U Bosni i Hercegovini (BiH) svima su puna usta zalaganja za nacionalnu ravnopravnost i multietničnost. Međutim, zbog izbora Željka Komšić, predstavnika Socijaldemokratske partije, za hrvatskog člana Predsedništva, hrvatske stranke su protestvovale ističući da je osvojio najviše glasova zbog podrške bošnjačkih birača. Da li je zamislivo da predsednik Republike Srpske jednog dana bude Bošnjak ili Hrvat, a premijer Federacije BiH Srbin? Više pojedinosti iz Sarajeva Žana Kovačević:
Konstitutivni po Ustavu u BiH su Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Naročito tamo gdje su u većini. Duboko podijeljena entitetskim granicama, ali i njihovim Ustavima, BiH je zemlja u kojoj ne postoje ni formalne pretpostavke da, na primjer, na mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva bude biran neko iz Republike Srpske (RS) ili na mjesto srpskog, Srbin iz Federacije.
Izuzeci su međutim uvijek mogući, a jedan od takvih je aktuleni hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić iz Socijaldemokratske partije (SDP), kojem je osporavan legitimitet, jer je, navodno, glasovima Bošnjaka pobijedio tradicionalno kandidata Hrvatske demokratske zajednice (HDZ):
Posebno teško je u aktuelnoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti međuetničke napetosti zamisliti da bi, po ugledu na izbor novog američkog predsjednika Baracka Obamu, federalni premijer jednog dana mogao biti Srbin ili predsjednik RS-a Bošnjak. Građani Sarajeva i Banja Luke vjeruju da su promjene moguće, ali da je za to potrebno vrijeme:
„Da se ja pitam, sve bih to dobro izmiješala.“
„Ne znam kako bi to bilo.“
„Mislim da bi bilo dobro kada bi u Federaciji BiH predsjednik bio Srbin ili kada bi u RS-u bio neko ko nije Srbin. Mislim da bi to bio korak naprijed.“
„Ne znam da li bi bilo bolje, ali znam da ovako nije dobro.“
„Ja sam uvijek za zdrave snage. Može biti i Mađar, samo neka je zdrava snaga. Kao što je u Sarajevu bio Jevrej Emerik Blum.“
„To je za sada nerealno. Situacija još nije zrela.“
„Ako je pametan čovjek, neka bude bilo šta.“
„O tome će oni odlučiti bez nas. Mislim da je ovo sve tragedija za obični narod. Svi žalimo za onom državom.“
„Trenutno je to domen naučne fantastike. Šta će biti za 10-15 godina, to je teško reći. Jer, očigledno je da građani BiH nemaju puni uticaj na zbivanja u toj državi. Tu je i međunarodni faktor. Mnogi su interesi i uticaji u pitanju.“
Naš najgori je bolji od njihovog najboljeg
Treba dodati da je u Parlamentu Federacije BiH tek prije nekoliko dana usvojena odluka kojom je i srpskim poslanicima i delegatima omogućeno da glasaju o izgledu grba i himne ovog entiteta, odnosno ispoštovana odluka o konstitutivnosti naroda. Pored diskriminatorskih odredbi sva tri ustava koja BiH ima, jedan od suštinskih problema ove zemlje je i to što paleta ljudskih vrijednosti završava i počinje sa nacijom, vjerom i teritorijom, ističe Slobodan Popović iz SDP-a:
„Onda dođete u jednu vrlo smiješnu situaciju da se izvodi jedan generalni stav koji kaže sledeće: naš najgori je bolji od njihovog najboljeg samo zato što je naš. Dakle, onog momenta kad najbolji bude po vrijednosnim kategorijama zaista ocijenjen kao najbolji, bez obzira čiji je, naš ili njihov, tog momenta će se otvoriti prostor da zaista najbolji vode društvo. Sve do tad ćemo imati ovaj problem da će od onog šta znate, šta možete i koliko vrijedite biti važnije kojem narodu pripadate i kako se molite ili ne molite bogu.“
