Mada su prema Ustavima BiH i entiteta jezici konstitutivnih naroda ravnopravni, kao i dva pisma latinica i ćirilica, u praksi baš i nije tako. Još uvijek u pojedinim dijelovima BiH čak i putokazi su na samo jednom pismu, ali i oznake na jednom broju institucija u oba bh. entiteta. U onim dijelovima BiH gdje je jedan konstitutivan narod većinski, obično dominiraju i jezik i pismo tog naroda.
Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Igor Radojičić mišljenja je da je ovakvo stanje rezultat nasljeđa iz ratnog i poratnog perioda:
„Neosporno je da se RS još od ratnog vremena, znači od proglašenja Republike Srpske, ćirilica smatrala nekako svojim pismom i da je daleko više službenih natpisa još od tog vremena pa do danas na ćirilici. Kad je riječ o saobraćajnim oznakama, tu je, naravno i zbog snalaženja stranaca i svih ostalih, neophodno i ćirilično i latinično označavanje. Mislim da se to već i dešava i da se dešavaju određene promjene na cestama.“
To što je nakon rata u RS dominirao srpski jezik i ćirilica, a u FBiH bosanski i hrvatski i latinica i ne čudi, jer za to nije bilo ni zakonskog osnova. Ravnopravnost jezika i pisama u čitavoj BiH postignuta je tek ustavnim promjenama 2002. godine.
Međutim, ni šest godina nije bilo dovoljno da bi se ustavne odredbe u potpunosti primijenile u pojedinim institucijama, kaže Drago Vidović potpredsjednik Vijeća naroda RS:
„Kad se radi o praksi, uglavnom se to primjenjuje van institucija RS. Vidljivo je na svakom koraku, ako prođemo natpise na pojedinim objektima, u privatnim preduzećima, firmama, da se to uglavnom primjenjuje. Ali, kad se radi o institucijama RS, onda mogu reći da se to i primjenjuje isključivo u Vijeću naroda i u dobrom dijelu Skupštine. Kad se radi o ostalim institucijama, uglavnom se forsira jedno pismo, odnosno, forsira se jedan jezik.“
Trenutnom stanju umnogome doprinosi i to što djeca u oba bh. entiteta uče drugo pismo tek u trećem razredu osnovne škole, ali ga nakon toga nisu više obavezna i primjenjivati. Ministrica obrazovanja i nauke Federacije BiH Meliha Alić:
„Što se tiče Federacije, ćirilica se uči u trećem, odnosno u četvrtom razredu i moguće je, zavisno od kantona s obzirom na njihovu ustavnu nadležnost, i dalja upotreba bilo latinice, bilo ćirilice jeste na djetetu, odnosno na izboru djeteta ili roditelja djeteta i ni u kom slučaju nastavnik niti učitelj može da se miješa u izbor pisma kojim se dijete koristi.“
Igor Radojičić:
„Parlament nema u posebnom planu, a koliko znam niti Vlada, donošenje nekog posebnog zakonskog akta koji bi regulisao upotrebu jezika konstitutivnih naroda. Pojedinačni zakonski akti, kao što smo ih imali ove godine koji su vezani za ovu problematiku, kao što je Zakon o osnovnoj školi, kao što je Zakon o srednjoj školi - imali smo oko toga raspravu kod oba ova zakona koji se tiču škola – predviđaju ravnopravnu upotrebu oba pisma i mogućnost da učenik, odnosno nastavnik koristi svoj materinji jezik. Znači, da se nesmetano izražava na onom jeziku koji mu je materinji.“
Ipak, stvari se polako pomiču s mjesta pa i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH više nije rijetkost, kako u institucijama tako i na cestama, vidjeti oznake na oba pisma. Predsjedavajući Zastupničkog doma Federacije BiH Safet Softić:
„Što se tiče Parlamenta FBiH mogu kazati da u praksi to zaista jeste tako. Mi sva službena dokumenta pišemo na sva tri jezika i na oba pisma. Znači, svaki poslanik prilikom preuzimanja dužnosti se izjasni na kojem jeziku i na kojem pismu želi da prima materijale, tako da i zapisnici, prijedlozi, nacrti zakona, pozivi za sjednice, sve ide na dva pisma i tri jezika.“
Igor Radojičić:
„Mislim da je stvar individualna. I institucijama je omogućeno, npr. u Narodnoj skupštini, da se na jednom ili na drugom pismu primaju dokumenti. Mi radimo akte u obje verzije, i ćiriličnoj i latiničnoj, po ličnom zahtjevu dostavljamo poslanicima ili na ćiriličnom ili latiničnom pismu. „Službeni glasnik“ izlazi na sva tri jezika, znači, svaki akt koji usvoji Parlament ili Vijeće naroda, izlazi i na srpskom, i na hrvatskom i na bošnjačkom jeziku, u tri verzije. Šta je stvar individualnog korištenja, to je sad drugo pitanje, ali u onome što se tiče institucionalnog ili formalnog, mislim da se u najvećoj mogućoj mjeri to poštuje.“
Situacija će biti i bolja kada i političari, ali i građani BiH, shvate da to što imaju tri jezika i dva pisma nije hendikep već bogatstvo ove zemlje.
