."

Kao što smo rekli, četiri godine su prošle od kada su porodice žrtava tužile Crnu Goru za deportaciju, ali uz to dvije i po godine je trajala istraga, odnosno postupak za utvrđivanje krivično-pravne odgovornosti onih koji su naredili i koji su direktno izvršili deportaciju. Crnogorsko državno tužilastvo je podiglo optužnicu protiv devet nekadašnjih policijskih funkcionera kojima se stavlja na teret da su tokom maja 1992. godine u Podgorici, Herceg Novom, Baru i Ulcinju nezakonito preseljavali civilno stanovništvo - državljane Bosne i Hercegovine muslimanske i srpske nacionalnosti koji su imali status izbjeglica tako što su izvršavali naredbu tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, pokojnog Pavla Bulatovića, zajedničkim aktivnostima službe državne i javne bezbjednosti.

Podsjetimo: Pavle Bulatović je ubijen početkom 2000. godine u Beogradu. Četvorica optuženih se već nalaze u pritvoru, dok su petorica još na slobodi. Svi su negirali krivicu tvrdeći da nisu učestvovali u deportaciji izbjeglica. Jedan od optuženih, nekadašnji pomoćnik ministra unutrašnjih poslova i načelnik Službe državne bezbjednosti Boško Bojović je potvrdio za naš radio da je državljanin Srbije, te da će u predstojećim konsultacijama sa advokatskim timom odlučiti kakav će odnos imati prema sudskom procesu u Podgorici:

„Samo mogu da kažem da sam državljanin Srbije i stavimo tu tačku. A onda ću sa svojim pravnim savetnicima da se dalje dogovoram. Ja se potragama po Crnoj Gori nisam bavio. Suludo je to pričati da se tajna policija bavi potragama. To nije moj posao. Tamo pišu naredio Pavle Bulatović. Nikad na tu temu nismo razgovarali i nikad na takav sastanak nisam bio. To je istina - i tačka. Nemam ništa drugo da kažem.“

Dok čekamo početak suđenja otvoreno je pitanje da li će eventualno biti još optuženih. Iako je dio javnosti pozdravio rad Specijalnog tužilastva za organizovani kriminal i ratne zločine, pojedini politički subjekti u Crnoj Gori su ocijenili je ovaj slučaj Tužilaštvo procesuiralo zbog predstojećih izbora.

Poslaniku opozicione Socijalističke narodne partije Vasiliju Laloševiću je posebno nepravedno što je u optužnici pomenuto ime Pavla Bulatovića, nekadašnjeg člana te stranke, ali i zato što je policija uhapsila optužene tokom noći:

„Pola sata posle ponoći, iz kreveta, iz kuća, pred očima familija hapse poštenog Branka Bujića, gospodu Glendžu, Šljivančanina i gospodina Stojovića. Zar nije taj direktor policije mogao reći svojim izvršiocima sačekajte jutro - jer su njihovi advokati kazali da će primiti optužnicu i da će se pojaviti pred sudijom. Ko je hteo da stvori psihološki teror nad tim ljudima i tim porodicama?“

Podsjetimo: izbjegli iz Bosne su takođe 1992. bili hapšeni pod okriljem noći, ali bez optužnice i obrazloženja privođeni u policijske stanice, a zatim bez riječi deportovani na ratno područje u ruke Vojske Republike Srpske.

Suđenje Branimiru Glavašu - "Proces za povijest"

Postupak protiv Branimira Glavaša i šestero njegovih suradnika za ratne zločine protiv osječkih Srba u jesen i zimu 1991. godine odvija se formalno korektno, ali i dalje ostaje sumnja da će u konačnici politički interesi i odnosi snaga u trenutku donošenja presude biti važniji od snage dokaza i svjedočenja iznesenih tijekom ovog maratonskog suđenja. Izvještava Enis Zebić.