„Svi mi se na nekom dijelu bosanskohercegovačke teritorije osjećamo kao manjina. Mada je to amandmanima na Ustav – na osnovu odluke Ustavnog suda BiH – ispravljeno, u praksi su još uvijek Srbi manjina u Federaciji BiH, a Hrvati i Bošnjaci u RS-u. Isto tako, svi oni koji se ne deklarišu kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda, sigurno se osjećaju kao manjina na cijeloj teritoriji BiH. Čak im Ustav, za određeni broj pozicija, ne omogućava ni kandidaturu ni izbor, što je sigurno u suprotnosti s Evropsko konvencijom o ljudskim pravima.“
Pozitivne promjene u narednih deset godina
Pored gotovo matematički izvedene formule, po kojoj se najviše državne i entitetske funkcije dijele samo najreprezentativnijim predstavnicima Bošnjaka Srba i Hrvata, i političke stranke u BiH su skoro sasvim etnički očišćene. Tradicionalno su Stranka demokratske Akcije i Stranka za BiH bošnjačke, Srpska Demokratska Stranka i Radikalna stranka srpske, a obje Hrvatske demokratske zajednice hrvatske političke partije. Unekoliko je nacionalno raznolika Socijal-demokratska partija BiH, a postoje i mišljenja da bi Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), ukoliko bi to mogao praktično iskoristiti, za lidera jednog dana mogao imati Bošnjaka. U tako nešto vjeruje politički analitičar iz Banja Luke, prof. Ivan Šijaković:
„Ne čini mi se nemogućim da recimo kolega Jasmin Komić bude lider SNSD-a za par godina. Radi se o praktičnoj političkoj djelatnosti. Da bi se partija legitimisala prema okruženju, ona jednog dana može i to da prihvati.“
Iako to trenutna situacija ne pokazuje, Šijaković optimistično vjeruje da bi se u narednih 10 godina u BiH mogle desiti pozitivne promjene:
„Naravno, to bi podrazumijevalo stalni napredak međusobnog približavanja. Znači, eliminisanje svih fundamentalizama i nacionalizama. Što bi značilo da se možda dalje federalizuje postojeći ustavno-pravni sistem BiH. A onda, potpuno federalizovani entiteti mogu jednog dana da imaju, i bilo bi potpuno logično da imaju, jednog entitetski neobojenog predsjednika. To bi značilo efikasniju vrstu obavljanja tih predsjedničkih obaveza i dužnosti.“
Da ipak pripadaju ostatku svijeta i Evrope, Bosanci i Hercegovci pokazali su gotovo stopostotnom podrškom novom američkom predsjedniku Baracku Obami. A oko njegovog izbora po prvi put se ujedinila i bošnjačka i srpska dijaspora. Dok se u Bosni ne rodi novi Obama, možda bi javnost trebalo prepasti jednim ženskim kandidatom za predsjednika, jer bi njen protukandidat tada pobijedio bez obzira na vjeru i naciju samo činjenicom da je muško.
Srbija: Razlika između normativnog i životnog
U Srbiji je teško nasleđe Miloševićevog režima ostavilo duboke tragove, pa između većinskog i manjinskih naroda još uvek postoji dubok jaz. Umesto da se na multietničnost gleda kao na prednost, i dalje se uglavnom doživljava kao mana. Doduše, poslednjih godina ruše se od nekih međunacionalnih stereotipa. Tako je, na primer, Socijaldemokratska partija Rasima Ljajića na nedavnim lokalnim izborima pobedila i u srpskim selima u Prijepolju. Ipak, u dogledno vreme teško je verovati da nesrbin bude šef države ili premijer. Pripremio Želimir Bojović:
Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam, kaže za Radio Slobodna Evropa da različiti regioni unutar Srbije sa sobom nose i različite stepene tolerancije i jednakosti:
„Jedno je Vojvodina, koja ima dugu tradiciju dobrih međuetničkih odnosa. Imamo centralnu Srbiju, koja je priča za sebe. Imamo i istočnu Srbiju, Sandžak i jug Srbije, gde dolazi do određenih tenzija i gde se ne reaguje na vreme da bi se te tenzije suzbile. Društvena klima se poboljšava, ali nije dovoljno dobra, jer političke i intelektualne elite ne rade dovoljno na tome.“
Iako su zakonima i Ustavom Srbije slobode i prava precizno uređene, čini se da stvarni život te paragrafe zaobilazi. Ištvan Pastor, predsednik Saveza vojvođanskih Mađara kaže:
Predstavnici nacionalnih manjina tvrde da ne žive kao ravnopravni građani Srbije i da su česti slučajevi diskriminacije. Ovakvi slučajevi su naročito izraženi na jugu Srbije, u opštinama u kojima je većinsko stanovništvo albansko. Riza Haljimi, predsjednik Partije za demokratsko delovanje i jedini albanski poslanik u parlamentu, kaže da je učešće Albanaca u državnim institucijama daleko niže od njihovog procentualnog učešća u stanovništvu:
„Albanci čine više od 25 posto stanovništva u opštinskom okrugu, a nemaju nijednog predstavnika u državnim organima na okružnom nivou, a kamoli na nekom rukovodećem mestu. O centralnom nivou da ne govorim.“
Retki pozitivni primeri
Međutim, postoje i pozitivni primeri. Predsednici dve najveće bošnjačke partije, koje predstavljaju Rasim Ljajić i Sulejman Ugljanin, danas su ministri u Vladi Srbije. Neka od najodgovornijih mesta u Vojvodini pripadaju predstavnicima manjina, kao što je to slučaj sa Ištvanom Egerešijem, koji obavlja funkciju predsednika Izvršnog veća Vojvodine. Ali neki slučajevi govore o tome da se tako visoke državne funkcije, nekome od predstavnika nacionalnih manjina ne daju slučajno. Meho Omerović, potpredsednik Sandžačke demokratske partije govori zašto je predsednik njegove stranke Rasim Ljajić, ministar za rad i socijalnu politiku, dobio tako nezahvalnu poziciju šefa Koordinacionog tela za saradnju sa Haškim tribunalom:
„Rasima Ljajića i nekih drugih predstavnika manjinskih zajednica u Srbiji se sete kad treba odrađivati neke poslove koji nisu popularni. A s druge strane, kada se dele mesta direktora javnih preduzeća, onda neke druge političke partije, koje su alave, dobivaju mnogo više.“
Može zvučati kao fenomen, ali na posljednjim, ponovljenim, lokalnim izborima u Prijepolju, upravo je stranka Rasima Ljajića osvojila neočekivano mnogo glasova Srba. Meho Omerović ističe da bi to mogao biti znak da se odnos prema manjinama popravlja:
„U šest-sedam čisto srpskih sela u opštini Prijepolje se prvi put u istoriji, nakon pada Miloševićevog režima, desilo da jedna partija manjinskog naroda – Sandžačka demokratska partija – ne samo dobije dosta srpskih glasova, već i da pobijedi na tim biračkim mestima. To je fenomen koji zaslužuje pažnju, pre svega iz vizure vraćanja poverenja među narodima na tom osetljivom prostoru države Srbije kakav je Sandžak.“
Ipak, na pitanje da li bi im smetalo da predsjednik Srbije, premijer ili načelnik Generalštaba bude neko od predstavnika manjina, građani Beograda kažu:
„Meni ne bi smetalo.“
