Suradnja: Goran Vežić, Zoran Glavonjić, Miloš Teodorović, Milorad Milojević.
Vojno policijska akcija Oluja počela je u jutro 4. avgusta 1995. godine i u roku od 48 sati hrvatska vojska je u ušla u gotovo napušteni Knin, a u sljedeća dva dana operacija je završena. Građani srpske nacionalnosti napuštali su svoje domove u kolonama, u automobilima, na traktorima, kamionima, sa onim što su mogli ponijeti, i odlazili prema Srbiji i Bosni i Hercegovini. Bile su to gotovo mitske slike stradanja. U drugom smjeru išli su ranije protjerani Hrvati. Stizali su ih Hrvati iz Bosne i Hercegovine.
Akcija Oluja
Akciji Oluja prethodio je neuspjeli pokušaj međunarodne zajednice 3. kolovoza 1995. godine u Ženevi da kninske vlasti privole da prihvate plan Z4 koji je trebao garantirati Srbima određeni stupanj autonomije u Hrvatskoj i osigurati reintegraciju trećine Hrvatske u ustavno pravi poredak zemlje.
U petak, 4. kolovoza 1995. godine, u pet sati u jutro, započela je vojnopolicijska akcija Oluja. U Hrvatskoj ističu da je akcija provedena vojnički besprijekorno, a da su se pojedinačni zločini dogodili kasnije. Za Hrvatsku je akcija veličanstvena pobjeda, oslobođenje okupiranih područja, značila i povratak domovima oko 150 tisuća Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva koji su protjerani iz toga područja od 1991. godine. Za srpsku stranu, akcija je doživljena kao plan etničkog čišćenja.
Akcija Oluja trajala je 84 sata. Bila je u vojnom smislu kombinirana akcija pješaštva, topništva i zračnih snaga. Vojni izvori u Zagrebu kažu da je s obje strane sudjelovalo više od 200 tisuća vojnika. Beogradski izvori tvrde da je sa hrvatske strane sudjelovalo oko 138 tisuća vojnika, a u vojsci Republike Srpske Krajine oko 31 tisuća. Podaci dviju strana razlikuju se i u podacima oko izbjeglih Srba. Zagreb tvrdi da se radilo o desetinama tisuća izbjeglih građana srpske nacionalnosti. Međunarodne organizacije kažu da je bilo do 200 tisuća izbjeglica. Beograd - iz Hrvatske je tih dana izbjeglo više od 250 tisuća ljudi. Broj stradalih tijekom Oluje još uvijek nije poznat. Hrvatski helsinški odbor, koji je prvi osudio zločine koji su počinjeni u Krajini, tvrdi da je u akciji poginulo oko 700 civila. Srpska strana raspolaže s podacima više od dvije i po tisuće civilnih žrtava. U Zagrebu priznaju da je spaljeno i opljačkano preko dvadesetak tisuća srpskih kuća. U Beogradu je ta brojka gotovo dvostruko veća.
Kako su se zločini dogodili? Da li su odgovorni kažnjeni? Da li je egzodus građana srpske nacionalnosti već ranije bio dogovoren između Tuđmana i Miloševića? Što je danas sa povratkom građana srpske nacionalnosti njihovim domovima u Hrvatskoj? Kako žive Hrvati koji su se vratili u područja iz kojih su ih bile protjerale srpske vlasti?
Kako je počeo sukob Zagreba i Knina?
Što je prethodilo Oluji?
Oluji je prethodila jedna jednostavna rečenica - Srbi žive u Hrvatskoj. Samo, problem je bio u tome što tu rečenicu neki nisu jednostavno prihvatili, nego su u nju intervenirali. Neki u njoj nisu priznavali subjekt - Srbe, a neki objekt - Hrvatsku. Prijedlog ''u'' neki su veličali, a neki su plašili s njim. Onda se dogodilo da se poništi i sam predikat - živjeti.
