Subota, 6. decembar 2008.
Volim subotu jer volim da spavam. Budim se kasno i krećem u ispunjavanje svog vikend rituala... Vijesti, Monitor, Vreme i Globus - nerado prihvaćena zamjena za Feral... Jedino nemam Dane, jer ih u Crnoj Gori niko ne distribuira, a odavno niko nije dolazio ili se vraćao iz Sarajeva... A svi koji idu znaju da mi je to najdraži poklon... I dok pijem kafu još jedna poslastica – na televiziji repriza razgovora sa narodnim herojem, generalom Jovom Kapičićem. Imam vrlo podvojene stavove o njemu, ali na kraju uvijek dominantan utisak – ti su komunisti zbilja bili ljudi posebnog kova, sazdani od nečega čvršćeg i boljeg... Takva mentalna kondicija i retorika u devedesetoj godini mi djeluju nestvarno...
Poslijepodne idem kod kolege Dragana da pripremamo trening za službenike opštine Pljevlja o Evropskoj uniji i pretpristupnim fondovima. Nešto smo u lošoj formi, tekst „ne mrda“, a i društvo se okuplja na fudbal i alkohol... Pokušaji da se nešto uradi kod njega, ozbiljnije od analize i dogovora, najčešće ne uspijevaju. Uvijek je tako, dolazi jedno po jedno, a u posljednje vrijeme se obično odustane od izlaska u grad. Taj je stan mala kafana, sa ozbiljnom ponudom pića i izborom muzike, a Dušan često uključi i večeru u ponudu :)... Noćas mi to ne prija, smatram da se previše krećemo u zatvorenim krugovima... Sve češće hvatam sebe kako nemam pojma o realnosti...
Vrte se Arsen, Toma Bebić i Šerbedžija... Pa malo Azre, Rundeka, Pušenja, Elvisa J... Ustaljeni koncept večeras remete Jinx i Svadbas... I svaka se pjesma po hiljaditi put analizira... Dragan je u tome najuporniji... I to uvijek nekako na kraju dovede do priče o Kropotkinu, Kunderi, Koenu... O SFRJ, i Bosni, i devedesetim... O Veličkoviću, Jergoviću... I krkanju i krkanima... O četnicima i partizanima (mi nijesmo prevazišli podjele ;)) ... O Vešoviću i Lukoviću... I tome kako se brani domovina... „Domovina se brani vjerom, i tuđim mrtvim sinom, Domovina se brani ličnim šoferom, metalik crnom limuzinom...“
Brano i Dragan u jednom momentu oponašaju staru fotografiju na kojoj dvojica pisaca stoje zagrljeni... Moj zadatak je da pogodim o kojim je piscima riječ... Ja, nagađajući na osnovu atmosfere i njihovih književnih ukusa, kažem Filip David i Danilo Kiš... Biiiip – pogrešan odgovor – to su rani Jevrem i Matija... Ovo prelazi granice, odoh ja kući...
Nedjelja, 7. decembar 2008.
Jutros je prvo što vidim na displeju telefona poruka od prijateljice Dade iz Sarajeva... Bio je koncert Bombaj Štampe sinoć u Koloseumu, i kaže da je bilo „prejako“ :)... Žao mi je što u Podgoricu rijetko dolaze dobri bendovi, i što nema prostora za svirku... Žao mi je što se u kulturi malo toga i rijetko događa... Žao mi je što moramo čekati festivale da bismo vidjeli neku dobru svirku, koncert, predstavu... Žao mi je što nisam bila sinoć u Sarajevu, ali mi je drago što je blizu i što tamo uvijek mogu otići i pronaći nešto po svom guštu.
Uveče odlazim kod prijatelja da gledamo „onu Bećkovićku“ :) i pravimo doček kolegi Milivoju koji je bio u Poljskoj, na proslavi 25. godišnjice Nobelove nagrade za mir Leha Valense... Gost Utiska nedjelje je Vuk Jeremić, i cijela je atmosfera nekako frustrirajuća, tako da odustajemo prije „prijatno, prijatno“ :)... Stiže Milivoje, umoran i oduševljen... Generalno, radi se o sjajnom projektu... Oko 200 mladih ljudi iz 45 država učestvovalo je u turi od Krakova do Gdanjska, upoznavši se sa savremenom istorijom Poljske. Finale događaja je bilo u Gdanjsku, gdje je održan Forum Mladih, sastanak 800 ljudi iz Poljske i cijelog svijeta sa dobitnicma Nobelove nagrade. Pored Leha Valense, tu su bili i Dalaj Lama, Nikola Sarkozi, Širin Ebadi, i mnogi drugi... Ipak, ono što mi je interesantno je da je, pored svega toga, najveći utisak na njega ostavila posjeta Aušvicu. Komentarišemo da je tako bilo i kada smo mi prije dvije godine bili u Poljskoj... Čini ti se da sve znaš o tome, da si pročitao dovoljno knjiga, odgledao dovoljno emisija, imaš sve podatke, a ipak – tek kada vidiš to mjesto i doživiš tu priču u Aušvicu - užas je kompletan. Zaključujemo da obilazak Aušvica treba propisati kao obavezu svakog čovjeka...