„Ne bi mi smetalo ako je dobar čovek.“„Možda bi mi smetalo.“
„Meni lično ne.“„Ne bi mi smetalo ako bi bio čestit i pravičan čovek.“
Građani Beograda su uglavnom bili pozitivni u pogledu mogućnosti da neko od predstavnika nacionalnih manjina preuzme neku od najviših državnih funkcija:
„Mogu će je. Ako se već parča zemlja, moguće je da se i to desi.“
„Moguće je, ali ne uskoro.“„Posmatrajući neke avangardne tokove u poslednje vreme, mislim da je apsolutno moguće. Iako u nekoj daljoj perspektivi.“
„Ne daj bože. To je nezamislivo!“„Što da ne? Mada je teško pretpostaviti da u ovoj zemlji tako nešto može da se desi. Ali ja nemam ništa protiv. Konačno bismo trebali da napravimo sistem gde bi sposobni ljudi bili na vrhu te piramide, a ne poltroni, ulizice i tako dalje.“
„Uskoro ne, sigurno.“„Moguće, ali ne tako brzo.“
Mentalne matrice se sporo menjaju
Na pitanje našeg radija – da li bi Srbija mogla dobiti predsednika Albanca ili Mađara, književnik Laslo Vegel se samo nasmejao:
„To mi zvuči previše futuristički. Iako, mogu za utehu da kažem da to zvuči futuristički ne samo za Srbiju, već za čitav region.“
„U meri u kojoj budemo prevazilazili sukobe iz prošlosti, koji su bili zasnovani na nacionalnim i verskim podelama, i ukoliko budemo nalazili snage da se okrenemo budućnosti i da ne poistovećujemo čitave etničke grupe sa eventualnim počiniocima nekih zločina, mislim da ćemo u toj meri brže stići do tog cilja. Ne treba zaboraviti da je srpsko društvo opterećeno ovom, ne tako davnom prošlošću. Mislim da nam je potrebno vreme i zajednički rad na tome. Zato je nezahvalno prognozirati kada bi se moglo desiti da Srbija izabere predsednika koji bi bio pripadnik manjinske etničke grupe.“
Ona tvrdi da je DS otvorena i za mogućnost da u budućnosti njen predsednik bude neko iz manjinskih zajednica:
„Onog trenutka kada to bude moguće, prvo će biti moguće u Demokratskoj stranci.“
Istraživanja pokazuju da se mentalne matrice u jednom društvu mogu menjati, ali ne tako brzo, jer su za taj proces potrebne decenije. U nekim društvima te promene idu brže, kao što je to slučaj u Americi, koja je za samo 50 godina prešla put od segregacije do biranja Afroamerikanca za predsednika države. A neka društva su previše zatvorena da bi se brzo pomerala. Laslo Vegel kaže društvo u Srbiji, ukoliko želi da se kreće napred, za početak mora sačuvati svoju različitost:
„Život je lep i društvo je značajno ukoliko unutar njega ima svakakvih razlika, a te razlike su dovoljno pacifikovane odnosno nisu opasne. „
Hrvatska: Alibi pozicije
Srbi i ostale manjine u Hrvatskoj ističu da je velika razlika između proklamovane nacionalne ravnopravnosti i prakse. Hrvatska zadugo neće imati svog Baraka Obamu, ali je, kako javlja naš dopisnik Goran Vežić, imala Sarah Pelin, koja je bila kandidatkinja za šefa države:
Bila je to Jadranka Kosor, kandidat konzervativnog HDZ-a, i to je javnost primila normalno. Uspjela se čak plasirati i u drugi krug izbora za prvog čovjeka na Pantovčaku. Pobijedio je Stipe Mesić kojemu, za utjehu borcima za prava manjina, supruga pripada ukrajinskoj nacionalnoj manjini, što hrvatski predsjednik rado ističe. I po tome je vrlo različit od svog prethodnika Franje Tuđmana, koji je imao potrebu reći da mu, „hvala Bogu, žena nije ni Srpkinja ni Židovka“.