Srbi su u Krajini bili dvostruko manipulirani. Beograd ih je u nevolju gurnuo nogom, a Zagreb im nije dao ruku. Srbin iz Biskupije pokraj Knina:
''Sve je to bilo nepotrebno, a naročito je bilo pogubno po srpski narod. Činjenica je da je tada srpski narod ovdje bio zastrašen HDZ-ovskom agresivnom politikom i pretnjama kako će se puno stvari mijenjati. To je iskoristio i Milošević i JNA. Ovaj su narod podigli na silu, dali im oružje u ruke i mobilisali ih.''
Nedugo nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, 17. kolovoza 1990. godine, na ceste uokolo Knina pali su prvi balvani koji su sa srpske strane izgledali kao obrana, a s hrvatske kao agresija. Na njih je naišao i Drago Jurić - Čivro iz sela Kijeva:
''Tog dana, 17. kolovoza 1990. godine, naišli smo na barikade, na nepoznate ljude koji su nam popriječili put i prijetili oružjem da će nas pobiti. Od tada je počela prava opsada sela. Svaki dan situacije je bila sve teža i teža. Nismo imali izlaza ni prema Kninu. Tamo su bile druge barikade i prelaz preko njih je značio maltretiranje i ponižavanje.''
Kijevo je hrvatsko selo koje je bilo u srpskom okruženju izloženo maltretiranju kninskih policajaca - martićevaca. S hrvatske strane od JNA se tražilo da prekine s tim. U Splitu se, 6. svibnja 1991. godine, demonstriralo pred komandom JNA. Tu je pala i prva žrtva bivše armije.
Devetnaestogodišnji Saško Gešovski iz Kavadaraca pao je u ratu koji ga se nije ticao. Njegova strica, Pecu Gešovskog, ta vijest je zatekla u Australiji:
''Radio sam noćnu smenu. Dok sam išao kući čuo sam tu vijest na radiju. Bio sam šokiran. Šokiran sam i time da ne znaju ko ga je ubio.''
Ratni stroj se zahuktao. Puške u rukama naoružanog naroda nisu čekale treći Čehovljev čin - zapucale su već u prvom. Na Uskrs 1991. godine, na Plitvicama su poginuli hrvatski policajac i civil srpske nacionalnosti, a u Borovu Selu su poginuli hrvatski policajci. Skidane su glave, ali i oznake:
''Skinuo sam tu nesretnu petokraku i stavio sam bijele orlove. Bio sam ranjen i sada sam šezdeset-postotni ratni vojni invalid i nemam nikakva primanja.''
Otvoreni rat je počeo krajem ljeta 1991. godine. Haški bjegunac, tada pukovnik JNA, Ratko Mladić, je svoju zločinačku biografiju, koja je kulminirala u Srebrenici, počeo napadom na selo Kijevo. Drago Jurić - Čivro:
''Dana 26. kolovoza, u jutarnjim satima, Mladić je sa svim raspoloživim sredstvima napao na nas. Shvatili smo da im se ne možemo oduprijeti jer je bilo nemoguće oduprijeti se pješačkim naoružanjem tenkovima i oklopnim vozilima.''
Poslije toga, Kijevljani, kao i drugi Hrvati iz Republike Srpske Krajine, živjeli su u izbjeglištvu:
''To je bio život na silu. Puno je naših umrlo od patnje i od muke. To je za njih bilo zarobljeništvo, mada su imali sve. Sve je to džaba bilo.''
Nije bilo lako ni Srbima koji su ostali u Republici Srpskoj Krajini:
''Nije bilo ni goriva, ni struje. Veći problem mi je bio taj što mi je plaća bila pet maraka. Od prve sam trebala napraviti novu ličnu kartu. Falila mi je marka za fotografiju.''
