Sandić-Hadžihasanović: Dobro jutro našim dragim slušaocima. Moram reći da mi je posebno drago što sam gost baš Jutarnjeg programa, jer nekako me najljepše uspomene vezuju za Radio 27.
RSE: Zvanično obilježavamo 10. godišnjicu ovog programa, pa je to i prilika da nam ti iz prve ruke kažeš kako je izgledalo zvanično obilježavanje.
Sandić-Hadžihasanović: Radio 27 je odrastao program – ima deset godina. Da je dječak, išao bi u treći ili četvrti razred osnovne škole. Tim povodom smo okupili predstavnike svih radio stanica koje učestvuju u ovom projektu, koje su s nama počele i nisu nas napustile punih deset godina, i sve one koji su nam se na tom putu pridruživali. U utorak, 9. septembra, 2008. godine, okupili smo se kako na neformalnom druženju, tako i ozbiljnijem dijelu obilježavanja jubileja – upriličili smo okrugli sto, odnosno raspravu o tome šta je Radio Slobodna Evropa značila na medijskom prostoru Bosne i Hercegovine i šta još uvijek znači. Dio Radija Slobodna Evropa je i Jutranji program Radio 27. Radio Slobodna Evropa je na prostoru Bosne i Hercegovine i čitave regije prisutan punih 14 godina. Znam mnogo ljudi koji kažu da im je taj radio mnogo značio, prije svega u onom ratnom periodu, a naravno i sve do sada. To je bila prilika, ne samo da se pohvalimo, nego da kažemo gdje su nam neke mane, greške i propusti, a sve u cilju da budemo bolji.
RSE: Ti si medju prvima uredjivala Jutarnji program Radija 27. Sada si šefica biroa Radija Slobodna Evropa u Sarajevu i urednica redakcije koja, izmedju ostalog, realizira i Radio 27. Šta iz te dvostruke pozicije zapravo misliš o tome da li je i u kojoj mjeri ovaj program ostvario svoju misiju?
Sandić-Hadžihasanović: Mislim da je program u potpunosti ostvario svoju misiju, pogotovo kad ga uporedim s nekim našim nadama i očekivanjima kad smo startovali. Mi smo tada zapravo zamislili da objedinimo radio stanice na jednom talasu i da emitujemo zajednički program. Da posjetimo slušaoce koji ne znaju – to je bio negdje najesen 1997. godine, startovali smo u junu 1998. godine. Tad je bilo puno nepovjerenja kako će to sve funkcionisati, prije svega s one profesionalne strane. Tada smo emitovali program u trajanju od dva sata. Glavni problem je bio kako objediniti različit kvalitet, jer tu je bilo mnogo malih stanica koje su se tek učile ovom poslu i onih koje su se u tom poslu već dokazale. Nismo baš puno vjerovali da će to opstati ovoliko dugo i da će to biti jedan od najslušanijih programa, pogotovo u okviru Radija Slobodna Evropa. Samim tim što postojimo 10 godina, što razmjenjujemo informacije i sve bitne teme koje se tiču cijele Bosne i Hercegovine, mislim da je misija uspjela.
RSE: Ja bih naše slušaoce podsjetio da je ovih 10 godina bilo nekoliko sličnih pokušaja na drugim nivoima, i uz pomoć medjunarodne zajednice. Nekoliko projekata je funkcionisalo par mjeseci ili koju godinu, ali opstao je samo Radio 27.
Sandić-Hadžihasanović: Mislim da ono što se nekako vještački nastoji postići, objediniti ljude „po zadatku“, ne može uspjeti. Mi smo krenuli zajedno, zdušno, radio stanice su to prihvatile kao svoj projekat. Mi smo bili neka vodilja ili više koordinator. Kad ljudi koji rade na istom projektu isto misle i isto žele, to mora uspjeti. Kad smo krenuli u pregovore o otvaranju Radija 27 i u okupljanje radio stanica, i ja sama sam prema tome imala neki otpor. Bojala sam se šta će ljudi reći. To je bilo vrijeme kad se informacije nisu slale iz jednog entiteta u drugi, pa ni ljudi nisu putovali iz jednog entiteta u drugi. Kad smo otišli na prvi sastanak, Amir Ibrović, koji je sad u kabinetu člana Predsjedništva Željka Komšića, tada je bio u InterNews i rekao mi je: „Imamo sastanak u Banjaluci sa radio-stanicama. To ti je zgodna prilika da im ispitaš puls, da vidiš da li bi se oni uključili u vaš projekat“. Kad sam ljudima ispričala tu ideju da radimo zajednički jutarnji program svako jutro, da se u Prijedoru čuje ono što se dešava u Travniku, da se na Palama čuje ono što se dešava u Sarajevu i tako dalje, ljudi su to počeli odobravati. Prvi je, sjećam se, bio Šaban Pirić iz Nezavisnog radija „Slon“, rekao je: „To je odlično!“. Nenad Borovčanin iz Free radija Prijedor je imao sličnu reakciju. Dubravka Šikmar, koje, nažalost, više nema medju nama, iz „Šik“ radija u Mrkonjić Gradu je to isto tako zdušno prihvatila. Svi su rekli da će biti otpora medju slušaocima: „Svjesni smo da će nas i napadati i zvati telefonom, ali mi ćemo u tome uspjeti“. I evo, zahvaljujući njima, zaista smo uspjeli.
RSE: Stvorena je ta navika da čujemo jedni druge, da učestvujemo zajednički u programu. Imam osjećaj da je zapravo ta činjenica da se program uredjuje istovremeno i u redakciji i na terenu, da se ostvaruje ta dvosmjerna komunikacija, ne samo u procesu realizacije, nego i uprocesu uredjivanja programa, mogla, odnosno morala je biti presudna da ovo funkcioniše kako funkcioniše.