Postupak protiv Branimira Glavaša i drugih za ratne zločine protiv osječkih Srba ući će u anale hrvatskog pravosuđa jer je tri puta kretao ispočetka. Pesimisti će reći da to nimalo ne začuđuje jer je do sudskog progona Branimira Glavaša došlo tek nakon što se on politički razišao sa vladajućim HDZ-om, dok će optimisti reći da je bolje ikad nego nikad, pogotovo što ratni zločin nema zastare. Dosad je ispitano četrdesetak svjedoka, sudac koristi zakonsku mogućnost da maksimalno ubrza postupak i nema formalnih zamjerki na dosadašnji tijek ovog suđenja, na koje se čekalo preko 15 godina.

Podsjetimo: protiv Glavaša i šestero nekadašnjih pripadnika njegove prištapske postrojbe vodi se objedinjeni postupak za dva slučaja, koja su mediji prozvali „garaža“ i „selotejp“. Za slučaj „garaža“ Glavaša se tereti po zapovjednoj i izravnoj odgovornosti za zlostavljanje trojice i ubojstvo dvojice srpskih civila u garažama u dvorištu zgrade u kojoj je bio smješten Krizni štab, kojem je on bio na čelu. U slučaju „selotejp“ njega i preostalih šestero optuženika tereti se za ubojstvo deset civila većinom srpske nacionalnosti koji su, nakon ilegalnog privođenja i mučenja, dovođeni na obalu rijeke Drave, ruku i usta vezanih ljepljivom trakom, i tamo ubijani i bacani u rijeku.

O dosadašnjem tijeku postupka za naš radio govori monitorica Centra za suočavanje s prošlošću „Documenta“ Jelena Đokić - Jović, koja prati suđenje u ime mreže hrvatskih nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava:

„Što se tiče tog postupovnog dijela, sve, čini mi se, teče kako treba. Sud sada to korektno vodi. Čak za razliku od prijašnje glavne rasprave gdje tu procesnu disciplinu nije uspio održati, sad čini mi se da to štima, da čak koristi stegobne mjere koje mu također ZKP daje na raspolaganje, koristi upozorenje, čak je i novčano kažnjavao drugooptuženika, a jednom prigodom je protiv drugooptuženika bio određen tzv. procesni pritvor. To mi se čini da ide nekim svojim tijekom. “

Sa druge strane, donedavni voditelj Suradnog centra Hrvatskog helsinškog odbora u Osijeku Jaroslav Pecnik nije zadovoljan ponašanjem suca. Zločini u Osijeku nisu „pali s kruške“, upozorava on u izjavi za naš radio:

„Suca ne interesira, zapravo, cijeli kontekst nego ga samo interesira događaj, što je možda sa pravne strane u redu, ali da bi se shvatilo cijeli slučaj, da se ti Srbi nisu sami vezali selotejpom, vezali žicom, bacili se u Dravu ili su se ubili nego da je to, ipak, netko učinio sa očiglednom nakanom, taj cijeli kontekst se nekako zaobilazi, a da sam u pravu govori mi svjedočenje gospodina Bognara, bišega župana, koji je vrlo otvoreno, precizno govorio, naravno o indicijama jer nije držao svijeću, ali naprosto te stvari kao da nikoga ne interesiraju.“

Podsjetimo: prošlog je tjedna bivši socijaldemokratski osječko-baranjski župan Ladislav Bognar u svom svjedočenju kazao kako je Glavaš nastojao u potpunosti kontrolirati situaciju u ratnom Osijeku, te da su na svim strateškim mjestima u to vrijeme bili njegovi ljudi. "Često se hvalio da je u Osijeku on zakonodavna, izvršna i sudska vlast", kazao je Bognar, koji smatra da je Glavaš kao zapovjednik obrane grada nanio štetu jer se miješao u sve poslove i nije se držao hijerarhije. On je dodao da je Glavaš nastojao zavladati i policijom, pa je građanima govorio da se, ako im nešto treba, obrate Sekretarijatu za narodnu obranu kojem je bio na čelu, a ne policiji. No, o konkretnim zločinima koji se Glavašu i suoptuženicima stavljaju na teret, Bognar je kazao kako nema izravnih saznanja nego da je o svemu uglavnom čuo iz priča ili preko medija.