Hrvatima u Krajini je, po prirodi stvari, bilo najteže. I kada su prekinuta neprijateljstva u ''unpa'' zonama, ubijeno je oko 600 civila. Između njih i čitava obitelj Čengić u Erveniku, u kninskom kraju. Toga se spominje načelnik te općine, Petar Pašić:
''Zločin se dogodio 1993. godine. Zločinci su procesuirani i osuđeni. Trebalo ih je prebaciti u Banja Luku, ali nizom okolnosti oni su vraćeni ovamo. Bili su poštovaniji nego neki drugi ljudi. Čini mi se da je jedan od njih sada u Londonu. Boji se izručenja Hrvatskoj. Bilo bi pošteno da ga Hrvatska vrati i da mu se pošteno sudi u njegovom prisustvu.''
Otvoreni rat prekinule su snage Ujedinjenih nacija, ali nisu prekinule agoniju s obje strane koja je trajala predugo. Bogdan Žunić iz Knina:
''Mi smo ovdje ipak živjeli u jednom strahu. Kada je krenula ta Oluja, ipak smo to smatrali kao neki završetak jednog tamnog perioda. Na žalost, mnogi naši prijatelji, nevini civili, nisu to preživjeli jer su stradali u jednom strašnom ratnom vihoru koji je ovdje vladao.''
Hrvatska vojska je krenula 4. kolovoza 1995. godine na Krajinu. Dan kasnije je, bez velikog otpora, ušla u Knin. Svjedoči umirovljeni general Hrvatske vojske, Ljubo Česić - Rojs:
''Predsjednik je pitao generala Gotovinu kako napreduju akcije i vojnički zapovjedio da nekoga žurno šalje u Knin kako se ne bi počinili zločini.''
Nažalost, zločina je bilo. Nova Hrvatska, u jednom od svojih najosudnijih trenutaka, nije položila povijesni ispit. U Krajini, na oslobođenom teritoriju, dogodila su se ubojstva. Prema nekim procjenama stradalo je oko 600 civila i zarobljenika. Izvjesno je da je u Gruborima, malom zaseoku Plavna, ubijeno šest starijih osoba. Svjedokinja Draginja Đurić:
''Jednog su ubili na krevetu. Čula sam da su i drugi mrtvi pa sam otišla da vidim. Vidjela sam zaklanog susjeda. Pošto ga nisu dobro preklali, on se mučio, i sva trava koja je bila pod njim, bila je počupana.''
Palilo se i pljačkalo:
''Jedan od vojnika me pitao šta imam u garaži. Rekla sam traktor. Pitao me odakle mi. Rekla sam da ga je moj čovjek zaradio. Dovukli smo ga iz Beograda. Radili smo obadvoje i troje djece smo školovali. Reče mi da otvorim garažu. Rekla sam mu da ne mogu jer su ključevi izgorjeli sa kućom. Pucao je u bravu. Metci od tog pucnja su završili u rezervoaru. Počela je da gori nafta. Staklo od kabine se sasulo na mrvice. Pomislila sam da mi je žao kuće koja je izgorjela, ali da mi je njega žalije. Kada ga ne mogu imati ja, neće ni njemu služiti. Nisam plakala kada mi je kuća izgorjela, ali jesam za traktorom.''
Pljačke je bio svjestan i tadašnji zapovjednik operacije, a danas haški optuženik, Ante Gotovina:
''Sramota. Vandali rade ovako, oni koji su plaćeni po ratnom plijenu.''
Hrvatski predsjednik Tuđman je za Oluje uputio poruku Srbima da ostanu. Malo je njih čulo, a još manje prihvatilo obećanje da im se ništa neće dogoditi. Jovan Grubor se nikako nije micao iz Plavna:
''Bili smo na mukama. Zavisilo je sve od vojske koja je naišla. Bilo ih je i dobrih i loših.''
Dogovor Tuđman - Milošević?