Sandić-Hadžihasanović: Naravno, Radio Slobodna Evropa po prvi put stanicama ne nudi svoj materijal, svoj program, nego ohrabruje i nekako podstiče radio stanice da one na programu Radija Slobodna Evropa objavljuju ono što sami rade.
RSE: Imaš li osjećaj da je u tom smislu bila i neka vrsta edukativne funkcije ovog programa. Mi smo upravo zbog činjenice da su ljudi imali inicijativu, uspijevali da na izvjestan način formiramo kadrove, da one koji su bili djelimice formirani, natjeramo da sazriju. Mnogi ljudi koji su bili u Radiju 27, kao i ljudi koji su bili u kompletnom programu Radija Slobodna Evropa, ostvarili su značajne napretke na profesionalnom planu i našli svoje mjesto u nekim vrlo značajnim, državnim i medjunarodnim institucijama.
Sandić-Hadžihasanović: Reporteri su se nekako sami izmedju sebe edukovali u to vrijeme. Oni lošiji su shvatili da se može bolje raditi. Napredak medju reporterima je bio očigledan. U početku su se javljali vrlo nemušto, vrlo neorganizovano, sa nekakvim dugim javljanjima koja ostale nisu interesovali. Medjutim, slušajući druge, brzo su napredovali – shvatili su šta je dobro i šta oni treba da urade. A što se tiče nekih imena naših dragih kolega koji su napredovali, pomenula bih samo neke. Danica Pelemiš iz Radija „Osvit“ u Zvorniku je danas glasnovgovornica misije OSCE. Sanela Živković, iz tadašnjeg Nezavisnog radija Banjaluka, glasnogovornica je Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Ivana Strukar, koja se javljala iz „Feniks“ radija Novi Travnik, koji se poslije, nažalost, ugasio, sada je jedna od urednica na Federalnoj Televiziji. Danka Mandić, koja se javljala iz sarajevskog radija „Grad“ je u Centralnoj izbornoj komisji, njen resor je sukob interesa, dakle jedno veoma značajno mjesto. Danka Tešić je bila u Radiju „Dis“ na Ilidži, a danas je portparol Ministarstva unutrašnjih poslova Istočno Sarajevo. Jasna Subotić iz Tuzle je u Tužilaštvu Tuzlanskog kantona. Mnoge sam vjerovatno zaboravila, ali, evo, to su imena koja mi trenutno padaju na pamet.
RSE: Uvijek je pokrivenost cijelog teritorija BiH bila osnovnom preokupacijom, zapravo motivacijom da se program širi.
Sandić-Hadžihasanović: Naravno. To je zaista bio naš ključni motiv. Ne možemo zanemariti i zaboraviti da je bilo problema i otpora. Sjećam se je reporter iz Free Radija u Prijedoru, na dan obilježavanja Bajrama, kada je to potanko objasnio u programu, pa da čuo i ezan i tako dalje, imao mnogo poziva i problema. Ali već drugi put ne. Ljudi su to prihvatili kao nešto najnormalnije, kao suživot, kao ljude koji na taj način obilježavaju svoj vjerski praznik. Mislim da je to, ustvari, bilo i najbitnije, odnosno da je upravo to naše slušaoce i privuklo na naš talas. Jer, jednostavno su saznavali šta se dešava. Znamo da se promijenila demografska slika, da su ljudi morali napuštati svoja mjesta, odlaziti, seliti se. Njih je zanimalo šta se zbiva u mjestu iz kojeg su otišli. Ali, kažem, bilo je zaista otpora, bilo je ljudi koji su nas zvali, pisali, bunili se. Zašto je u Radiju 27, na primjer, Radio Srebrenica, koja je tada bila isključivo srpska, gdje se nije vratio nijedan Bošnjak: „Šta će oni nama kad znamo šta se desilo u Srebrenici“. Malo smo, dakle, te neke otpore, blokade i barikade u glavama ljudi otklanjali. Mislim da možemo biti zadovoljni ovim što smo za ovih deset godina učinili.
RSE: Imam osjećaj da se i poslije 10 godina još uvijek javlja interesovanje za proširenje ovog programa, pa bi možda bilo na kraju zgodno i priupitati nešto o perspektivama?
Sandić-Hadžihasanović: Nas obično pitaju zašto se taj jutarnji program zove Radio 27. Kad smo počeli, bilo nas je 27. Poslije smo se širili. U jednom trenutku nas je bilo i 35. Danas nas je 28. Imali smo i mali tehnički problem u opremi tih stanica i malo smo stali s tim širenjem. Ali to je otklonjeno i ja se nadam da ćemo uskoro imati veći broj stanica u našoj sretnoj i složnoj porodici Radija 27. U pregovorima smo sa Radio „Zenit“ iz Zenice i Radijom „Jablanica“. Pogotovo što se tiče Zenice, mislim da će biti lijepo da ponovo imamo ovaj grad u svom Jutarnjem programu. U pregovorima smo i sa nekim stanicama u Hercegovini, gdje moram reći da smo najslabije pokriveni. Osim Mostara, ostali dijelovi Hercegovine su slabo pokriveni. Nastojimo da se i tamo čujemo, da i tamo steknemo slušaoce i štovaoce Radija 27. Evo ova desetogodišnjica je prilika da se malo ozbiljnije pozabavimo i tim problemom pokrivenosti.
Na kraju bih iskoristila priliku da se zahvalim svim radio stanicama koje prenose naš jutarnji program, koje ga stvaraju i koje, zajedno s nama, putuju radio talasima deset godina.
