Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Miro Barnjak, glumac i filmski producent iz Mostara.
Subota, 15. novembar 2008.
Jutro u Mostaru subotom započinje iz 10 sati, tako sam naučio otkad sam doselio u Mostar, taj običaj nije mi teško pao uzimajući u obzir da se petak večer sa društvom negdje opustiš do sitnih sati. Meni Bosancu na privremenom radu u Hercegovini gušteranje na suncu i pijuckanje kave do popodnevnih sati naprosto prija, a nakon toga lagana šetnja u društvu svoja dva kućna ljubimca Kenta i sina mu Čarlija, koristim za telefonske razgovore s mojim roditeljima i prijateljima, a čitanje novina ostavljam za večer. Večeras ne izlazim, noć prolazi uz knjigu "Zovem se Crvena" sebi kažem da je vrijeme da se konačno posjeti Istambul. Laku noć za danas je dosta!
Nedjelja, 16. novembar 2008.
Nedjeljom kave pijem u Flešu tu izlaze Bosančerosi i oni koji nisu Mostarci, ako to nešto i nekome znači, pretresamo netom završene Dane filma u Mostaru, što se napravilo, je li moglo bolje i što bi trebalo da se još uradi. Još samo treba kino - da Mostar je grad koji nema kino dvoranu - a ima filmski festival, a s proljeća započinje snimanje i prvog filma o Mostaru i u Mostaru, pod redateljskom palicom Bobe Jelčića.
Nadam se da će mostarska gradska uprava na čelu s novim ili starim gradonačelnikom imati razumijevanja i pomoći nam u realizaciji ovog filma, naše je da se nadamo. Kao što je ostalo i Amerikancima da se nadaju da će Barak Obama donijeti bolje dane Americi.
Baš je zgodan kažu žene u našem društvu, dok komentiramo protekle izbore preko velike bare i mogući rasplet situacije u Bosni i Hercegovini.
Popodne pratim nogomet na TV-u, a nakon večernje mise i odlaska u crkvu idem sa svojom boljom polovicom na kolače, neka vikend završi u slast!
Ponedjeljak, 17. novembar 2008.
Teške su noge nakon dva dana opuštanja sve dok ne postignu radnu temperaturu, nakon ispijanja jutarnje kave idem da se nađem s kolegom glumcem Velimirom Njirićem, u kazalištu se nakon godinu i pol radi nova predstava postavlja se Čehov u Mostar stiže Ujka Vanja. Međutim mi razgovaramo o predstavi koju mislimo raditi u privatnoj produkciji, opterećeni svakodnevnim problemima, naslovnicama koje su ispunjene ubojstvima, pljačkom, mafijašima koji postaju medijske zvijezde smiješeći se u sudnici i pokazujući srednji prst, jasno dajući do znanja kako im ni sud barem ne ovozemaljski ništa ne može. Radit ćemo predstavu o ljubavi , jer se ljubav sakrila i povukla usljed pojave materijalizma, primitivizma, kreditima opterećeni i recesijom zahvaćeni vjerujem da nas samo ljubav spasiti može.
Možemo li uvesti restriktivne mjere na nemoral i pokušati biti bolji sebi i svom bratu i susjedu, manje zavisti i ogovaranja više ljubavi i razumijevanja? Vjerujem da bismo tako i krizu društva bolje podnosili...
Večer prolazi pred TV-om gledam Latinicu, tema Mafija, balkanska mafija, jedni unajmljuju druge da bi likvidirali one treće. Kako jednostavno ostavljamo krvave tragove po kojima će sutra gaziti naša djeca, teško potomcima našim kad su im ovakvi očevi.
Očenaš koji jesi...započinjem i idem spavat valjda ću imati miran san...ustao sam u 5 i 30h,morao sam na WC,tako je prosao ponedjeljak.
Utorak, 18. novembar 2008.
