Nekadašnji pomoćnik ministra unutrašnjih poslova i načelnik Službe državne bezbjednosti iz '92. godine kada se dogodila deportacija bošnjačkih izbjeglica iz Crne Gore u ruke Vojske Republike Srpske Boško Bojović potvrdio je za naš radio da je državljanin Srbije, te da će u konsultacijama sa advokatskim timom odlučiti kakav će odnos imati prema sudskom procesu u Podgorici. Bojović je već saslušan u Beogradu kao svjedok i u svojstvu lica pod istragom povodom deportacije. Odgovarajući na naše pitanje da li će se odazvati suđenju ili će zahtijevati da mu se sudi u Srbiji kaže da će optužni akt tek dobiti:
"Ja to baš ne mogu sad kompetentno tumačiti, samo mogu da kažem da sam državljanin Srbije i stavimo tu tačku, a onda ću sa svojim pravnim savetnicima da se dalje dogovaram. Nevolja me snašla. Nisam očekivao to. Nisam sve postavio. Nije to bio moj posao. Nisam se ja time bavio. To je bilo neko potpuno tada neko nesrećno i teško vrijeme. Imao sam 150 nekih drugih prečih obaveza jer prioritet i naredba bukvalno državnog i političkog rukovodstva Crne Gore je bila da se sačuva građanski mir u Crnoj Gori, a ne da se ja bavim potragama po Crnoj Gori. Ja sam se bavio onime što je tražilo državno i političko rukovodstvo od mene da se sačuva građanski mir u Crnoj Gori i to smo uspjeli. Niti sam ja dobio od koga naredbu, niti sam je po tom pitanju mogao informisat nekoga ako ja o tome nijesam znao. Koga da informišem ako ja o tome ne znam. Znate, kada me pitaju - jesi li ti informisao? A koga kada, ja nijesam znao. O čemu da informišem? O nečemu što ne znam, a niko od mene to nije tražio. Ja se potragama po Crnoj Gori nijesam bavio. Suvišno je to pričat da se tajna policija bavi potragama. To nije moj posao. Tamo piše - "Naredio Pavle Bulatović". Nikad na tu temu nijesmo razgovarali i nikad na takav sastanak nijesam bio. To je istina. I tačka, nemam ništa drugo da kažem."
Branko Bujić, nekadašnji načelnik Centra bezbjednosti u Baru, nije želio da detaljnije komentariše optužnicu:
"Ja odgovaram za ono što sam govorio u crnogorskom parlamentu i iza toga stojim. Iza svake svoje riječi. Više ne mogu da vam kažem ništa. Advokat neka kaže dalje."
Pored njih optuženo je još sedam bivših policijskih funkcionera. Tužilaštvo za ratne zločine je uputilo zahtjev za određivanje pritvora optuženima obrazlažući taj stav da se radi o krivičnom djelu ratni zločin protiv civilnog stanovništva kao jednom od najtežih krivičnih djela. U saopštenju tužilaštva je navedeno da je tužilaštvo posebno cijenilo teške okolnosti pod kojima je djelo izvršeno i veoma teške posljedice ovog ratnog zločina. Branioci optuženih su se usprotivili zahtjevu tužilaštva, ocjenjujući da taj zahtjev nema smisla s obzirom da se sudi o događaju od prije sedamnaest godina, a krivično vijeće bi o tom zahtjevu trebalo da se odredi do srijede u 15 časova.
Podizanje devet optužnica bivših policijskih funkcionera uslijedilo je nakon što je država Crna Gora pristala na vansudsko poravnanje sa porodicama deportovanih, odnosno da na ime odštete isplati oko 4,2 miliona eura. Optuženima se stavlja na teret da su tokom maja '92. godine u Podgorici, Herceg Novom, Baru i Ulcinju nezakonito preseljavali civilno stanovništvo, državljane Bosne i Hercegovine, muslimanske i srpske nacionalnosti koji su imali status izbjeglica tako što su izvršavali naredbu tadašnjeg minstra unutrašnjih poslova pokojnog Pavla Bulatovića zajedničkim aktivnostima Službe javne i državne bezbjednosti. Prinudno je preseljeno 79 osoba koje su kasnije likvidirane.
"Ja to baš ne mogu sad kompetentno tumačiti, samo mogu da kažem da sam državljanin Srbije i stavimo tu tačku, a onda ću sa svojim pravnim savetnicima da se dalje dogovaram. Nevolja me snašla. Nisam očekivao to. Nisam sve postavio. Nije to bio moj posao. Nisam se ja time bavio. To je bilo neko potpuno tada neko nesrećno i teško vrijeme. Imao sam 150 nekih drugih prečih obaveza jer prioritet i naredba bukvalno državnog i političkog rukovodstva Crne Gore je bila da se sačuva građanski mir u Crnoj Gori, a ne da se ja bavim potragama po Crnoj Gori. Ja sam se bavio onime što je tražilo državno i političko rukovodstvo od mene da se sačuva građanski mir u Crnoj Gori i to smo uspjeli. Niti sam ja dobio od koga naredbu, niti sam je po tom pitanju mogao informisat nekoga ako ja o tome nijesam znao. Koga da informišem ako ja o tome ne znam. Znate, kada me pitaju - jesi li ti informisao? A koga kada, ja nijesam znao. O čemu da informišem? O nečemu što ne znam, a niko od mene to nije tražio. Ja se potragama po Crnoj Gori nijesam bavio. Suvišno je to pričat da se tajna policija bavi potragama. To nije moj posao. Tamo piše - "Naredio Pavle Bulatović". Nikad na tu temu nijesmo razgovarali i nikad na takav sastanak nijesam bio. To je istina. I tačka, nemam ništa drugo da kažem."
Branko Bujić, nekadašnji načelnik Centra bezbjednosti u Baru, nije želio da detaljnije komentariše optužnicu:
"Ja odgovaram za ono što sam govorio u crnogorskom parlamentu i iza toga stojim. Iza svake svoje riječi. Više ne mogu da vam kažem ništa. Advokat neka kaže dalje."
Pored njih optuženo je još sedam bivših policijskih funkcionera. Tužilaštvo za ratne zločine je uputilo zahtjev za određivanje pritvora optuženima obrazlažući taj stav da se radi o krivičnom djelu ratni zločin protiv civilnog stanovništva kao jednom od najtežih krivičnih djela. U saopštenju tužilaštva je navedeno da je tužilaštvo posebno cijenilo teške okolnosti pod kojima je djelo izvršeno i veoma teške posljedice ovog ratnog zločina. Branioci optuženih su se usprotivili zahtjevu tužilaštva, ocjenjujući da taj zahtjev nema smisla s obzirom da se sudi o događaju od prije sedamnaest godina, a krivično vijeće bi o tom zahtjevu trebalo da se odredi do srijede u 15 časova.
Podizanje devet optužnica bivših policijskih funkcionera uslijedilo je nakon što je država Crna Gora pristala na vansudsko poravnanje sa porodicama deportovanih, odnosno da na ime odštete isplati oko 4,2 miliona eura. Optuženima se stavlja na teret da su tokom maja '92. godine u Podgorici, Herceg Novom, Baru i Ulcinju nezakonito preseljavali civilno stanovništvo, državljane Bosne i Hercegovine, muslimanske i srpske nacionalnosti koji su imali status izbjeglica tako što su izvršavali naredbu tadašnjeg minstra unutrašnjih poslova pokojnog Pavla Bulatovića zajedničkim aktivnostima Službe javne i državne bezbjednosti. Prinudno je preseljeno 79 osoba koje su kasnije likvidirane.
