RSE: Nekako su svi građani Sarajeva počeli mjeriti vrijeme od festivala do festivala.Vi što se bavite filmom ozbiljno, za tako šta imate debele razloge, pa odatle evo i prvo pitanje: po čemu ćete ili po čemu će se pamtiti posljednji međufestivalski ciklus?
Dizdar: Ja mislim po tome što se desio Snijeg - i to ne u po ljeta nego u maju mjesecu, na festivalu u Kanu, kada je dugometražni film autorica Aide Begić - Zupčević i Elme Tataragić u svom debitantskom nastupu na tom festivalu u sedmici kritike osvojio značajno priznanje i time stekao, ja bih rekao, reputaciju za daljne uspjehe i nastavio one uspjehe koje su prije njega postigli filmovi drugih autora iz BiH.
RSE: Ja bih u ovom trenutku da podsjetim naše slušaoce i na činjenicu da ste vi osobno i dio ekipe Sarajevo Film Festivala na Berlinskom festivalu predstavili jedan sjajni projekat koji je započeo prošle godine, na prošlogodišnjem festivalu.
Dizdar: Dakle, to projekt „Sarajevo - grad filma“, koji na izvanredan način daje mogućnost mladim stvaraocima, kako iz BiH, tako i iz regije i šire, da uzmu temu koja se tiče Sarajeva, ili o Sarajevu, ili je inspirirana Sarajevom. I mi smo već u toku ove godine između dva festivala bili u prilici da omogućimo desetorici autora da pokažu svoje sposobnosti i dio tih ostvarenja će pokazati i na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu.
RSE: Mora da se čovjek koji je na čelu Fonda za kinematografiju osjeća zadovoljnim kad ovakvi projekti uspiju - kao što je, pretpostavljam, i posebna radost kad se svaki novi film pojavi pred publikom?
Dizdar: Pa to jeste radost najviše zbog toga što film kao proizvod, dakle kao nešto što je opipljivo, materijalno, vidljivo, dodirljivo, jeste nešto što legitimira BiH u posljednjih desetak godina bolje nego išta drugo. U konkurenciji sa mnogo jačim filmskim industrijama svijeta - mi, nažalost, još nismo industrija nego doista manufaktura, dakle nešto se radi najčešće uz ogromni napor, entuzijazam filmskih stvaralaca iz BiH - uspjeli smo da se probijemo među najbolje i da ostajemo na tome mjestu uprkos tome što su naša ulaganja u film veoma skromna. Fondacija za kinematografiju Federacije BiH odvaja godišnje najviše 3,000.000 maraka za sve vidove filmskog stvaralaštva, što uključuje, naravno, i kratki i dokumentarni i dugometražni film, i na taj način privlači pažnju drugih producenata, drugih kuća iz svijeta - i onda se tom sinergijom, kako se to danas popularno kaže, dolazi do značajanih rezultata. Međutim, sve bi to bilo u drugom planu da nije onog posebnog autorskog nerva naših autora koji daje taj kvalitet. I ako sam ja u ime Fondacije i Fondacija kao takva nešto doprinijeli, jeste da smo taj nerv podržali i omogućili da se on dalje razvije u čitav jedan lijepi nervni sistem koji se zove film.
RSE: A možemo li praviti neka poređenja sa sličnim fondovima ili fondacijama u okruženju?
Možemo. Naši prvi susjedi i lijevo i desno jako puno ulažu u film i u filmsku produkciju. Godišnje se proizvede u Hrvatskoj od sedam do 10 dugometražnih filmova, u Srbiji ponekad taj broj ide i do 20, 25. Naravno da je i tu došlo do jake eksplozije kako privatnih tako i mješovitih producentskih kuća. Situacija je nešto malo slabija u Makedoniji i Sloveniji, a odnedvano i u Crnoj Gori. Sad se i Kosovo već pojavljuje sa nekim idejama oko produkcija. Međutim, naš najbolji reper jeste Rumunija koja je u posljednjih nekoliko godina postigla jako puno, ja bih rekao čak i na tragu onoga što se desilo u BiH, tako da smo mi u regionu, neskromno rečeno, ipak još uvijek vodeća zemlja po onome što uspijevamo da proizvedemo i što nailazi na odjek. Dakle, mi nismo u količinskom omjeru jednaki s ostalima, ali smo kvalitetom, sticajem najboljih mogućih okolnosti, nadmašili ostale - tako da sam i sa te strane ponosan što sam dio tog jednog velikog poduhvata.
Dizdar:
RSE: Ja bih ovdje podsjetio slušaoce, a i vas, kako se povremeno jave zločesti glasovi koji u najmanju ruku osporavaju vjerodostojnost Fonda, osporavaju procedure kojima se novac usmjerava. Ima čak i onih koji smatraju da se na film uopšte u BiH troši previše kad se uzmu u obzir sve druge kulturne djelatnosti.
