RSE: Enjo, prekjuče ste uputili jedan dramatični apel našim vlastima, ne samo kulturnim, ali i ukupno javnosti. O čemu se radi?
Hadžiomerspahić: Koristeći dobre odnose koje smo uspostavili sa gradom Venecijom i sa venecijanskim Bijenalem, uspjeli smo da postignemo dogovor o uistinu reprezentativnom predstavljanju umjetnosti Bosne i Hercegovine u Veneciji sljedeće godine, u periodu od juna do novembra, dakle u vrijeme održavanja predstojećeg 53. venecijanskog Bijenala.
RSE: I odatle potreba da se u čitavu priču uključi šira društvena zajednica – i grad i entitet i država.
Hadžiomerspahić: Venecijansko Bijenale je državni projekt. Na njemu se predstavljaju države, zemlje učesnice, u različitim oblicima. Pošto se realno plašimo da će nam opet, radi ravnodušnosti, nezainteresiranosti ili zakašnjenja u administrativnim procesima, ova ponuda prijatelja iz Venecije propasti, odlučili smo se da, umjesto klasičnih pisama koja bi ostala negdje u nečijoj ladici, napravimo otvoreno pismo – poziv na saradnju – svim nadležnim autoritetima, na nivou grada, kantona, Federacije BiH i države. Moram priznati da očekujemo pozitivne reakcije, da će uskoro uslijediti odgovori o spremnosti na saradnju da ovu najznačajniju promociju savremene umjetnosti Bosne i Hercegovine, za koju smo dobili priliku, organiziramo na dostojanstven način.
RSE: Da, ali Ars Aevi je u nekoliko navrata bio iznevjeren od strane ovih budućih partnera. Šta ćete učiniti ako i ovog puta ostanete kratkih rukava?
Hadžiomerspahić: Moram priznati da je Ars Aevi uistinu u jednoj neobičnoj poziciji. Imamo toliko veliku podršku naših prijatelja, posebno prijatelja u Italiji. Dalje, Ars Aevi se razvija pod pokroviteljstvom generalnog direktor UNESCO-a. Svi koji žele nešto da znaju o savremenoj umjetnosti znaju za činjenicu da je kolekcija Ars Aevi bila u prostorima Historijskog muzeja BiH, da nadležna ministarstva nisu pravovremeno donijela odluke o finansiranju zakupa tih prostora, da je Historijski muzej zatvorio vrata za posjetioce i da je kolekcija, od 2003. do 2006. godine, na veliku sramotu svih nas, u tom prostoru ostala zatvorena. I na kraju, nakon svih tih negativnih odnosa prema projektu Ars Aevi, Ministarstvo vanjskih poslova Italije je, ipak, cijeneći sve ovo što smo mi napravili i znajući vrijednost projekta Ars Aevi, odlučilo da financira rekonstrukciju prostora u Olimpijskom centru „Skenderija“. Hiljadu i po kvadratnih metara se pretvorilo u prostore art depoa kolekcije Ars Aevi. Radove je izveo UNESCO. Tako da se trenutno kolekcija nalazi u jednom dostojanstvenom ambijentu, međutim, nažalost, još uvijek je zatvorena za posjetioce, jer nadležna ministarstva opet nisu donijela odluke o financiranju njenog održavanja. Drugi dio tog našeg apela govori o opstrukciji ili ravnodušnosti spram vrijednosti projekta Ars Aevi. Ukazujemo nadležnim političkim autoritetima na to da je uistinu došao trenutak da možemo zajednički, udruženo da napravimo jedno remek djelo koje će ostati za historiju, za sjećanje, za buduće generacije, da se imaju čime ponositi. Napravio bih jednu usporedbu. Renzo Piano je prije mnogo godina napravio Centar Georges Pompidou u Parizu. U Rimu je prije nekoliko godina napravio Park muzike „Auditorium“, koji je već postao čuven. Na prvim stranicama njegove knjige „Renzo Piano – Muzeji“ se nalazi Centar Georges Pompidou (Beaubourg) u Parizu, a na posljednjim muzej Ars Aevi u Sarajevu. Mi bismo mogli da postanemo svjetska atrakcija, zahvaljujući Renzu Pianu možemo stati u isti red sa Beaubourgom u Parizu i Parkom muzike u Rimu. To je jedna velika, divna šansa da u kontinuitetu isijava jedan promotivni projekt najviših mogućih, i ekonomsko-razvojnih vrijednosti. To bio bio projekt koji bi uspostavljao odnose povjerenja prema nama, prema našoj sredini, svih mogućih zainteresiranih partnera. Mi smo sada došli u situaciju da tražimo od naših političkih autoriteta da se definitivno izjasne hoće li kolekciju Ars Aevi u Sarajevu, hoće li muzej Renza Piana u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, ili to ne žele.
