Dnevnik za RSE vodio Zorislav Antun Petrović, predsjednik Transparency International Hrvatska.
Subota, 19. srpnja 2008.
Vratila se cenzura u Hrvatsku, srećom samo na nešto više od sat vremena. Na Splitskom ljetu je zabranjena izvedba Euripidovih “Bakhi” u režiji Olivera Frljića, no nakon tek nešto više od sat vremena je povučena. Prilična količina pretpremijerne prašine dizala se oko prve dramske predstave 54. splitskog ljeta danima, prvo zbog mesa po sceni pa zbog paljenja makete zagrebačkog HNK-a pa zbog ovoga pa zbog onoga....
Već i prije same premijere bilo je u javnosti dosta nagađanja o održavanju jer je redatelj u predstavu ukomponirao podosta neobičnih detalja, no kad se na generalnoj probi ispostavilo da je predviđena i snimka govora Ive Sanadera na skupu potpore generalu Norcu na splitskoj rivi uslijedila je zabrana. Uprava Splitskog ljeta predvođena ravnateljem i intendantom splitskog HNK Milanom Štrljićem odlučila je nakon toga spriječiti održavanje predstave zbog „višestrukih značajnih izmjena u predstavi, što nije uobičajena praksa“.
Kako je objavljeno u tisku na koncu je intervenirao i sam premijer Sanader i založio se za održavanje predstave, nakon čega se to i dogodilo. Znam da je hrvatski premijer teatrolog, ali doista mi nije jasno zbog čega je on morao intervenirati da bi se bilo što održalo. Pa valjda postoji u Hrvatskoj neka kazališna institucija neovisna od bilo kakve politike? Ili ne?
Nedjelja, 20. srpnja 2008.
U poplavi uvijek istih vijesti o gužvama na prometnicama, za koje se nerijetko pitam da li se samo recikliraju ili ipak svake godine kolege pišu nove, pojavila se i jedna zanimljiva. Liječnici bi trebali početi pisati dijagnoze na hrvatskom. Ideju je potaknuo riječki KBC, a Ministarstvo zdravstva je sklono ideju podržati. I Hrvatska liječnička komora se s time slaže. I nadam se da će to tako biti. Nedavno sam imao prometnu nezgodu - pao sam s bicikla - i nebrojeno puta u prepunoj čekaonici čitao svoju povijest bolesti. Na latinskom. Doduše, istina je da je neke dijagnoze utješnije predočiti na latinskom nego na hrvatskom, no ipak je bolje da svaki bolesnik zna od čega boluje ili što mu je dijagnosticirano.
Ponedjeljak, 21. srpnja 2008.
Slučaj Igora Rađenovića, bivšeg direktora Zagrebačkih cesta, koji je pretučen nakon što je pokušao utvrditi tko se sve okoristio novcem poreznih obveznika, dobiva ipak nova poglavlja. Policija je doslovce počela kopati u potrazi za dokazima važnim za istragu. Nadam se samo da ova istraga neće završiti u nekakvoj slijepoj ulici, a nakon toga je pitanje što će biti s procesom.
Hoće li ikad početi a onda i završiti nekakvom presudom koja bi bar malo obeshrabrila buduće pokušaje pljačke. Bilo bi dobro da to ne bude još jedna od onih „tresla se brda, rodio se miš“ najava, počevši od one Tuđmanove o otkrivanju krivaca za privatizacijsku pljačku, preko procesa zločinačkoj organizaciji pa do afere Maestro.... A nakon toga se desilo nije ništa, premda doista nije teško utvrditi tko je omastio brk - treba samo pregledati papire.
Utorak, 22. srpnja 2008.
Uhapšen je Radovan Karadžić! Doista sjajna vijest, posebno za sve one kojima je njegova politika nanijela tolike patnje. Gledam vijesti i jako su mi zanimljive različite reakcije: u Sarajevu i Zagrebu radost, u Srbiji i Banja Luci razočaranje pa čak i bijes. Očito, svatko ima svoj pojam heroja, a isto tako i ratnog zločinca. Za mene dvojbe nema, Karadžić spada u drugu kategoriju. Sad je samo pitanje koliko pravda može biti brza, odnosno koliko brzo će mu se suditi u Haagu i kakvu će kaznu dobiti. Teško se oteti dojmu da su srbijanske vlasti znale već godinama gdje je doktor Dabić/Karadžić, a čini mi se da su zbog hapšenja najsretniji, ili bar među najsretnijima, bili zaposlenici Haškog suda. Nema nikakve dvojbe da bi se zbog suđenja Karadžiću mogao produžiti rok trajanja Haškog suda, odnosno osigurati svima koji tamo rade još nekoliko više nego pristojnih plaća.
