Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Dušan Ećimović, predsednik Društva za mir, razvoj i ekologiju i dugogodišnji borac za ljudska prava iz Beograda
Subota, 02. august 2008.
Paklena Ilindanska vrućina u Beogradu. Srpska pravoslavna crkva i pravoslavni hrišćani koji poštuju julijanski kalendar u subotu 2. augusta slave Svetog proroka Iliju. Ilindan – kako ga u narodu nazivaju, spada među posebno poštovane praznike kod pravoslavnih Srba. Sveti Ilija je starozavjetni prorok. Porijeklom je iz plemana Aronova, rodom iz grada Tesvita. Kada se rodio, otac njegov vidio je nad djetetom "anđele Božije kako dijete ognjem povijaju i daju mu plamen da jede", što je bio predznak Ilijinog plamenog karaktera i posjedovanja ognjene sile, kojom je činio velika čudesa u slavu Božju. Ilindan spada u nepokretne praznike i svake godine se slavi 2. augusta. Na ikonama se Sveti Ilija predstavlja ili kako na vatrenim kolima ide na nebo ili kako sjedi u pećini gdje se sklonio od oholog cara Ahava a gavran mu donosi hranu. U narodu se kaže “Od Svetog Ilije sunce sve milije”. Nisam baš siguran da ću narednih dana uživati u temperaturama ispod 30 stepeni, a tako nekako i meteorolozi prognoziraju. Zašto da im ne vjerujemo?
Razvijajući dobrosusjedske odnose, danas sa porodicom Ljepoja, imamo zajednički ručak. I to ne bilo kakav, već ručak, dogovoren prije nedelju dana. Pečeni šaran. Glavni majstor za pečenje šarana je Stojanka, kućedomaćica. Asistira joj moja sestra Dušanka. Ja se zadovoljavam ulogom glavnog gurmana i u toj ulozi sam se sasvim dobro snašao. Pada mi na pamet ona Balaševićeva “Al se nekad dobro jelo” i to sa jednom izmjenom, umjesto riječi “nekad” treba da stoji “danas”. Jedino što, zbog obaveze pisanja jednog autorskog teksta, nisam omogućio šaranu da se kupa u špriceru, već sam se morao zadovoljiti koktom - pićem moje mladosti.
Poslanici srpskog parlamenta odmaraće se cijelog augusta, rezultat je jučerašnjih konsultacija u Skupštini Srbije. I treba im odmor jer su se umorili. Zaboga, usvojili su čitava dva zakona. Prvi o Vladi, a drugi o ministarstvima. Sve ostalo su bile samo reklamacije povreda Poslovnika i isprazne političke diskusije onih koji se ne mogu pomiriti opozicionom pozicijom. Po nekima, prenos Olimpijade uticao je na odluku da se nastavak sjednice odloži do septembra. Nikolić, radikalski šef, očigledno živi u oblacima kad je, tim povodom, ne trepnuši, izjavio da se Skupština mora prenositi, a onaj ko želi da prenosi Olimpijadu, mora da pronađe i termin i kanal. Samo onaj ko ima neke probleme prvenstveno sa sobom, a vjerojatno i sa drugima može tako nešto da izjavi. Građanima Srbije, siguran sam, neće se biti teško opredijeliti između Vučića, Radete, Jovanovićeve, Todorovića, Markovića. Ili Grbića, Miljkovića, Šapića, Čavića, Đokovića, Jankovićeve, Ivanovićeve, koji su proslavili ovu zamlju na mnogim paralelama i meridijanima.
Nedjelja, 03. august 2008.
Ustajem u 1 sat po ponoći da gledam susret dvojice najperspektivnijh tenisera današnjice. Đokovića i Nadala. Đokica je bio briljantan. Naprosto je pomeo mladog Španca. Nisam žalio zbog neprospavane noći. Zaista je Nole meč odigrao vrhunski, i to bez ijedne greške.
Sastajem se sa svojim dugogodišnjim prijateljem i političkim istomišljenikom o mnogim pitanjima - Veljkom Džakulom. Pričamo o nekim problemama i načinima za njihovo riješavanje. Stavovi nam se u mnogo čemu podudaraju. Strateške projekcije zahtijevaju da se ne smije napraviti greška u koracima i ne smije se ići glavom kroz zid. Precizirali smo međusobne obaveze u nekim zajedničkim aktivnostima.