Kako je nosio taj grijeh, i ne samo taj kad su u pitanju nacionalne manjine, to je Franjo Tuđman pazio da u svakoj njegovoj vladi, za koju je on birao kadrove, a ne mandatar, bude poneki pripadnik nacionale ili vjerske manjine. Dok je on bio na vlasti, u deset godine vladavine, ministri su bili dva muslimana, dva Židova, dva Srbina i jedan Talijan. Godine 2000., kad je HDZ prešao u opoziciju, a na vlast došli predsjednik Mesić i premijer Ivica Račan, u vladi nije bilo ni jednog pripadnika nacionalne manjine, ali se položaj manjina počeo stubokom mijenjati na bolje. I to je potvrda teze koju nam je iznio glavni urednik „Identiteta“, lista Srpskog demokratskog foruma, Igor Palija:
„Za razvitak društva u kojem će institucije raditi svoj posao su puno važne strukturne i stvarne promjene. Mi smo sad u poziciji da za svako pravo koje garantira, recimo, ustavni Zakon o pravima nacionalnih manjina, moramo tražiti političku volju, pa moramo oko toga pregovarati, pa se to nečim uvjetuje i tako dalje. Mi nismo razvili sistem zaštite manjinskih prava u praksi. Mi smo ga normativno postavili, ali ga nismo razvili u praksi. Ta tri mjesta za Srbe u Saboru, čak i potpredsjedničko mjesto, to su samo pozicije, ali zapravo, u stvarnosti ne donose suštinske promjene, niti se to odražava na život pripadnika nacionalnih manjina na lokalnim razinama. Upravo suprotno – to su za mene nekakve alibi-pozicije.“
Vicepremijersko mjesto najveći domet
U demokratski umivenoj Hrvatskoj dvijetisućitih, i u politici je lakše biti predstavnik ili pripadnik nacionalne manjine, lakša je njihova vertikalna propusnost, kaže nam predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine Furio Radin, inače zastupnik Talijana:
Slobodan Uzelac je potpredsjednik vlade ne samo zato što je Srbin nego i što je priznati stručnjak i iskusni političar. Krajem osamdesetih je bio sekretar zagrebačkog Gradskog komiteta SKH, a u prvoj Sanaderovoj vladi je bio zamjenik ministra znanosti, obrazovanja i sporta. U hrvatskoj političkoj zbilji vicepremijersko mjesto je i najveći domet za političare pripadnike nacionalnih manjina. Furio Radin:
„Ako me pitate da li je moguće da danas jedan Srbin ili pripadnik druge nacionalnosti, osim hrvatske, bude predsjednik Republike ili premijer, rekao bih da je gotovo nemoguće. Ali to ne znači da u skoroj budućnosti to neće postati moguće, kad se zaborave i posljednji problemi vezani za rat i kada ljudi budu živjeli u jednoj novoj atmosferi. U ovom trenutku tvrdim da je nemoguće, ali isto tako tvrdim da su u pogledu vertikalne propusnosti, pogotovo u politici, ali vjerujem i u društvu, napravljeni krupni koraci naprijed 2000. godine.“
Što se tiče političke propusnosti za nacionalne manjine, različita je situacija od županije do županije. U Istri je takova tolerancija najizraženija i bilo bi realno očekivati da će se tamo jednog dana izabrati prvi župan – pripadnik nacionalne manjine. Hrvatski zakoni na nižim razinama –u općinama, gradovima i županijama – u zajednicama s izraženijim brojem pripadnika nacionalnih manjina reguliraju da određena mjesta moraju zauzeti njihovi pripadnici. Isto se odnosi i na radna mjesta u državnoj upravi i sudstvu, pa čak i u javnim poduzećima. No, oni koji su donijeli te zakone – zastupnici u Saboru – baš ih se i ne pridržavaju. Nikako da izaberu suca ili sutkinju Ustavnog suda srpske nacionalnosti. Igor Palija:
"Ni sutkinja Ustavnog suda, koju je predložio SDSS ispred nekakve srpske kvote, u nekakvim dogovorima sa vladajućom strankom, nije uspjela proći.“
Prvi koraci od velikih sedam milja
Hrvatska čeka i na dan kad će uz umirovljenog generala albanske nacionalnosti Rahima Ademija, na tu poziciju doći još neki pripadnik nacionalne manjine, recimo srpske:
„Mnogo Srba je bilo u Hrvatskoj vojsci, neki su i došli iz Jugoslavenske narodne armije, ali se pokazalo kroz određenu selekciju da se nije moglo dalje.“
I prije nego što bismo zaključili da je za Srbina, Albanca ili nekog drugog pripadnika nacionalne manjine Pantovčak jednako udaljen kao i načelničko mjesto u kakvoj županijskoj policijskoj upravi, moramo se ispraviti – na Pantovčaku, predstojnik Predsjednikova ureda je Amir Muharemi, Albanac, a savjetnik predsjednika za politički sustav je prof. Siniša Tatalović, Srbin po nacionalnosti. Oni na tu funkciju nisu imenovani radi nacionalnosti nego radi stručnih i političkih kvalifikacija. To je prvi korak od sedam milja, a drugi korak od velikih sedam milja je činjenica da im nacionalnost nije smetala u njihovom imenovanju.