Svježe u Mostaru, stiže zima iako ovdje zime podnosim s lakoćom. Naime, ne volim bljuzgavicu i maglu, koje su česte u Bosni, a ovdje je deset sunčanih mjeseci, i ovaj dan mi je osunčan dobrim vijestima, nakon što smo ljetos obišli lokacije za novi film Bobo završava scenarij kojeg uskoro prijavljujemo na natječaj za koprodukcije u Sloveniji. Petar Miloš intezivno radi na scenariju za seriju radnog naslova Hotel Dayton, političku satiru koju namjeravamo snimati za slijedeću sezonu. U ovoj seriji prepoznat će se političke trojke i šestorke od kojih nam zavisi bolje sutra i prekosutra, a kojima ja najradije dajem dvojku.
Nadam se da se Vukovar nikada i nikome neće ponoviti, da nećemo morati strahovati zbog nove Srebrenice, da smo dovoljno propatili za generacije koje trebaju doći i da će oni imati više razumijevanja i tolerancije za druge nego što smo mi imali...
Nadam se da se Vukovar nikada i nikome neće ponoviti, da nećemo morati strahovati zbog nove Srebrenice, da smo dovoljno propatili za generacije koje trebaju doći i da će oni imati više razumijevanja i tolerancije za druge nego što smo mi imali. Neka počivaju u miru svi oni koji zbog rata nisu više s nama! Eto to je utorak, a dan je baš lijepo započeo!
Srijeda, 19. novembar 2008.
Srijeda je pazarni dan, to je naime i sad u Uskoplju iz kojeg dolazim, u Mostaru je vedar i osunčan, a i pazarni je za one koji mogu pazariti, pa tim povodom i ja idem do banke da se raspitam za kredit. Obzirom da živimo u minusu i na kreditu da se i ja još dublje zakopam, jer kontam što je veća rupa to ću biti sigurniji.
Danas u Mariboru Ćirini sinovi igraju protiv Slovenije, baš mi drago da je već otpisanu ekipu Tata Ćiro uspio vratiti u igru za svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi. Barem će malo radosti ovoj zavađenoj zemlji donijeti nove pobjede nogometne reprezentacije.
Okraćao dan kažem prijatelju s kojim idem na Dane vina i sira u Mostaru, Hercegovci zadovoljni ovogodišnjum berbom, a i mi kušači koji smo se okupili u Biosferi nakon svakog gutljaja potvrđujemo da je uistinu dobro vino, a uz vino mezimo sireve raznih proizvođača, nakon nekog vremena kažem ovako je u raju samo da je više žena. Noć je trajala puno duže nego što smo očekivali ali uz dobru kapljicu bolje se i spava!
Ćirini sinovi razbili zmajčeke u Mariboru! Utakmica za danas je gotova.
Četvrtak, 20. novembar 2008.
Rodna je godina i dobro je vino dok glava ne boli, to su mi prve misli koje su mi nadošle ovaj četvrtak. Dan je brzo iscurio dok okom trepneš i već sam na izložbi slika u Kosači, hercegovački slikari i kipari,glazbenici, književnici i oni koji to nisu. Pozdravlja nas Vlado Puljić zadnji put u svom životu, pokoj mu duši. Nakon izložbe idem na promociju knjige u klub prijetelja knjige Škrinju. Crno vino i pisana riječ idu zajedno, iznenada dolazi i moj prijatelj Maradona, naime Ivica Perić zvani Maradona. Vratio se iz Zagreba sa snimanja filma kaže sve je prošlo po planu, nismo nikom dužni a snimili smo sve, pala je zadnja klapa. Pa kad je tako daj nam još po jednu, pa još po jednu i tako dok nije pala i zadnja tura za tu večer.
Petak, 21. novembar 2008.
Kava na brzinu dok nisu stigli majstori za bušenje i postavljanje kablova i sveg što je potrebno. Kud baš danas, pa petak je ljudi, ali niko nema vremena za raspravu, stan u neredu ja u žurbi, žurim naime da pročitam svoj ovotjedni dnevnik. Čitam i čini mi se baš nekako dosadnih sedam dana,s lijedeći tjedan bit će zanimljivije jer već u nedjelju moram na put, pa odoh se spremati jer sutra je subota jutro započinje u 10 sati. Laku noć!
