RSE: Šta se to dešava sa Šimićevim susretima?
Marijanović: Ove godine su održani jubilarni, 45. Šimićevi susreti, ali na isključivo lokalnoj razini.
RSE: Obojica se sjećamo vremena kad je u Drinovcima sve vrvjelo od zaljubljenika u lijepu riječ. Tamo su hodočastili i pjesnici koji nisu pisali isključivo na onom jeziku koji se tada zvao zajednički.
Marijanović: Nevažno je kako se taj jezik zvao, koliko je važan sam Šimić. Poruka riječi Šimićeve pjesme „malen ispod zvijezda“ je opomena. Mi smo od Šimića napravili pjesnika koji je malen ispod zvijezda.
RSE: Ja zapravo ne razumijem tu kulturnu politiku koja ne dozvoljava da se marginaliziraju takve veličine.
Marijanović: Tu nema nikakve kulturne politike. Da tu ima nekakve kulturne politike, onda bi se u Drinovcima događalo ono što se događa u Jajcu sa Šopovim susretima na Plivi, koji već imaju međunarodni karakter. Mi se po mjesec dana spremamo za susrete u Jajcu. Nikakve tu nostalgije nema, niko ne žali za nekakvim starim vremenima, već se raduje svakoj prigodi za susret i razmjeni iskustava. Pisci nisu ni pravili, ni rušili nikakve države, pisci su uvijek bili samo pisci. Antun Branko Šimić je 27 godina svog života bio jedan od najvećih pisaca tadašnjice, a i sada je jedan od najcitiranijih. U najmanju ruku je neozbiljno pravdati se nedostatkom sredstava. Imam dojam da je neko odlučio da je Antun Branko Šimić – pošto on to po vokaciji i jeste – hrvatski pjesnik i sad ćemo se mi Hrvati tu skupiti, odati počast Branku, pojest ćemo malo janjetine i popiti vina… To je premalo za jednog velikog Šimića. Uostalom, prije desetak godina je jedan nadobudni političar rekao da Drinovci jedini imaju tri velika hrvatska pjesnika – Antuna, Stanislava i Branka Šimića. Mi smo mislili da se šali, da je to dobar štos i svi smo se smijali. Međutim, on se uvrijedio, jer je to mislio ozbiljno. Nismo mogli vjerovati da je takvu glupost mislio ozbiljno.
RSE: On je zapravo sebi uzao za pravo da nam uzme taj dio kulturne baštine, da nas razbaštini. Kako uopšte neko smije tjerati u zaborav pjesnika od kojeg smo toliko naučili, o ljubavi, o smrti…
Marijanović: I on i njegov mladi život je ustvari bio žrtvovan za njegove ideje. Nije tu bilo nikakvog jugoslavenstva, niti panslavenstva. Antun Branko Šimić je bio izvan vremena, izvan prostora i izvan etnosa. On je po svemu bio zavičajni pjesnik, ali je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je tu usku zavičajnost uspio uzdići na globalni nivo. A sada se sa globalnog vraća isključivo na lokalni. To je ta jednadžba koju ja nikako ne mogu odgonetnuti. Analogije radi, i Zijini susreti u Fojnici su bili obilježeni u stilu – bošnjački predavač, bošnjački pjesnik…
RSE: Slična je stvar i sa Šantićem i sa Dučićem i sa Makom, donedavno i sa Mešom…
Marijanović: U zadnje dvije godine sa Šantićem dolazi do vidnih pomaka. Zahvaljujući Odjelu za kulturu Gradske uprave, pa i nama koji smo ostali pri Šantiću, koji smo Šantića doživljavali kao svog. Bili mi milijardu puta to što jesmo. I neka smo to što jesmo. Kad su nam govorili da nismo to što jesmo, završilo je kako je završilo. Mislim da je na ovogodišnjim Šantićevim susretima bio osjetan vidan pomak. Što se Dučićevih susreta tiče, to je organizacijska katastrofa, kao i katastrofa u smislu poruke koja se šalje. Šimićevi i Dučićevi susreti su u tom smislu otprilike na istom. Tuzla je napravila veliku iznimku sa utemeljenjem Susreta Meše Selimovića. To je jedan istinski međunarodni događaj. A mi Šimićevu nagradu dodjeljujemo po sistemu – prošle je dobio onaj, sada je red da je dobije ovaj… Uz svo poštovanje dobitnicima. Nije istina da su Jugoslaveni, Srbi, Muslimani ili bilo ko treći organizirali tadašnje Šimićeve susrete, da su bili mjesto gdje su ljudi morali dolaziti „po partijskoj dužnosti“. To nije točno. Tadašnje velike i slavne Šimićeve susrete su utemeljili Hrvati. A sada se napravila atmosfera – to su za nas radili drugi, sad ćemo to raditi mi Hrvati.
RSE: Možemo li na nivou države napraviti zajedničke manifestacije nekoliko naših veličina, nešto što je nesumnjivo dio zajedničke tradicije, dio onoga što govori o Bosni i Hercegovini i njenom kulturnom i svakom drugom kontinuitetu.
Marijanović: Resorno ministarstvo kulture i sporta bi u svakom slučaju trebalo porazmisliti o toj ideji. I ovi Šimićevi susreti bi bili bogatiji kad bi se malo programski izmijenili. Naručitelj Pukanićevog ubojstva može organizirati to ubojstvo iz neke skandinavske zemlje. Dok političari gube vrijeme po tim beskrajnim sastancima, troše novce i naše živce, mafija obnavlja „bratstvo i jedinstvo“. A kad se pjesnici i pisci žele udružiti, odmah su optuživani da obnavljaju staru državu. Pa imamo valjda pravo obnoviti uspomenu, kao ništa drugo. Na opći užas neupućene javnosti, zadužbina Petar Kočić Banjaluka-Beograd je meni kao prvom iz tog nesrpskog kruga dodijelila nagradu. Poslije mene su je dobili Jergović, Lovrenović i Stojić. Nikola Vukolić i njegova zadužbina razmišljaju pametno. Knjiga je stvar koja fluktuira. Misao i vodu ne možete zaustaviti. Tragedija je kada se zaustavlja književna misao. Mislim da bi se šira društvena zajednica trebala uključiti u Šimićeve susrete. Jer, to nije nova stvar, to je jedan brend. Ne volim tu riječ, ali Antun Branko Šimić jeste jedan veliki, hrvatski i bosanskohercegovački, civilizacijski brend. Sve se radi da ostane na lokalnoj razini, međutim s tim se ne smijemo pomiriti.
RSE: Nadam se da ćemo uskoro govoriti o velikim Šimićevim susretima. Da će, ako ne 46. onda bar 50. Šimićevi susreti biti jedna velika manifestacija širokog značenja i velie društvene i svakojake potpore.
Marijanović: Mislim da će to biti prije 50. nego 46. susreti.
RSE: Hvala ti mnogo na ovom razgovoru.