Za razliku od jednog Židova – Avrama Granta – koji je lani bio trener Chelsea, a ove godine bi trebao preuzeti nogometni klub Hajduk. U središtu Splita je osvanuo tim povodom nacistički grafit:
„Pantovčak je tako daleko, a ulica tako blizu.“
Crna Gora: Žena da, Rom ne
U Crnoj Gori nijedan narod nema natpolovičnu većinu, zbog čega bi se očekivalo da pripadnik neke manjinske zajednice ili grupe ima šansu da dospe na jednu od najznačajnijih državnih funkcija. Pripadnika manjina, doduše, ima u ministarskim foteljama i u predsedništvu parlamenta, ali za sada nema izgleda da bi se mogli naći i na jednoj od tri najznačajnije funkcije: predsednik države, parlamenta, vlade. Iz Podgorice, Esad Krcić:
Crna Gora je specifična država, prije svega, zbog malog broja stanovnika, a velikog broja nacija koje u njoj žive. Pored toga, u ukupnoj populaciji od 650.000 stanovnika, prema posljednjem popisu, nijedan narod nema natpolovičnu većinu. U vrijeme ratnog raspada bivše Jugoslavije, Crna Gora je uspjela da sačuva mir i međuetničku toleranciju. Na vlasti su, već godinama, Demokratska partija socijalista i Socijaldemokratska partija, izrazito građanske stranke, koje u svom članstvu imaju značajan broj pripadnika manjinskih naroda. Predstavnika manjina ima i na značajnim funkcijama u vladi, ili predsjedništvu parlamenta. Nema ih ni na jednom od mjesta u samom vrhu države.
"Nadam se da će se virus, koji je izborom Baracka Obame nastao u Americi, proširiti na cijeli svijet“, rekao je Purišić.
„Mislim da je u Crnoj Gori to vrijeme još uvijek daleko. Mi ovdje ne možemo da riješimo neke mnogo osnovnije stvari. Primjera radi, imamo problema da u praksi primijenimo ustavna rješenja koja govore o srazmjernoj zastupljenosti u vršenju državne i lokalne vlasti, a kamoli da možemo razmišljati o tome da dobijemo predstavnika manjine za šefa države, predsjednika vlade ili neku drugu važnu funkciju kao što su ministar financija, šef policije, načelnik Generalšaba i tako dalje“, kaže Purišić.
Društvo mora biti na višem stupnju razvoja
Aleksandar Čilikov, istoričar umjetnosti, kaže da u Crnoj Gori ne postoji demokratska tradicija, odnosno da je Balkan poznat po despotizmu:
„Mi smo do prije, svega, dvadeset godina imali potpuno drukčiji sistem, a kad se budu do kraja razvili demokratski kapaciteti, koji na izvjestan način postoje i sad, onda će biti moguće da se na najvišu funkciju izabere neko ko ne pripada, procentualno, dominantnoj naciji“, rekao je Čilikov, koji napominje da je to moguće u Americi sa dugom demokratskom tradicijom.
„Mi smo zarobljenici prošlosti. Mi moramo da napravimo jednu stvar koju još nismo uradili do kraja – da razbijemo te naše mitove, tu lažnu glorifikaciju i da napišemo pravu istoriju, sa svim manama i sa svim pozitivnim stvarima koje su se dešavale. Mislim da je to jako važno, a mi to još nismo uradili. To naše veličanje nacionalnih mitova, od dinastija preko nekih kvazi-junaka i nekakvih događaja koji se nisu desili onako kako ih mi tumačimo. Pogotovo ta mitomanija koja je vezana za srednji vijek i za neku slavu koja je odavno prošla, ako je uopšte i postojala“, kaže Čilikov.
Dokle god ljudi sebe i druge budu vidjeli kroz objektiv nacionalne pripadnosti, teško da će na ovim prostorima biti moguće, za najvišu funkciju izabrati pripadnika manjine.
