Selimbegović: Želim, očekujem i nadam se da ćemo, uz podršku kolega, uspjeti u nastojanjima da „Oslobođenju“ vratimo staru slavu i da mu damo još veći sjaj.
RSE: Ti si u toj kući nekad bila. Vratila si se u radikalno drugačiju. Šta si zapravo zatekla?
Selimbegović: Mi smo svi na neki način bili specifično vezani za „Oslobođenje“. Ja sam nekada davno radila u „Večernjim novinama“, koje su tada bile „mlađa sestra“ „Oslobođenja“. „Oslobođenje“ je novina koja je prošla jedan zaista težak period. U posljednje vrijeme je nastojala da se na specifičan način upusti u utrku sa ostalim dnevnim medijima, koji su joj direktna konkurencija. „Oslobođenje“ je – zbog toga smo svi mi vezani za njega – zadržalo svoj odnos prema svijetu i stvarnosti. Uvijek je težilo da bude primjer objektivnog informiranja, da bude primjer novine čije će stranice biti otvorene svima.
RSE: Postoji li u redakciji barem dio svijesti o činjenici da veliki dio ovdašnje javnosti smatra da je „Oslobođenje“ u ovom vremenu kompromitovalo većinu onih fascinantnih odrednica iz zaglavlja?
Selimbegović: Slava i renome su vrlo potrošne stvari i od njih se ne živi. Naravno, i u samoj kući su svjesni da je došlo drugačije vrijeme, da novinarstvo stalno traži utrku sa drugačijim medijima. Dnevna novina se danas mora takmičiti sa internetom. Dnevna novina mora ponuditi čitaocima razlog da je kupe uprkos svim televizijskim kanalima koji su im u svakom času dostupni. Mislim da radimo na tome da pokušamo napraviti i redakciju i novinu koja će pokazati koliko je svjesna te teške tržišne bitke, ali prije svega ostati dosljedna onim svojim osnovnim kriterijima, a to su profesionalizam, objektivnost, otvorenost, ne samo prema svim u BiH, nego i u regionu.
RSE: Šta konkretno mora glavna urednica uraditi da bi „Oslobođenje“ krenulo u oslobađanje svog imena od ovih neprijatnih hipoteka?
Selimbegović: Glavna urednica ima toliko posla da vam za to vjerovatno ne bi bila dovoljna ni cjelodnevna emisija. Pozivam slušatelje da redovnim čitanjem sami kažu šta još glavna urednica i kolegij „Oslobođenja“ treba uraditi, kao i da ocijene koliko toga smo već napravili.
RSE: Ja sam ubijeđen da je „Oslobođenje“, a samim tim i čitaoci, mnogo dobili tvojim dolaskom. Šta ćeš dobiti ti? Bila si urednica uglednih i uticajnih „Dana“, pa ti sujetu baš i ne treba pothranjivati novim glavnouredničkim titulama.
Selimbegović: Dobila sam jedan zaista veliki izazov. Svi mi koji godinama živimo od novina i vezani smo za štampu – bila ona kolorna ili crno-bijela, uvijek je to neka vrsta novinskog papira – uvijek smo prilazili tom poslu prevashodno zbog izazova koje on nudi. Moje kolege i suradnici u „Danima“ su također pokazali enormno razumijevanje za tu količinu izazova koja mi je ponuđena. Podržali su moju spremnost da, bez obzira na činjenicu da imam pristojan broj godina, tu vrstu izazova pokušam da prihvatim. Ne mogu se požaliti. Moj radni dan je možda malo više napunjen nego što bi trebao, ali u našem poslu je to tako.
RSE: Evo prilike da naše slušaoce podsjetim kako si prije nekoliko dana, iz samog vrha Islamske zajednice, optužena za islamofobiju, čak i za nastavljanje genocidne politike. Kad sam to pročitao, naježio sam se. Pa mi se i zato ovo pitanje – šta si ti time dobila – nameće samo od sebe.
Selimbegović: Između ostalog sam dobila i stav iz kabineta reisu-l-uleme efendije Cerića da nastavljam provoditi genocidnu politiku nad Bošnjacima. Dobila sam ocjene da je novina, za ovih mjesec dana, koliko sam joj ja na čelu, postala islamofobična, prije svega zbog mojih tekstova. Ovim poslom se bavim dosta dugo i dovoljno dugo da sam, nažalost, već odavno svjesna činjenice da se u ovoj zemlji ne reagira na tekst argumentima, već optužbama, klasifikacijama, uvredama. Zaista mislim da se radi o uvredama. Ja sam ipak novinar i nije moj posao da na bilo šta reagiram ikako drugačije no argumentima, tekstovima, analizama, a kao urednica da ponudim stranice te novine svima onima koji na njima imaju nešto reći i pokazati – primjerom, tekstom, razgovorom… Tu su i moje kolege da tematskim prilozima otvore novinu za različita mišljenja i za sukobe tih mišljenja.
RSE: Ne bih da te plašim, ali sam potpuno ubijeđen da ovo neće biti posljednji napad, pošto živimo u ambijentu u kojem živimo. Pa ću te zato upitati cijeniš li da imaš dovoljno odlučnosti i snage da se odupreš ovim neprimjerenim političkim pritiscima? Zapravo, kakav kurs jedna novina i medijska kuća uopšte mora držati da bi ostala u sedlu, s obrazom naravno?
Selimbegović: Mislim da svaka kuća, ako želi da se bavi čestito i profesionalno svojim poslom mora biti spremna, u ovakvoj Bosni i Hercegovini, na različite političke udare, na različita saopćenja institucija vjerskih zajednica. Budo, ti znaš kao i ja da sam ovih godina bila optuživana sa svih strana, i to vrlo teškim kvalifikacijama. Ako ima išta dobro u svemu tome jeste podatak da su me podjednakom žestinom optuživali svi nacionalistički centri, da su podjednako na mene bile ljute sve religijske zajednice, odnosno ne religijske zajednice nego njihovi vrhovi, njihove institucije. Ono što je meni najvažnije u svemu tome jeste da su obični smrtnici, poput mene, imali običaj da me u takvim situacijama – to se dešava i ovih dana – kažu: „Vidite, bila ste u pravu, čim tako reagiraju. Izdržite, samo nastavite da radite svoj posao“. Mislim da je to snaga koju mi svakodnevno dobivamo da izdržimo da radimo ono što nam je u opisu posla.
RSE: Vildana, neću poželjeti sreću tebi, jer se ti na sreću nikada nisi oslanjala, ali ću poželjeti sreću „Oslobođenju“ na putu s tobom.
Selimbegović: Hvala. Ne samo mi, ne samo Bosna i Hercegovina, nego i cijeli svijet su u takvoj finansijskoj krizi da se zaista niko nema prava uzdati u sreću nego samo u rad, radi i rad. A sreća vjerovatno sama dođe kad ljudi puno rade. Hvala najljepša.