Mnogi eksperti tvrde da je postojao dogovor između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, da Srbi odu iz Hrvatske, a u Hrvatsku se nasele Hrvati iz Bosne i Hercegovine i drugih zemalja bivše Jugoslavije. Akcija Oluja je bila dobra prigoda za ostvarivanje takvih ideja. Povjesničar Ivo Banac je o tome rekao:
''Ne mogu dokazati, ali ima mnogo toga što govori u prilog te teze. Znamo da su krajinski oficiri, pa i članovi krajinske vlade, odlazili sa obiteljima i sa svim svojim pokućstvom prije početka vojnih operacija. Oni su znali da se nešto sprema. Na nekim dijelovima granice sa Bosnom i Hercegovinom, par tjedana prije početka operacije Oluje, pravljeni su posebni putovi za izlaz stanovništva iz tih krajeva. Nešto je tu postojalo. Pretpostavljam da će i to, prije ili kasnije, doći na dnevni red. Napravljen je jedan ustupak Tuđmanu u trenutku kada se nije znalo kuda će krenuti rješavanje, posebno bosanskog pitanja. Ovo je sve povezano sa situacijom u Bosni i Hercegovini. Ne postoji ništa za čim bi ste posegli da bi ste do kraja takvu tezu dokazali, ali sve okolnosti govore u prilog takvom rješenju.''
Ovo je tema o kojoj će se, kako kaže Ivo Banac, još govoriti i pisati. Da li će to izbjeglicama olakšati dane bez doma i sigurnosti? Brat i sestra, Mirko i Mirela Kantar, umjesto u rodnom Kninu, žive u izbjegličkom centru u Užicu:
''Nerada se sjećam tih dana, avgusta 1995. godine, kada smo došli ovdje. Bilo je jako teško prilagoditi se novoj sredini. Bila sam Vukovac u osnovnoj školi. Ovdje sam jedva dobrim prolazila. Nisam se uklopila. Pokušavala sam da nađem neki posao u trgovini, ali nije bilo šanse. Logično je da će imati prednost onaj koji je rođen u ovom gradu. Očekujemo neko trajno rješenje jer nam je svima dosta i kampa i ove sobice za nas petero.''
''Bio sam lijepo prihvaćen od strane drugova. Bilo mi je dobro u školi. Znali su svi da sam izbjeglica. Možda sam ponekada imao problema zbog ijekavice. Polako sam se prilagođavao na ekavicu.''
Sjećanja izbjeglih...
Milica Radujković iz Knina, Rade Belić iz Korenice i Mara Vlajnić iz Petrinje, ovako se sećaju 4. avgusta 1995. godine:
''Nije bilo dobro. Bio je rat. Osam dana sam putovala do Srbije, i gladna i žedna. Sin mi je poginuo 1992. godine. Neću da se vratim. Sina su mi ubili. Da vodim njegovo dijete dole, neću. Rađe ću u Dunav skočiti ali neću dole da idem.''
''Očaj. Čemer. Borba Davida i Golijata. Roditelji su mi stradali. Vratio bih se kada bi bio isti komšiluk. Ovako, nikada.''
''Bilo je strašno. Saznali smo u zadnjem trenutku da odlazimo. Sa unukom i kćerkom iz skloništa nas je pokupio kamion. Granate su padale po putu. U Bosni smo prenoćili. Nastavili smo dalje do Banja Luke. Šest dana smo putovali. Na to ne smijemo ni da pomišljamo.''
Novinar Studija B, Senka Miloš Ćoso, o danima kada je sa porodicom bežala iz Krajine:
''Bilo smo ceo dan u skloništu. Granate su padale celi dan. U kasnu večer su nam rekli da treba da napustimo grad. Tog dan, mir nije trajao duže od jedanaest sekundi pauze između granata. Nakon toga sledi Petrovačka cesta. Mislila sam na to da ako u koloni pogode jedna kola, svi smo gotovi u lančanoj eksploziji. Spavali smo po nekim kasarnama. Nisu nas puštali da uđemo u Srbiju, koju smo doživljavali kao spas. Ipak, najstrašniji momenta je bio kada sam pogledala u kotlinu i videla svoj gradić kao na dlanu. U jednom deliću sekunde znala sam da je to kraj moga života u tom gradu.''