U restoranu “Malo korzo”na Zrenjaninskom putu, nakon dužeg vremena, ponovo sam sa prijateljem Sašom Lalićem. Sale je završio medicinu, ali je borba za ljudska prava i želja da se slabom i nemoćnom pomogne, prevladala. Godinama je vodio podružnicu HHO-a u Vukovaru, a već nekoliko godina je na čelu nevladine organizacije “ALCA”. Bori se za povrat kuća ljudima, koje je APN- Hrvatska državna agencija za posredovanje u prometu nekretninama, prevarila tako da je, uz pomoć fukara i bitangi, pomoću falsifikovanih punomoći ljude lišavala njihove imovine. Saša me takođe, pobliže upoznaje sa tzv.“Hefnerovim apartmanima“ u Pirovcu. Naime, novosadski preduzetnik Jozef Hefner, koji je neposredno pred rat prešao živjeti u Zagreb, dobio hrvatsko državljanstvo i počeo, prije rata, po sopstvenom modelu, podizati više od 600 apartmana. Preko polovine kupili su građani Srbije, uglavnom Vojvođani. Zbog nepridržavanja uslova gradnje i neposjedovanja građevinskih dozvola za dio izgrađenih objekata, bageri državne inspekcije srušili su 400 apartmana. Hefner se nastojao izvući iz nimalo prijatne situacije, pa je koristeći ratnu situaciju i prekinute kontakte sa vlasnicima iz Srbije, pokušao da namiri kupce iz Hrvatske. U međuvremenu je završio u zatvoru, a prije nekoliko mjeseci je umro u zatvorskoj bolnici. Prema Saletovim riječima, nejasno je kako je Općinski sud u Šibeniku na osnovi manjkavih ugovora-nepotpisanih od pravih vlasnika, mogao tu imovinu da knjiži na druge kupce. Ni meni to nije jasno.
Ponedjeljak, 05. august 2008.
Danas je trinaest godina od Oluje, svojevrsne vododjelnice između Hrvata i Srba. Jedni joj daju uzvišenu dimenziju i nekritički je glorifikuju gurajući je u antologiju blistavih strateških i taktičkih pobjeda koje trebaju izučavati oni koji se obrazuju za oficirska zvanja. Druge, pak, ona podsjeća na vremena velikih stradanja, boli i patnji i napuštanja zavičajnih ognjišta. Ja, koji sam do Bljeska živio u Krajini dobro znam kolika je bila snaga, obučenost, opremljenost i kakav je bio borbeni moral srpskih jedinica. Zato nikako ne mogu da shvatim, a pogotovo da opravdam da neko slavi pobjedu nad rasulom, dezorganizacijom i demotivacijom. Kad je u pitanju Hrvatska, ton neprimjerenom slavlju daju političari i pojedini mediji, forsirajući govor mržnje i stvarajući srbofobičnu atmosferu među svojim građanima. Umjesto da se izgrađuje duh međusobne tolerancije, razumijevanja, dobrosusjedskih odnosa i pomirenja, traži se i očekuje da predstavnici najbrojnije nacionalne manjine u Hrvatskoj aktivno participiraju u nečemu što vređa njhova osjećanja i ponos.
Danas su u Srbiju došli, iz Lepoglave, na nastavak izdržavanja kazne ljudi optuženi i osuđeni za ratni zločin u Hrvatskoj. Suđeno im je, tada, po onoj “Kadija te tuži, kadija ti sudi”. Nastojao sam, u to vrijeme, da se izborim za nepristrasnu međunarodnu reviziju pojedinih slučajeva, ali su hrvatske lobi grupe bile jače i uspjele me osujetiti. Drago mi je da su stigli i jedva čekam da ih posjetim u Požarevcu, a očekujem da će se vrlo brzo naći na slobodi. Možda sam malo emotivnije vezan za ovaj slučaj, jer sam prije 6 godina pronašao pravni osnov i omogućio da 53 čovjeka-osuđenika, dobiju srpsko državljanstvo kako bi se na njih mogla da primjeni Konvencija o tansferu osuđenih lica i omogući im se da izaberu zemlju u kojoj će izdržavati kaznu zatvora.
Prisustvovao sam parastosu žrtvama Oluje. Nije mi se svidjela četnička ikonografija kod desetak crnokošuljaša i pokušaj politizacije ovog čina. Danas se jedino, i samo, treba sjetiti tragično stradalih i sudjelovati u bolu i tuzi sa njihovim porodicama, a ne potencirati stare diobe među jadnim narodom, od kojih se mnogi još uvijek potucaju od nemila do nedraga.
Utorak, 06. august 2008.
