RSE: Naša profesionalna zajednica, čini se, sa mnogo više dilema, nego li ukupna javnost, doživjela je atentat na Pukanića. Da li se i tebi tako čini?
Pećanin: Mislim da je javnost s pravom, i u Hrvatskoj i u regiji, pa i u čitavom svijetu, zgrožena egzekucijom nad Ivom Pukanićem i da oko toga zaista nema dileme. Takav kraj nije zaslužio niko. S druge strane, postoje dijametralno suprotne ocjene o tragičnoj žrtvi tog atentata. Mislim da je to razumljivo za sve one koji su bliže upoznati sa karijerom i profesionalnim angažmanom pokojnog Ive Pukanića.
RSE: Naslovnica tvojih Dana - Udarac u lexus - tek sugeriše kako žrtva nije bio Pukanić novinar, nego neki drugi Pukanić. Senad Avdić je pak u svome uvodniku u tom smislu više nego eksplicitan.
RSE: Mada se sve može relativizirati i tumačiti iz različitih pozicija, valja podsjetiti na izjavu talijanskog sudije koji spominje da je još uvijek pod nerazriješenim okolnostima pogubljen i urednik Duško Jovanović. Bez obzira na razlike u biografijama, obojica su pisali o balkanskoj duvanskoj mafiji.
Pećanin: Ne samo novinarski profesionalci, već i dobar dio čitalačke javnosti, oni koji su pratili te tekstove koje je o toj aferi pisao Nacional i Ivo Pukanić, mogli su jasno prepoznati rukopis onoga koji nije tu samo novinar i istraživač, već koji je angažiran od suprotstavljenog mafijaškog klana mafijaškom klanu o kojem je pisao Pukanić. To je rukopis autora, koji iz interesa koji nisu profesionalne naravi, raskrinkava jedan klan u korist i za interese drugog klana. Podsjećam da je glavni izvor Pukanića za te tekstove bio krug kriminalaca okupljenih oko Petrača, figure dobro poznate iz priča o hrvatskom podzemlju i organiziranom kriminalu i mafiji. Taj klan, o kojem je pisao i Duško Jovanović i Ivo Pukanić, je godinama funkcionisao u savršenom jedinstvu. Tek kada su njihove unutarnje razmirice dovele do njihovog sukoba, oni su upravo u medijima, kao što je bio Nacional i u urednicima i novinarima kao što je bio Pukanić, pronašli idealno sredstvo za osvetu svojoj dojučerašnjoj kriminalnoj sabraći.
Mislim da je to ona tačka koja razlikuje profesionalnog, hrabrog, objektivnog, nepristranog novinara istražitelja ili medije koji se bave tim temama, a pri tome ne postajući oruđe u rukama jedne strane ili jednog zaraćenog klana. Činjenica je da ni Pukanić, kao ni Jovanović, nikada nisu u tom kriminalu ni pokušali rasvijetliti ulogu svojih izvora informacija, dakle ljudi koji su se godinama bogatili i kršili, kako domaće, tako i međunarodne zakone, na isti način kao i oni po kojima su ti tekstovi pljuvali. Mislim da je to jedna toliko značajna razlika da onemogućava uvrstiti pisanje i bavljenje tim temama Nacional i Pukanića u red hrabrih i istraživačkih novinara.
RSE: Može li se biti istraživač bez ulaska unutra i bez bliskih kontakata sa insajderom, bilo da je u pitanju politički ili kriminalni milje, ukoliko na ovim prostorima uopšte postoji razlika?
RSE: Naravno, istraživač mora neprestano plesati na užetu, u njegovom slučaju na oštrici noža. Da li je nužno uvijek prodavati đavolu dušu, ili u ovakvim ambijentima, kakvi su naši, postoji mogućnost povlačenja iz takve mreže?
Pećanin: Čitali smo svi o principima kako funkcionira mafija. Pokazuje se da su princip manje-više slični odavde do Kolumbije. Kada se jednom uđe u taj krug i kada se jednom obriše ta razlika između novinara istraživača i glasnogovornika jedne mafijaške grupe, onda to ne može završiti dobro. Svi mi, koji se bavimo ovim poslom, voljeli bi prodavati novine u desetine ili stotine hiljada primjerka, ali naravno to sve ima svoju cijenu.
RSE: Ako bi se malo odmaknuli od toga što jeste mafija na političko istraživačko novinarstvo, ipak ćemo na našim slučajevima primijetiti da ljudi često pišu, objavljuju i donose tekstove koji dolaze iz jedne jedine ladice i koji su usmjereni opet prema jednoj jedinoj ličnosti. U tom smislu je pitanje prodaje duše i mreže iz koje se malo teže izlazi.
Pećanin: Naravno, ako govorimo o Bosni i Hercegovini, mislim da je istraživačkog novinarstva jako malo jer ono nije kurentno, nije u materijalnom smislu profitabilno. Puno je lakše osigurati ličnu egzistenciju novinara, urednika ili vlasnika medija sklapanjem različitih prljavih dilova sa političkom ili privrednom nominklaturom, nego se baviti istraživačkim novinarstvom, beskompromisno, odgovorno, objektivno. Mislim da je za tu šačicu novinara u Bosni i Hercegovini, koji se pokušaju baviti tom vrstom kritičkog, istraživačkog, objektivnog i profesionalnog novinarstva sreća da država ne funkiconiše. Kada kažem država, mislim na istražne organe, tužilaštvo, sud i policiju.
Danas imamo situaciju da postoji vrlo mali broj novinara i medija koji se bave temama, koje javnost ocjenjuje opasnim, a njihovo pisanje i istraživanje hrabrim. Mi možemo pisati o čemu god hoćemo i iznositi čak i čvrste materijalne dokaze o najkrupnijem kriminalu i o najmoćnijim ljudima. U ovoj zemlji nema tabua. Ne dešava se ništa. Mislim da je sreća po nas što se ne dešava ništa i što državni organi ne fnkcionišu jer ti moćnici ne bi prezali ni od bilo kakvih sredstava odmazde prema novinarima kada bi imali problema u svom kriminalu zbog tih tekstova i tih istraživanja. Bojim se da onoga trenutka kada dođemo u situaciju, koju javnost s razlogom priželjkuje, nakon što se prezentiraju dokazi o nečijem kriminalu ta osoba snosi posljedice, da će ta šačica novinara biti u grdnim neprilikama. Ne isključujem ni mogućnost scenarija poput ovoga, ali iz različitih pobuda, na koji je završio Pukanić. Onda kada jedno ozbiljno istraživanje, objavljeni i prikupljeni dokazi, nekog kriminalca pošalju u zatvor, mislim da će tek tada biti problema i da će tek tada nezavisno novinarstvo, bojim se, biti sahranjeno u Bosni i Hercegovini.
RSE: Bez obzira na sve kontaverze oko Pukanićeva lika i djela, da li će ovaj atentat imati ikakvog uticaja i posljedica na našu medijsku zajednicu, na našu scenu?