Ponedjeljak, 8. decembar 2008.
Dan počinjem odlaskom na konferenciju o komplementarnim aspektima pridruživanja Evropskoj uniji i NATO-u, koja se održava u Hotelu Crna Gora... Kako CDT ove sedmice startuje sa projektom obuke crnogorskih maturanata o evropskim i evroatlantskim integracijama, interesantno mi je da čujem paneliste. Iskreno, najviše mi se dopalo izlaganje generala Blagoja Grahovca, jedna vrlo interesantna analiza, kako on reče „balkanskog viška arogancije“.
Ne ostajem na konferenciji do kraja, jer se u podne zaključuje glasanje za ministarku pravde u Ženskoj Vladi, projektu koji radimo zajedno sa Nansen dijalog centrom i Televizijom i Dnevnikom Vijesti, pa žurim u kancelariju da saznam ko je pobjednica. Stižem, a oni su pokrenuli bazu za obradu podataka ne čekajući me, već se zna rezultat – prva ministarka u Ženskoj Vladi je Azra Jasavić, advokatica iz Podgorice...
Svi smo zadovoljni. Ovaj projekat je prva velika zajednička akcija televizije, dnevnog lista i dva jaka NVO-a, i prvi projekat u Crnoj Gori u potpunosti finansiran od strane profitnog sektora. Dosta je ljudi glasalo, naročito kad se uzme u obzir da je to tek prvi izbor... Nakon početnog nepovjerenja, ljudi i organizacije nas zovu i pitaju da li i kako mogu da pomognu projektu. Zbog toga nas sve „drma“ onaj početni entuzijazam, i euforija nikako da prestane.
Pobjednica prvog izbora je predstavnica civilnog sektora, iako su joj protivkandidatkinje bile sjajne žene iz političkih partija. To me čudi, ali i na neki način raduje, iako zbilja nisam imala svoju favoritkinju – suviše sam involvirana i uspjeh je programa jedino što favorizujem. U projektima sličnog tipa u Crnoj Gori uvijek pobjeđuju partije koje imaju organizovane glasače. Ukinuvši mogućnost da se glasa više puta sa jednog broja, omogućili da neke ministarke u Ženskoj Vladi budu i žene koje nemaju snažno političko zaleđe. O rezultatu obavještavamo prvo kandidatkinje. Nema nezadovoljnih, vlada neka fina atmosfera, traže Azrin broj da joj čestitaju, i vrlo su zagrijane za buduće projekte Ženske Vlade.
Uveče se u Televiziji Vijesti snima nova emisija Ženska Vlada - izbor ministarke prosvjete i nauke... Opet predstavljamo tri kandidatkinje – Veru Miljanić, Veselinku Peković i Ivanu Dapčević. Publika u studiju, tokom trajanja cijelog programa, će biti polaznici našeg Internship programa, studenti koji stažiraju u državnim institucijama. Ja neću gledati emisiju u studiju, ovog puta sam odlučila da je pogledam na televiziji... Odoh malo da skitam po gradu i tražim novogodišnja sniženja :).
Utorak, 9. decembar 2008.
Danas sam se oprostila od jedne drage osobe... Kako ja ne vjerujem u druge svjetove, taj mi je rastanak konačan, kraj definitivan, a praznina opipljiva... Neću o tome pisati.
Srijeda, 10. decembar 2008.
U CDT-u vlada potpuna harmonija, radna atmosfera, dok se ne prolome riječi okupatorskog dobošara iz partizanskih filmova... Ono kao „Daje se građanstvu na znanje“... „Vanredni sastanak!“. To je sve u početku bilo simpatično, smijali smo se i sjećali Doli Bel i sjajnog Aligrudića i onog malog što zaspi vodeći zapisnik, čekali tačku „razno“... Onda je vrag odnio šalu, i vanredni sastanci su postali redovna prijetnja... Neki bi rekli, redovna prijetnja mojim otporima :)... Ja mrrrzim sastanke i ježim se svakodnevnog informisanja svakoga o svemu. Kažu da nemam pojma o menadžmentu... Nemam... I ovako se teško koncentrišem i često poželim da se penzionišem, a oni mi uzmu pola dana pričom koja se na mene odnosi tek u pet minuta... Druga polovina mi ode na spavanje i buđenje, zato što (hvala fleksibilnom radnom vremenu) na posao stižem posljednja i do podneva pijem kafu i čitam novine... Zbog svega toga iz kancelarije izlazim kasno uveče, ali krivim samo sastanke :). Ja razumijem negdje da je to korisno, ali ne priznajem. Zato ovdje dižem svoj glas protiv sastanaka.