Naravno da uvijek ima ljudi kojima smeta uspjeh. Mislim da je to jednom Meša Selimović dobro rekao - da u našim prostorima, u BiH, sve se moglo oprostiti osim uspjeha. I naravno da je to s jedne strane dvosjekli mač. Našim ljudima je drago općenito kada postignemo bilo koji uspjeh, bio on kulturni, sportski, ekonomski, politički, obrazovni, naučni. Međutim, na svim ovim drugim poljima mi smo dali jako, jako male rezultate, na nekim poljima gotovo nikakve. Ovdje smo dali nesrazmjerno velike rezultate i naravno da je onda nesrazmjerno veliki interes publike, kako one profesionalne, stručne u kritičkom smislu, tako i ove opće koja prosto voli da vidi filmove. Međutim, što se tiče procedura, one su jasno definirane. Ova se sredstva daju na osnovu javnog natječaja i na osnovu odluke stručnog žirija na koji Fondacija ne utiče, dakle, mi kao uprava ove Fondacije se ne miješamo i niti se želimo miješati u ono što struka kaže da je prepoznatljivo dobro i da u to treba ulagati. I, naravno, to je opet mač sa više oštrica jer nekada i najbolji projekti koji podnesu desetine miliona dolara, eura čega god, propadnu - jednostavno ne pogode onaj sitni damar, onu tanku žicu koju publika hoće, a koju, kažem, naši autori u ovih desetak posljednjih godina sa takvim velikim uspjehom postižu da je, naravno, to rezultat i neke vrste zavisti koja se javlja kod ljudi koji bi, možda, htjeli da postignu slične rezultat, a ne mogu. I onda je najjednostavnije, po našem dobrom - lošem običaju bacati se kamenjem i kritikama i pogrdama na ono što smo uspjeli.
Dizdar:
RSE: Unatoč svemu valja podsjetiti da je Fond osnovan tek prije nekoliko godinam, a već, ja barem imam dojam, su naši filmski radnici konačno počeli djelovati u nečemu što je sistem. Dobar film iz BiH više nije kulturni incident - naprotiv, postaje pravilo, je li?
Pa jeste. Fondacija postoji šest godina. Ona obuhvata, nažalost, samo dio BiH koji pokriva Federacija. Prošle se godine počelo nešto dešavati i u Republici Srpskoj na našu radost, iako je to još uvijek, ja bih rekao, više sporadično. Naime, tamošnje su vlasti odvojile jedan značajan dio sredstava za finansiranje kako festivala u Banoj Luci, tako i dugometražnog filma koji se tamo snimao. To je dobar znak da se, možda, u nekoj doglednoj budućnosti, a i kroz uticaj ovoga što će se događati kroz pregovore o pristupanju Evropskoj uniji, dođe i do nekakvog zajedničkog fonda, koji bi onda pokrivao cijelu BiH i koji bi onda bio konkurentniji nego što je ovaj sadašnji. Sličnih primjera imamo u Evropi, recimo u Belgiji, Njemačkoj, Švicarskoj i drugim zemljama, gdje postoji više vrsta fondova, ali su ta pravila igre jako lako prepoznatljiva. I naši su autori, između ostalog, savladali tu tehniku, dakle znaju kako da dođu do koproducenata. Recimo, film Snijeg je koproduciralo pet ili šest različitih producenata. Svaki film danas u Evropi, bez obzira na zemlju iz koje dolazi, nemoguće je napraviti sopstvenim sredstvima. Svi idu na koprodukcije i svima su te koprodukcije zalog da će investiranje koje se na taj način postigne donijeti rezultat svakom pojedinačno, a ukupno je na dobitku samo film.
Dizdar:
RSE: Profesore, ipak ostaje žal kako naša ukupno filmska industrija, unatoč uspjesima gotovih proizvoda, doslovno propada. Naravno, iz ovako koncipiranog i ovoliko budžetiranog Fonda ne može se kupovati oprema, praviti studije, laboratorije, postprodukcije. Ali, ipak, kulturna politika se mora okrenuti reanimaciji djelatnosti koja je profitabilna djelatnost.
Dizdar: Naravno. Na tom planu postoje neke ideje za koje ja smatram da još nije vrijeme da se obznane javnosti dok ne postanu stvarnost. Nama doista trebaju i filmski laboratoriji. Mi, nažalost, nemamo niti jedne stvarne filmske kamere. Isto tako neophodno je osigurati još neke dodatne uvjete koji omogućavaju produkciju u znatno složenijim produkcijskim uslovima. Naravno, to su sve okolnosti koje utiču na to da je naša filmska industrija još uvijek u povoju i tim prije ovo je jedan fenomen koji će, vjerojatno, postati zanimljiv i drugima koji su već došli do situacije da se na nas ugledaju.
RSE: Profesore Dizdar, ostalo nam je samo da vam se zahvalim na ovom razgovoru. Nadam se da ćemo u nekom budućem imati prilike opširnije i sa mnogo više optimizma govoriti i o ovim drugima strvarima.
Dizdar: I ja bih bio sretan, naravno, da se ovaj razgovor vodi na fonu sedam do deset snimljenih filmova godišnje u BiH dugometražnih, 50 do 70 kratkih filmova, animiranih filmova, da se sve ovo što se događa širom BiH - pojedini festivali, manifestacije - ukupi na jedno mjesto i da se onda i država BiH, ne samo Federacija, odnosno RS djelimično, uključi u finansiranje projekata jer mislim da u tome ima budućnosti, a ima i nade za uspjeh.