Modni kreator, Saša Vidić, nekada je živeo u Pakracu:
''Za vrijeme režima Slobodana Miloševića niste mogli da izađete van, u grad, da odete na fakultet ili u školu jer su bile racije koje su bile namijenjene ka ljudima iz Hrvatske i Bosne, ne bi li se vratili kao živo meso. Nije im bilo bitno što ste imali legalan certifikat da ste izbjeglo lice i da vas ne može niti jedna vojska, niti bilo koja vlada na svijetu, vrati u taj isti odakle ste došli.''
Ipak, naša dva sagovornika, našli su svoje mesto u Srbiji gde grade i uspešne karijere. Koliko je bilo teško pronaći motiv? Senka Miloš Ćoso:
''Deset dana sam sedela i plakala u jednom stanu sa četrnaest najbližih. Onda sam shvatila da moram da se pokrenem. Potražila sam posao i našla sam ga. Treba razmišljati o budućnosti. Mislim da su oni koji su sve izgubili i koji nemaju šta da izgube, u mnogo boljoj poziciji od onih koji su ušuškani.''
Saša Vidić:
''Morate da se trgnete iz letargije. Morate da nastavite dalje.''
Kada je o izbegličkoj populaciji reč, sve analize pokazuju da je najteže starcima. Janja iz Krajine:
''Kome sada da se vratimo? Uvrijeđena sam do kraja života. Mi to tim ljudima ne možemo oprostiti jer nas ovo boli. Kako je i ko je rat počeo, ne znam. Imam snajku i dvoje unučadi od pokojnog sina. On je bio vojno lice u Banja Luci. Da mi sin nije tamo sahranjen, bilo bi nam ovdje dobro. Ovo su rane koje se nikada neće izbrisati.''
I dok su neki našli novi život, ostvarili uspješne karijere u novoj sredini, drugi se nadaju povratku i obnovi uništenih domova. Prema podacima iz Udruženja Srba prognanih iz Hrvatske, u Bosni i Hercegovini živi oko 30 tisuća prognanika. Službeni podaci govore da se radi o pet tisuća ljudi.
O povratnicima
Mirjana Bogdanović prošla je kroz izbjegličke kolone tokom akcije Oluja. Priča kako razmišlja da se vrati, ali kaže da su rane od sjećanja na ta dešavanja još sveže:
''Bojim se. Znam šta sam prošla u onoj koloni, u Oluji. Nemam više ni snage, ni hrabrosti. Hrvatski vojnici bacali su bombe i na djecu. Tada sam zanijemila. Nisam šest mjeseci pričala. Planiram se vratiti, ali se bojim. Ako odem tamo nemam posao, niti imam gdje živjeti.''
Živko Kožul vjeruje da će se kad-tad vratiti svojoj kući u selu pored Benkovca:
''Sve je srušeno i zapaljeno. Kuće će se obnavljati, makar su tako rekli. Volio bih se vratiti. Nema ničeg ljepšeg od svoje domovine.''
U Dokumentacionom centru Veritas kažu kako se do sada u Hrvatsku vratilo tek oko 45 hiljada Srba. Direktor Veritasa, Savo Štrbac:
''I dalje se hapse povratnici. Maltretiraju se i fizički i psihički, uključujući i ritualna ubistva.''
Postojao plan etničkog čišćenja?