Srijeda, 23. srpnja 2008.
Osim u Zagrebu počela se pomalo pravda buditi i na krajnjem jugu zemlje. Protiv dubrovačkih sudaca Ive Besjedice i Pere Miloglava, tajkuna Pere Vićana i građevinskih poduzetnika Antuna i Antoana Kralja USKOK je u srijedu Županijskom sudu u Splitu podnio istražni zahtjev zbog optužbi da su sudjelovali u kriminalnoj pretvorbi Dubrovačkog primorja. Da stvar bude bolja, prvoosumnjičeni je donedavni predsjednik Općinskog suda u Dubrovniku Besjedica. Njega se tereti da je 1998. upisao vlasništvo Dubrovačkog primorja nad nekretninama koje nisu ušle u procjenu društvenog kapitala tog poduzeća te stoga nisu ni bile plaćene pa je Besjedica oštetio Hrvatski fond za privatizaciju za preko 151 milijun kuna. Da stvar bude bolja, Miloglav je, kao bivši predsjednik Županijskog suda u Dubrovniku, spornim zemljištem u Orašcu u prosincu 2007. godine. Tajkuni i Kraljevi su navodno poticali suce na takvo ponašanje, no nekako mi se čini da bi svaki savjesni sudac tome mogao odoljeti. Sad još samo da se donese i neka presuda i gdje bi nam bio kraj.
Četvrtak, 24. srpnja 2008.
Stranci Dubrovnik najviše pamte po prekrasnim gradskim zidinama, a mi domaći bismo ga mogli početi prepoznavati po sucima i sudovima. Kako objavljuje tisak na Općinskom sudu u Dubrovniku punih 36 godina traje rasprava kojoj se još ne nazire kraj. Unatoč jasnoj situaciji, pravosuđe ne proglašava nasljednike 20.000 kvadrata šume i zemljišta u Konavlima te kuće iznad Pila. Sve je počelo davne 1894. kad je 17-godišnji Luka Miljanović iz Konavala pošao trbuhom za kruhom u SAD. Brzo se snašao te 1921. za 5.000 dolara kupio kuću na Posatu, u Dubrovniku. Luka se oženio i 9. studenoga 1954. oporukom ostavio sve supruzi Mary B. Miljanovich koja u Teksasu darovnicom 17. svibnja 1957. sve ostavlja svom rođaku Pavu. Iako su darovnice neosporne, ova je ipak osporena u bivšoj državi koja nije dopuštala da stranci posjeduju nekretnine.
Pavo je 1971. od jednog rođaka dobio originalnu darovnicu, 1972. se žalio te je sud uvažio žalbu i Pava uputio na parnicu. Kako bi se ubrzao postupak Pavovi sinovi Pero i Tomo pisali su zastupnicima, Ministarstvu i predsjedniku Vrhovnog suda RH, pa je nakon 12 godina pauze, sud u dvije godine održao sedam ročišta. Valjda će jednom tome doći i kraj.
Petak, 25. srpnja 2008.
Ponovo se čovjek mora zapitati kako je moguće da su različitim ljudima različite stvari pozitivne. U kaznionici u Lepoglavi u 87. godini umro je Dinko Šakić, osuđen 1999. godine na 20 godina zatvora. Šakić je u veljači 1942. postao pobočnik zapovjednika ustaškog logora smrti Jasenovac, a od travnja 1944. i zapovjednik tog konc-logora u kojem je stradalo više od 80 tisuća ljudi, uglavnom Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista. Uhićen je 1998. u Argentini i prebačen na suđenje u Hrvatsku. U presudi mu je navedeno da je „propustio spriječiti i kazniti zločine podređenih ustaških dužnosnika“ te da je osobno hicima iz pištolja ubio četvoricu logoraša te zapovjedio vješanje 22 zatočenika.
To je sve na suđenju dokazano i Šakić je osuđen. A na sprovodu je pater Vjekoslav Lasić, inače poznat po tome što je držao mise zadužnice za lidera marionetske NDH Antu Pavelića, zaključio je da se “svaki pošteni Hrvat ponosi imenom Dinka Šakića“. Na sahrani je također rečeno da je Šakiću je kartu za Argentinu kupio jedan Židov čiju je obitelj izvukao iz Jasenovca. No, nije rečeno i zbog čega je obitelj završila u Jasenovcu.
