"Ta neizvesnost traje do dana današnjeg. Prema tome, taj dan je uvek bolan i ispunjen mučnim sećanjem na one koji su stradali. O tom danu je najbolje ćutati i moliti se za oproštaj i dželatima i onima koji su učestvovali u tom sramnom činu – za oba naroda, ne samo za jedan."
Branka Bižić, izbeglica iz okoline Karlovca, bila je pre mesec dana u svom zavičaju da bi se uverila ima li nade za povratak:
"Mislim da za nas tamo života nema. Moje selo će, kada umre onih par starih ljudi, izumreti. Niko se ne vraća, njive su još pod minama. Imali smo krave, svinje, traktor, sve smo imali - radili smo i živeli od zemlje. A, šta sada, od čega da počnemo?! Nema posla, ljudi se još uvek boje, mržnja je još uvek prisutna."
Među 600 izbeglica iz Hrvatske koji su našli utočište u Kragujevcu, njih 20 još živi u izbegličkom kampu. Zoran Stojanović, poverenik Komesarijata za izbeglice u Kragujevcu:
"Taj broj ljudi se još uvek nije snašao za neki svoj samostalan život. Oni još uvek žive od tog jednog obroka i smešteni su u kolektivnom centru u Trnbasu – imaju vodu, grejanje i taj jedan obrok. Po tome se može zaključiti da je položaj tih ljudi izuzetno težak."
O povratku u Hrvatsku više niko i ne razmišlja:
"O povratku ne razmišljamo, ne razmišljamo zbog straha itd."
"Uopšte ne razmišljam o povratku. Nemam gde da se vratim, sve mi je uništeno, nemam više ni prijatelja ni rodbine, sve je rasterano."
"Ni slučajno. Neću ni slučajno vratiti svoju decu tamo, neka ih u Srbiji."
"Deca nam idu ovde u školu i već su se privikla, a i ja sam se prilagodila i nameravam da ostanem ovde."