RSE: Ne sjećam se da su u Banja Luci, kao što je to bilo posljednjeg oktobra, ikada bili gušći kalendari kulturnih zbivanja. Da li se to nešto u odnosu prema kulturi promijenilo ili je u pitanju puki incident?
Vukolić: Mislim da se stvari u Bosni i Hercegovini mijenjaju na bolje, ali sporo. Dobro je da se mijenjaju. Potrebno je ukloniti zablude i riješiti neke stare račune. Moramo tresnuti istinu na stol, ma koliko ona bolna bila. Bez istine nema ni mira, nema ni pomirenja, a to nam je danas najpotrebnije. U ovoj zemlji mislim da je sve više ljudi različitih nacionalnosti dobre volje, kojima su srce, kao i sva vrata, otvorena za promjene. Primjera imamo malo, ali ih ima. To su i prve laste za koje bi vrata morala biti otvorena jer to je ono što nam predstoji, a predstoji nam sve čemu stremimo - a to je da nam vrata budu širom otvorena. Kako reče Boris Pastrnak, koga rado čitam i rado se sjećam: "Otvori prozor prijatelju i pogledaj koji je vijek napolju".
Radeći u zadužbini Petar Kočić Banja Luka - Beograd, trudio sam se da Zadužbina širom otvori i vrata i prozore, s ciljem uspostavljanja živih kulturnih mostova među svim ljudima, među svim državama, među svim narodima. Uspio sam, ali smatram da nije dovoljno. Nešto mora da se uradi. Moramo u ovoj državi zamoliti naše političare da shvate da nemaju strategiju kulture i razvoja. Oni nam svaki dan izmišljaju neke nove sintagme i trikove, kako će sve biti ljepše i kako će se to riješiti, a ja kao pisac, direktor i urednik Zadužbine Petar Kočić vidim da je stanje u kulturi dramatično. Trebaju nam novi ljudi, nesalomljive volje i karaktera, ljudi istrajni, da mogu naše ideje da sprovedu u djelo.
RSE: Tvoja kuća je u nekoliko navrata pokazala šta si mislio ovim što si sada govorio. Bilo je u Sarajevu dosta iznenađenja nekim vašim potezima. Mislim da ima još dosta izdavačkih kuća koje tako otvorenih vrata, ili otvorenih ruku, primaju u zagrljaj autore iz raznih sredina. S druge strane, čini mi se da u izdavaštvu nema neke podrške kada je država u pitanju. Ne znam šta je kod vas sa Fondovima za izdavaštvo? Otkupljuju li se knjige za biblioteke? Možete li preživjeti u ovakvim uslovima?
Vukolić: Položaj knjige, bilo gdje na Balkanu, je bio težak, a sada je dosta dramatičan. U zemlji nepismenih, kao što je Bosna i Hercegovina, uveden je PDV na knjigu. Taj koji je uveo taj porez na knjigu je knjigoubica. Iako nam je misao decenijama bila okovana, mi smo uveli PDV. To je nedopustivo i iskoristio bih ovu priliku da uputim apel međunarodnoj javnosti, ako želi, da nam pomogne u kulturi, u položaju knjige koji je dosta težak. Ne radi se u Bosni i Hercegovini dovoljno na knjizi. Ovdje već dugo knjiga ne stanuje. Ništa se ne radi da se poboljša taj položaj.
Naime, u kulturu su ušli ljudi čija je sposobnost da unište one sposobne. To je nedopustivo. Mislim da je stanje i u Mostaru i u Sarajevu i u Banja Luci i u Bihaću i u Bijeljini isto. O knjizi i o sudbini knjige odlučuju oni koji nisu sposobni. Uvijek se sjetim akademika Simovića i njegove rečenice kada je otvarao beogradski sajam: "Pod ovom kupolom ima ljudi koji su napisali 10 knjiga, a nisu ni jednu pročitali". Mislim da kod nas o knjizi odlučuju ljudi koji ne čitaju knjige.
RSE: Oktobar je po definiciji mjesec knjige. Bio je sajam u Frankfurtu, u Beogradu, u Dubrovniku, u Zagrebu, Salon u Sarajevu. Uspijete li se tamo naći, dogovoriti, razmišljati o nekoj zajedničkoj akciji, kada je region u pitanju?
Vukolić: Zajedno izlažemo i u Frankfurtu i u Solunu i u Kairu i u Vašingtonu. Bili smo na mnogim zajedničkim sajmovima i izlagali zajedno. Naravno da smo razgovarali o položaju knjige jer o čemu bi drugo izdavači razgovarali, nego o knjizi. Bilo je nekih dogovora, ali smatram da ti dogovori još nisu dovoljni, ili ako je nešto dogovoreno, sporo se sprovodi, sporo se radi. Ovdje je sve usporeno, a to nije dobro. Dobro je da je progovorila knjiga, da je progovorio jezik, da je prestao jezik mržnje. Mislim da je tomu veliki doprinos dala knjiga i sajmovi koji su se događali. To je dobro jer tu su se ljudi sreli i ponovo prepoznali. Krenuli su u nove kulturne projekte, ali nema materijalne podrške.
RSE: Da li se mogu praviti zajednički projekti ljudi koji pišu literaturu, pišu književnost, za malo širi krug nego što je ovih naših od tri do pet miliona ljudi, koji će te knjige čitati u jednoj od država? Ako bi imali zajedničku podršku vlada tih država, onda bi se mogla proizvoditi jeftinija knjiga, štampati veći tiraži. Moglo bi se otkupiti mnogo više tih knjiga koji će doći do čitatelja.
Vukolić: Naravno da bi jeftinije dolazili i do knjige i do štampe i do kupovine. Dobro bi došlo i za izdavače i za čitaoce kada bi ljudi ovdje konačno shvatili da na ovom podneblju ljudi govore jedan jezik sa raznim dijalektima. Svako ima pravo da zove svoj jezik kako hoće. Kada bi to shvatili, naravno da bi olakšali položaj knjige i dolazili bi do jeftinije knjige.