Da li je postojao plan etničkog čišćenja Srba iz Krajine, pitali smo povjesničara Ivu Banca:
''Ne mogu dokazati da je postojao plan, ali ako vladate situacijom i dozvolite da se neke stvari događaju i ne učinite ništa da se one zaustave, čak ih i prešutno potičete, onda se mora doći do zaključka da je ono što se dogodilo u sektoru Jug, u Kninskoj krajini, nešto što je odgovaralo hrvatskoj politici. Da je ona htjela neki dugi rezultat, ona bi sve učinila da ne dođe do ove situacije. Danas govoriti da je to djelo šakala, lešinara, pljačkaša, ljudi sa ruba društvenog života, je zgodno, ali nije uvjerljivo. Mislim da je službena hrvatska politika, na čelu sa Tuđmanom, odahnula kada su se riješili krajinskih Srba i na taj način stvorili sasvim novu situaciju u etničkoj kompoziciji Hrvatske. Vraćam se na osnovnu tezu. Ovo je bio rat za etnički homogene države.''
Oluja preokrenula ratnu sreću
Tako su jedni napustili Kninsku krajinu. Drugi su se vratili svojim domovima. No, stigli su i neki novi stanovnici.
Nedvojbeno je da je Oluja preokrenula ratnu sreću. Naš sugovornik, Drago Jurić - Čivro, vratio se na zgarište svoje kuće:
''Vidjeli su se ostatci zidova koji su bili zarasli u korov i stabala. Jedva da se moglo pretpostaviti da je tu bila neka kuća. Mi svi smo dobro znali da smo došli na svoje, bez obzira što je sve bilo do temelja srušeno.''
Srbi su, uglavnom, napustili svoje domove i krenuli u neizvjesno izbjeglištvo. Jovan Kablar iz Golubića pokraj Knina:
''Ovdje imam veliko bogatstvo. Tamo gdje sam živio nisam imao ništa. Bio sam smješten kod rodbine.''
Ratne i post-ratne migracije su na područje Republike Srpske Krajine dovele nove ljude, pretežno Hrvate, naseljenike iz Bosne. Veljko Đekić iz Gračaca:
''Oni su na kraju shvatili da su prevareni od strane države. Dovedeni su krivicom države u jedna nezgodan položaj. Masa njih će vam sada otvoriti srce i dušu. Tada su dovedeni u kasne noćne sate. Rečeno im je da je ovo Gračac, da nađu smještaj jer će tu do daljnjeg ostati, možda i zauvijek, da će objekt koji pronađu biti njihov. Nakon toliko vremena nisu ostvarili ama baš ništa.''
Poslije Oluje, izbjegli Hrvati su se vratili. Srbi se polako vraćaju. Došli su i novi stanovnici sjeverne Dalmacije i Like, Hrvati iz drugih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Kosova. Nekad je teško uskladiti te svjetove:
''Jedan novi koji je došao pitao me imam li vode, a vidi da vozim bure vode. Došao me provocirati jer sam Hrvat. Može se igrati dok Bosancu ne pukne film, ali onda će dobiti svoje.''
Nekad se čini da rat nije svima završio, kaže Mirko Lacmanović iz Lišana Tinjskih pokraj Benkovca, kojemu je tri puta devastirana obnovljena kuća:
''Pretpostavljam da su lovci lovačkim puškama meni četiri prozora uništili. Vanjski dio ploče i vrata su mitraljirani. Polupana je tuš kada i školjka.''
Kakva je danas atmosfera u gradu, pitali smo jednog žitelja Knina:
''Onaj ko nije bio prisutan u vrijeme Oluje, i sve ove godine, neki prolaznik, stekao bi dojam o jednom sretnom gradu i o jednoj sredini u kojoj sve cvjeta, u kojoj je sve naj, naj. Mislim da je to jedan lažni sjaj. Sam događaj Oluje treba obilježiti. To je jedan važan datum u novijoj hrvatskoj povijesti. Mislim da većina građana razmišlja na način da će se potrošiti puno para za jednu paradu, iako se na puno drugačiji i dostojanstveniji način sve to skupa može obilježiti, imajući u vidu jednu tešku ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi Knin i ljudi koji u njemu žive. Svi znamo da se jako teško živi i da se jedva sklapa kraj sa krajem.''