Za 5. veljače najavljeno je svjedočenje Vladimira Šeksa, koji je u vrijeme kada su se ovi zločini dešavali bio šef Kriznog stožera za Slavoniju, dok je Glavaš bio šef osječkog Kriznog stožera. Činjenica je da su - do Glavaševog razlaza s HDZ-om - njih dvojica bili u javnosti percipirani kao „prst i nokat“. Pečnik ne očekuje ništa spektakularno jer je Šeks do sada već u niz navrata pokazao da je izuzetno vješt političar koji je preživio svaku krizu:

„Nedvojbeno je da veza Glavaš - Šeks postojala. Naravno, ja ne mogu prejudicirati stvari pa reći da je postojala i u vezi ovih nemilih događaja, ali da je Glavaš bio Šeksov čovjek, da je tumačio u svojoj glavi Glavaš što bi bilo dobro učiniti i što Šeks očekuje. Ali, Šeks je prelukav da bi u svemu tome sudjelovao i mislim da Šeks će samo sebe na neki način vaditi iz te situacije i pokazivati kako on s tim nema veze, a usput ako može Glavašu pomoći će, a ako ne - naprosto će okrenuti leđa i prepustiti Glavaša njegovoj sudbini.“

Kako se pokretanje istrage protiv Glavaša - mnogi će reći - nimalo slučajno poklopilo sa političkom razlazom Sanadera i Glavaša, tako Pecnik vjeruje da će i završetak cijele priče, dakle presuda, biti još jednom više određena odnosom političkih snaga u tom trenutku nego tijekom suđenja i uvjerljivošću iznesenih dokaza:

„Bojim se da ta presuda, kakva god da bude, bit će više nekako politička. Ovisit će više o danom političkom trenutku - da li će, uvjetno rečeno, doista premijeru Sanaderu i Vladi više koristiti da se osudi Glavaš ili će se to koristiti za neke unutrašnje političke odnose i preslagivanja. Glavaš ima ipak u Saboru neke glasove, pa se tu može nešta nagoditi.“

Beograd se nada da će slomiti holandski otpor

U Beograd bi uskoro mogla stići posebna misija EU kako bi provjerila da li Srbija u potpunosti sarađuje sa Tribunalom za ratne zločine u Hagu. Nakon sastanka s "evropskom trojkom" takav poziv je uputio šef srbijanske diplomatije Vuk Jeremić. Evropski poverenik za proširenje Oli Ren najavio je da će u februaru više stručnih misija EU posetiti Beograd, dok će sam poverenik u glavni grad Srbije doputovati 12. februara. Tamošnje vlasti veruju da diplomatskom inicijativom mogu ubrzati evrointegracije. To se može dogoditi samo ako se administracija u Bruxellesu uvjeri u ono u šta se sam Haški tribunal još uvek nije uverio u potpunosti - a to je da Srbija bezrezervno sarađuje s Tribunalom. Izvještava, Miloš Teodorović.

Srbija će, veruju u Beogradu, rešiti najveći deo problema s Evropskom unijom ukoliko slomi jak stav i otpor holandske administracije. Stoga je ministar Jeremić u posetu Beogradu pozvao i svog holandskog kolegu Maximea Verhagena:

"On je prihvatio da poseti Srbiju i nadamo se da će do te posete doći što je moguće pre. Mislim da je od ogromne važnosti da uspostavimo pun, otvoren i iskren dijalog sa Holandijom. Ona naš budući partner u Evropskoj uniji."