Dragan pravi na papiru tabelu – u kolonama su zaposleni, a u redovima projekti. Prva tačka je Ženska Vlada. Ja se bunim i miniram dogovor, pa dobijam kazneni zadatak da telefonom pozovem devet kandidatkinja za tri resora koji se biraju u januaru. Dragan zna da ja ne volim da telefoniram. Strog i pravedan rukovodilac :)... Ipak mi ipak daje poštedu za ovu nedjelju za Internship, Godišnji izvještaj Skupštine, Trening za trenere za obuku maturanata, i daje mi još samo jedan zadatak – pripremu treniga o EU za opštinu Pljevlja. Time je moja uloga završena, ali ja ipak slušam i šta trebaju uraditi svi ostali. Milivoje je konstruktivan, Dušan „trči pred rudu“, Tanja ide u analizu najsitnijih detalja, a Blažo ima 1000 potpitanja – dakle standardno. Direktor Marko nije tu, na nekom je sastanku – ovo je period godine kada se on mora baviti samo novim projektima.
Tek danas smo stigli da uz kafu analiziramo novo istraživanje javnog mnjenja NDI-a. Objavljeno je prije par dana, ali nisam imala vremena da ga iščitam, dalje od informacija iz medija. Pad povjerenja u Vladu, državne institucije, opštinske vlasti, političke partije... Trideset odsto ispitanika je neodlučno ili ne bi glasalo... Ne čudi me, ja već odavno ne glasam na izborima.
Pod tačkom „razno“ - sinoćnji koncert Massima Savića. Nisam bila, ali komentarišemo utiske drugih... To je samo povod za tiradu izrugivanja onome što nazivaju „monte-pop“ (to je valjda suprotno i bolje od turbo-folk, šta li?)... Ta stvar će završiti tragično... Ljudi, neko će se udaviti izvodeći spostvenu pjesmu, te tragično skončati u surovim predjelima gornjih laga...Vidjećete... Da ne bude poslije da nijesam skretala pažnju... A Massimo će i dalje biti „Glas“.
Četvrtak, 11. decembar 2008.
CDT ne može bez izbora. Tek što su se završili kotorski izbori, sa svim svojim vrlinama i manama, mi smo odlučili da, u nedostatku zvaničnog, sprovedemo jedan interni proces. Bira se najljepša Jugoslovenka svih vremena... Glasački listić je strana 105 Leksikona YU Mitologije. Na osnovu opšteg i jednakog prava glasa, tajnim glasanjem, uz izvrsno sprovedenu proceduru, dolazimo do interesantnih rezultata... Na prebrojavanju glasova je dosta iznenađenja, na šta nismo navikli... Pobjednica je Ena Begović, mada su se koplja lomila i oko Tanje Bošković, Anje Rupel, Nede Arnerić... Dosta je imena koja nikad, ili makar odavno nisam čula – Olivera Katarina, Savina Geršak, Božidarka Frajt, Ditka Haberl, Vesna Vrandečić. CDT ipak smatra da rezulat izbora odražava volju birača.
Radi se do kasno i mnogo i ozbiljno, ali me mrzi da pišem o tome... Sve što napišem o poslu zvuči k’o zvanično saopštenje Centralnog Komiteta, a to nije tema ove emisije :).
Večeras odlučujem da budem malo sama i u miru... Sa knjigom... Već neko vrijeme čitam samo bosanske pisce, a ovo drugo – ako naleti neki moderni Rus, ili neko nešto ostavi kod mene... I drage knjige, koje su pročitane hiljadu puta, i uvijek aktuelne i na dohvat ruke. A večeras - Bazduljeva zbirka priča „Čarolija“, nova, stigla ima već nekoliko dana, ali nisam imala vremena da joj se posvetim... Bazdulja sam otkrila davno, u Danima. Skidali smo tekstove sa interneta, smijali se i oduševljavali, naročito nekim davnim tekstom o Titu... Onda je iz Sarajeva stigao „Koncert“, i tad smo se zvanično „navukli“... Imamo iste heroes, pa je bilo lako :)...
Petak, 12. decembar 2008.
Danas je u CDT-u gužva, sastanci sa internsima, priprema treninga, a ja pokušavam da završim ovaj dnevnik... Dala sam ga Draganu na čitanje, a on kaže da sam negativna i pomalo duhovita, ali solidna... Izvinjavam se slušaocima i slušateljkama, takva mi je situacija ovih dana...
Pred kraj radnog vremena dolazi naša prijateljica Gorana... Ona je prije petnaestak dana upala sa dramskim tekstom Efraima Kišona „Da li je to bila ševa?“ - i podijelila uloge... Gorana je glumica - mi smo diletanti... Ali to nema veze, baš se lijepo igrati pozorištem. U podjeli uloga, ja sam Lorenco, franjevac star 92 godine, Brano je Romeo, Dragan je Julija, Gorana je Lukrecija, Dušan je Dojilja, a Milivoje i Blažo se smjenjuju u ulozi umrlog pisca Šekspira ... Danas radimo prvu čitajuću probu, Lorenco i Julija imaju ljubavnu scenu... Inspiriše nas Velimir Živojinović, otac Makarije... Inspiriše nas Živkova „Ljepota poroka“... Inspiriše nas Nikšić, kao Tina Ujevića... U stvari, Nikšić više nikome ne može biti inspiracija... „Skupa sanjali i presanjali“...
Sjutra je praznik... Proljeće, čak i u decembru... 13-tog ili bilo kog drugog...