„Obama u Americi nije pobijedio zato što je crn ili bijel, već između ostalog zato što je profesor ustavnog prava, zato što je američkim građanima ponudio bolju političku alternativu ili zato što su oni to tako doživjeli. Dakle, to su razlozi. Kada ćemo mi imati šansu da izaberemo takvog čovjeka? Onda kada država bude imala jednak aršin za sve. Iskreno, kada završimo sva ova suđenja za ratne zločine koji su napravljeni iz nacionalističkih pobuda. Kada nacionalističko ne bude u tolikoj mjeri dominantno kao politički pogled na svijet. ili – moru reći i to – kada nacionalnih partija ne bude u parlamentu.“
Građani Budve, sa kojima je razgovarala koleginica Jasna Vukićević, su se za razliku od Podgoričana, rado odazivali na poziv za razgovor o novom američkom predsjedniku i ideji da u Crnoj Gori, predsjednik jednog dana ne bude muškarac, pripadnik većine:
„Mislim da je u podsvijesti došlo do promjena.“
„Baš me je iznenadilo da je crnac izabran za predsjednika Amerike.“„Interesantno je da je Amerika izabrala crnca za predsjednika. To je najveći uspjeh za njih.“
Možete li zamisliti da kod nas u Crnoj Gori ili u nekoj balkanskoj zemlji, za predsjednika dođe žena ili Rom?
„Žena može, a Rom ne može.“
Zašto?
„Zato što mi nismo Amerika.“
Kosovo: To treba biti primer i drugim zemljama
Lutfi Bina, inžinjer u Elektroenergetskoj korporaciji Kosova, kaže da je izbor Obema za predsednika SAD izraz demokratičnosti američkog društva.
„To što se dogodilo u SAD je nešto zadivljujuće i to je nauk za ceo svet kako se trebaju ponašati oko najznačajnijih pitanja. To treba uzeti kao primer i u drugim zemljama.“
On ocenjuje da na Kosovu i dalje mnogo značajniju ulogu imaju neke nacionalne partije i pokreti nego li univerzalne vrednosti i principi koji omogućavaju ostvarivanje demokratskih načela društava prave demokratije.
Ukoliko privreda i drugi interesi odnesu prevagu nad političkim partijama i opcijama onda nije nemoguće da sutra na Kosovu za predsednika bude izabran jedan pripadnim manjinske zajednice, kao što bi bilo normalno da jedan Albanaca bude predsednik Srbije.
„Međutim to se sada ne može dogoditi jer su frustracije veoma jake, posle rata koji je okončan pre kratkog vremena, još je rano da se može razmišljati da je moguće dobiti nešto izuzetno veliko i značajno“, kaže Bina.
On ocenjuje da je demokratija u zemljama Balkana, pa samim tim i na Kosovu tek u razvoju, u prvim koracima
Bina kaže da su još uvek veoma izražene nacionalne predrasude na prostorima regiona. Te su predrasude prisutne ne samo među narodima Kosova, posebno između Srba i Albanaca već uopšte, dok je izborni sistem na Kosovu takav da za predsednika može doći kandidat partije koja ima najviše glasova ilu je u koaliciji sa najjacom partijom. To, kaže Bina onemogućava dolazak pripadnika drugih nacija na mesto predsednika Kosova.
Bajram Azemaj smatra da pripadnici manjina ne mogu biti izabrani za predsednika Kosova jer se radi o takvom sistemu koji onemogućava izbor predsednika iz redova manjina:
„U Americi je nešto drugačije, tamo se predsednik bira glasovima građana a ne kao kod nas u Skupštini.“
On veruje da ne bi bilo nacionalnih predrasuda da je drugačiji sistem izbora predsednika Kosova.
Politički analitičari i sociolozi smatraju kako su na Kosovu još uvek veoma sveže rane poslednjih sukoba koji su za sobom ostavili ogromne ljudske i materijalne žrtve, tako da se u ovom trenutku, ako se želi iskreno govoriti, ne može biti reći da predsednik ili drugi najviši funkcioner bude pripadnik manjinske zajednice, bez obzira na eventualnu promenu izbornog sistema.