Nesnosna vrućina. Nalazim se sa Dragom Kovačevićem, novinarom i publicistom, porijeklom iz Knina. Povjeravam mu se da vodim Dnevnik za Radio Slobodna Evropa. Dragec mi kaže da je i on to isto radio, i bio u mojoj koži, prije godinu i nešto više. Nedavno je, priča mi, radio intervju sa Biljanom Srbljanović, čije su knjige prevedene na 25 jezika, a pozorišne predstave po njenim djelima igraju se u vodećim svjetskim pozorištima. Biljana ima veoma kritičke stavove o pojedinim pitanjima, jasno ih iskazuje i nema dlake na jeziku. Zbog toga je neki ne mirišu, dok je drugima pravo osvježenje za uspavanu srpsku političku scenu. Nađosmo malo vremena da pretresemo srpsku političku scenu, a ni region nismo poštedjeli. Ne znam da li smo mi tako dobro verzirani ili je region mali, pa završismo i sa ovom tematikom, i na kraju se dotakosmo i moga sina Branka. Drago misli da će Branko biti dobar košarkaški trener jer ima ono što se zove “košarkaški nerv”, dok ja mislim da bi trebao više da prati savremenu košarkašku literaturu na engleskom jeziku, a on jednostavno za to ne nalazi ni potrebe niti vremena.
Srijeda, 07. august 2008.
Danas sam se raspisao. Radim jednu analizu koja se odnosi na Hrvatsku, i to posebno na položaj srpske zajednice. Nije mi teško, jer tu državu, njeno zakonodavstvo, sudsku praksu i postupanje upravnih organa veoma dobro poznajem. Veći problem imam sa skraćivanjem i sažimanjem teksta, ali sam i taj zanat, u tridesetak i više godina rada, solidno ispekao. Moj pokojni otac je svojevremeno znao kazati “ Lako je dugačkoj kobasici doskočiti”. Nakon nekog vremena i ja dođoh do konzistentnog teksta, pa je to bi dobar povod da se osvježimo sa Beks pivom u kafani “Pavle Korčagin” Krenuli smo samo na po jedno pivo, ali smo se, izgleda, zabrojali.
Ja sam ljubitelj i dobar poznavalac sporta i puno vremena provodim pred televizorom. Volim sve sportove, a jedva čekam početak olimpijskih takmičenja i prenose iz Pekinga. Planirao sam ići na godišnji odmor u augustu kako bi mogao pratiti preko TV-a što više sportskih događaja, ali su moje dvije koleginice na odmoru, pa neko treba i raditi, ne možemo se svi odmarati.
Negdje prije spavanja uzeo sam gitaru u ruke, i onako odsvirao i otpjevušio, samo za svoju dušu nekoliko pjesama, Dedićeve: Mladosti, Sve što znaš o meni, Sa okusom mora, Tvoje nježne godine.Stojnićeve: Bila je tako lijepa, Vino i gitare, Jedan čovek i jedna žena....Slabinčeva: Plavuša i nekoliko starogradskih. Ponoć je već bila tu, a sutra treba raditi.
Četvrtak, 07. august 2008.
Danas sam okupiran pripremom ogrijeva za zimu. Kupili smo čitavih 15 prostornih metara bukve i 5 tona uglja. Zima, odnosno centralno grijanje sve to proguta, ali bar, ni u jednom dijelu kuće, zimi ne bude hladno.
Imam dosta telefonskih poziva koji se, uglavnom, odnose na raspitivanja o konvalidaciji radnog staža u Hrvatskoj tokom ratnih godina, i to na području koje je bilo pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Uglavnom ih umirujem riječima da ne trebaju da žure jer nisu limitirani rokovima.
Naveče, sa nekolicinom poznanika i prijatelja pronađosmo jedan, zaista, ugodno rashlađeni lokal u Borči, sa preglasnom muzikom, sa kojom smo se morali nadvikivati, da bi se međusobno čuli, gdje dočekasmo ponoć.
Petak, 08. august 2008.
Danas sam u Odžacima, u Bačkoj, žitnici Srbije i mjestu dobrih tamburaša. Radujem se ponovnom susretu sa svojim prijateljem i imenjakom Dušanom Plećašem. U Odžacima sam danas poslovno - radi realizacije projekta Društva za mir, razvoj i ekologiju, čiji sam predsjednik, a projekat se odnosi na spajanje domaćinstava sa porodicama ugroženim prisilnim migracijama i socijalno ugroženim porodicama. Ovim porodicama se pruža prilika za stvaranje uslova za uspostavljanje dostojanstvenog i samostalnog života. Uz početnu materijalnu pomoć i lično angažovanje, korisnici mogu stvoriti uslove da mogu živjeti od svoga rada. Nova zajednica se formira uz obostranu korist na osnovu ugovora o izdržavanju, kojim se obe strane obavezuju da će u budućim odnosima pokazivati maksimalnu međusobnu toleranciju i razumjevanje i težiti da novouspostavljena zajednica bude trajna i na obostranu dobrobit.