RSE: Čovjek se osjeća poniženim kad vidi one tužne jarbole na mjestu gdje bi trebalo da stoji zdanje muzeja.
Hadžiomerspahić: Tužni su jarboli bez zastava Daniela Burena, jednog od najznačajnijih umjetnika svijeta. Tužna je fasada Centra „Skenderija“ jer su sa nje skinuti radovi Jozefa Košuta, oca konceptualne umjetnosti. Tužna je činjenica da smo imali u atrijumu Vijećnice postavljenih dvanaest vrata, koja su već ušla u historiju umjetnosti, legendarnog umjetnika Jannisa Kounellisa, koji je želio i bio bi sretan da nam je ta djela ostavio na poklon. Svaka od tih vrata, njegovih djela, u eurima ili dolarima, imaju milijunsku vrijednost, a kulturološka vrijednost je neizmjerna. Međutim, kod nas niko nije pokazao spremnost da razgovara s umjetnikom da bi tako nešto moglo da se dogodi. Tužna je činjenica da je kolekcija Ars Aevi u Historijskom muzeju bila godinama zatvorena, u vlazi. Evo već drugu godinu je imamo u lijepom, dostojanstvenom prostoru u „Skenderiji“, međutim nije otvorena za javnost. Tužna je činjenica kako se uopšte odnosimo prema prekrasnom remek djelu Renza Piana, koje je poklonio za Ars Aevi – most Ars Aevi preko rijeke Miljacke i preko Wilsonovog šetališta koji uvodi posjetioce na teren Ars Aevi. Odnos nas u BiH prema vrijednostima projekta Ars Aevi su takvi da su naši prijatelji, koji nas podržavaju, još davno trebali da odu. Imam utisak da se gotovo organizovano radi na tome da se onemogući djelovanje, napredak i razvoj projekta Ars Aevi, kako bi se prisilili i UNESCO i partneri u Italiji i Renzo Piano da dignu ruke od nas i da kažu – ma daj, dosta je više. Međutim, oni žele da nam pomognu. I mi se sad stvarno moramo odlučiti – ili Ars Aevi želimo ili ne želimo.
RSE: Ukoliko ga naši političari ne žele, imate li neku alternativu?
Hadžiomerspahić: Gotovo mi je neugodno reći, ali ja mislim da bi u tom slučaju ovu kolekciju trebalo predati Zagrebu. To je kolekcija svjetskih umjetnika. Nastala je kao izraz internacionalne kolektivne volje najznačajnijih umjetnika svijeta. Ars Aevi bi trebao da postane najznačajniji muzej savremene svjetske umjetnosti u regionu. Prema tome, ako je ona regionalnog značaja, ako je mi nećemo, smiješno je vraćati djela umjetnicima, a Zagreb je upravo izgradio jedan velelepni objekat, mogao bi se napraviti dogovor o privremenom izmiještanju ili eventualno o trajnom izmiještanju kolekcije Ars Aevi u Zagreb, pa neka ostane blizu naših vrata, da se buduće generacije mogu s ponosom sjećati da je to nekada napravljeno zahvaljujući ugledu grada Sarajeva i zahvaljujući trudu nekih entuzijasta, nekih vizionara sa ovih prostora. Do Zagreba je vrlo lako otići, kolekcija se može i tamo vidjeti. Međutim, nadam se da nećemo doći do takve odluke. Pozvao sam naše političke autoritete, na svim nivoima, da do juna mjeseca donesemo odgovarajuće odluke i – ukoliko smo spremni – da se u junu sastanemo u Veneciji, u ambijentu arhitektonske izložbe Renza Piana i izložbe Artefakt naših umjetnika, i da se sporazum o kontinuitetu saraednje i održivosti projekta i o sufinansiranju izgradnje muzeja potpiše između najviših predstavnika grada Sarajeva, Kantona Sarajevo, Republike Srpske, Federacije BiH i države Bosne i Hercegovine.
RSE: Ostaje nam da se zajednički nadamo da će svi imati razumijevanja, da će ove vaše ideje biti poticajne na naše vlasti, da ćemo jednog dana zatvoriti taj kompleks pitanja u vezi sa najznačajnijim kulturnim projektom kod nas.