Odnedavna šefica Spoljnopolitičkog saveta Ministarstva inostranih poslova Srbije, žena sa dugogodišnjim stažom u NGO sektoru, Sonja Liht podvlači da otpor Holandije neće biti lako slomiti:

"Ja nemam neko veliko poverenje u tom pravcu. Naime, lično verujem da tu postoji jedan problem koji je složen utoliko što je to i unutrašnje pitanje Holandije, a mnogi su me ubeđivali da je to jedna vrsta teško razumljive, ali činjenične, tvrdokornosti samog ministra Verhagena, tako da ja ne verujem da Beograd tu može nešto naročito da učini, mnogo više mogu da učine članice Evropske unije. Beograd može da učini ono što je najosnovnije, a to je da se Mladić i Hadžić relativno brzo nađu u Hagu. To je ono što Beograd može da učini, ukoliko to može da učini, ali očiglednoje da dok se to i ne desi, to će visiti nad nama kao Damoklov mač."

Bez obzira da li su spremni da poveruju ili nisu, Srbija više nema šta da krije. Stoga su podaci o saradnji sa Sudom u Hagu i gonjenju preostala dva optuženika transparentni, pa svako može imati uvid, uključujući i one koje Brisel bude poslao u beogradsku misiju. Takvu ocenu preneo nam je član Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim sudom Dušan Ignjatović:

"Više puta sam rekao da smatramo da nije dobra pozicija "ili sve ili ništa", dakl,e ili Mladić ili ništa, zato što se onda u potpunosti obezvređuje sve ono što je urađeno, a urađeno je mnogo. Srbija je veoma mnogo uradila u saradnji sa Haškim tribunalom, i slobodan sam da kažem da bi u ovom trenutku ta saradnja mogla da dobije ocenu da je to potpuna saradnj - izostaje rezultat ali su sva sredstva tu, upoznato su i Tužilaštvo i sud i svi relevantni faktori šta se sve preduzima, tako da mislim da takve posete ne bi mogle ni na koji način da škode svemu tom, dakle da se ljudi na licu mesta uverešta se sve događa."

Ipak, nameće se i zebnja da se Beograd ovog puta obraća na pogrešnu adresu. Stoga i saradnica Fonda za otvoreno društvu Jadranka Jelinčić ocenjuje da je Jeremić povukao klasični diplomatski potez, ali joj je nejasno zbog čega se Evropska unija poziva u posao inspekcije u ime tela koje su osnovale Ujedinjene nacije:

"Sud za suđenje ratnim zločinima počinjenim na teritoriji bivše Jugoslavije je zapravo organ Ujedinjenih nacija i bilo bi sasvim logično da se Srbija, ukoliko nema poverenja u izveštaje tužioca ili u rad tog suda, za procenu njegovog rada obrati Ujedinjenim nacijama, a ne Evropskoj uniji."

Ipak, Sonja Liht uverena je da mnogi povoljni vetrovi trenutno duvaju za Srbiju, što je i razlog nove diplomatske ofanzive. Ona podvlači da od izjave Olija Rena, koji se krajem prošle godine založio da se Srbiji što pre omogući primena Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji, pa sve do čitavog niza sličnih izjava diplomata većine država članica Evropske unije, oseća se to otopljavanje. Na drugoj strani, kaže naša sagovornica, Beograd više ne može isključivo nastojati da omekša otpore protivnika poput Holandije, već bi morao primeniti strategiju uveravanja naklonjenih u Evropskoj uniji, kako bi oni uticali na rezervisane članice:

"Sigurna sam da Holandiji ne može da bude svejedno ako su druge članice apsolutno odlučne da Beograd može lakše da ispuni svoje obaveze kada je bliži evropskim integracijama nego kada je u velikoj meri isključen iz njih."

Kako bi pokazala iskrenost svojih proevropskih namera Vlada Srbije je prošle godine odlučila da sama primenjuje Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji sa Evropskom unijom iako iz Brisela nije stiglo zeleno svetlo. Taj potez je ipak pozdravljen, što je nesumnjivo uticalo da zvanična ovdašnja politika 2009. godinu proglasi godinom evrointegracija.