Tisuće ljudi na ulicama Khartuma, glavnog sudanskog grada, izražavaju neki dan podršku predsjedniku Sudana Omar Hassan al-Bashiru. Uzrok: vijest da je tužilac Medjunarodnog suda za ratne zločine odlučio podignuti optužnicu protiv prvog čovjeka Sudana radi genocida u Darfuru. Kliču svom predsjedniku, kažu da im je "duša" sa njim, da je njihov i da ga ne daju.
Predsjednici, pogotovu oni koji vladaju uz manjak demokracije i demokratskih institucija uvijek imaju oko sebe dovoljno ljudi koji ih podržavaju. Još više ako vode politiku identifikacija sa nacionalnim osjećajima i ako kontroliraju medije. Tako će tisuće ljudi u glavnom gradu Sudana demonstrirati protiv podignute optužnice, a da pri tom NIKO i ne negira zločin. To se njih ne tiče. Ubijeni su njihovi.
Ko se sjeća - isto je bilo i u vrijeme Miloševića. Klicali su mu, bio im je vodja, voljeli su ga, branili su ga, a tek se mali broj zanimao za zločine koji su počinjeni pod njegovom zastavom.
Identično ponašanje sam vidio i prije nekoliko dana u Bosni i Hercegovini prilikom obilježavanja masakra u Srebrenici. Nikome od političara iz Banjaluke ne pada na pamet da se pokloni žrtvama genocida, i to genocida koji je Medjunarodni sud pravde potvrdio. Oni su požurili u Bratunac da tamo izraze poštovanje za srpske žrtve. Naravno, u Bratuncu nije bilo nikog iz Federacije. Jedni žele da izjednače i žrtve i krivice, drugi ne pristaju na njihove žrtve, samo su naše vazne. I u primjeru Sudana i u primjeru BiH žrtve su predmet manipulacije političara.
Vrijedno je pažnje da se na svjetskoj političkoj i sudskoj sceni dogadja nešto do sada nezabilježeno. Slobodan Milošević je 1999-e postao prvi optuženik za ratne zločine koji je obnašao predsjedničku funkciju. Slijedio ga je liberijski predsjednik Charles Taylor 2003-e, a predsjednik Sudana je prvi optuženik za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti kojeg tužilac optužuje za vrijeme dok obavlja dužnost predsjednika.
Pravno utemeljenje ovih odluka je u činjenici da je Rimskim ugovorom iz 1998-e godine uklonjena prepreka da se šefovi država mogu pozivati na imunitet. Ugovor kaže, ako čine zločinačka djela – imuniteta nema. I, naravno, kako nema pravne osnove da se spriječi podizanje optučnice, prijatelji predsjednika Sudana (u Rusiji i Kini) sada kažu kako će optužnica ugroziti mir i iskomplicirati pristizanje pomoći ugroženim područjima!! Koji mir?? Vojnici UN-a koji su u Darfuru kažu da i ne mogu biti "peacekeepers" jer "there is no peace to keep". Kako će čuvati nešto što ne postoji?? Konačno, kakav je to argument?? Prvo organiziraš pokolje pa onda kad hoće da te optuže ti kažeš da je ugrožen mir!! U pozadini je ponuda koju je predsjednik Sudana iskazao i koja grubo rečeno glasi: Ja vama mir, a vi meni imunitet!!
Nije slučajnost da je istu argumentaciju upotrebljavao i Milošević i njegovi su prijatelji (ponovo iz Rusije i Kine) govorili da je podizanje optužnice protiv njega ugrožavanje mira!! Kojeg mira?? Kako se može ugroziti mir ako se optužuje onaj ko je počeo rat? Kako se može ugroziti mir ako se optuži predsjednik koji je u Darfuru, organizirao i naredjivao da se ljudi istjeruju i ubijaju??
Milošević je igrao na tu kartu neuspješno, a Karadžić – uspješno. Javnosti je rečeno – mir i Karadžić se povlači sa svih dužnosti i nestaje iz javnosti. Ne bih se uopće začudio da je dogovor bio isti onakav kakav je tražio predsjednik Sudana – ja tebi mir, a ti meni imunitet.
Koliko je “medjunarodna zajednica” bila u krivu sklapajući dogovore sa Karadžicem svjedoči današnja situacija u BiH u kojoj ne umiju ni mrtve zajedno izbrojati i u kojoj ona politika za koju se Karadžić zalagao bezbrižno vlada. I krenu li političari da “brane” mir i danas u Sudanu, a da u pozadini brane prihod od nafte - Sudan je, mudro ili ne, sklopio ugovore za crpljenje svojih naftnih rezervi sa Rusijom i Kinom pa računa i na zaštitu – eto u Sudanu nove pat pozicije. Ostaće blokiran u svom razvoju baš kao i BiH i sudanski političari neće, poput onih u Srbiji, učiniti ništa da se zločinci kazne, dok će ona religijska grupa koja podržava predsjednika Sudana zatvoriti oči pred činjenicama i pred zločinom. Jer, to su njihove žrtve.
I predsjednik Sudana prijeti (“Mirovne snage UN nisu vise sigurne”) baš kao što je i Karadžić vezivao francuske pilote za stubove na Palama i kao što je prijetio Milošević. Ni u slučaju Sudana, niti u slučaju Bosne i Hercegovine, niti u slučaju Srbije, niti u slučaju Kosova....da ne tražim druge primjere, kompromisi koje je sklapala politika nisu donijeli, niti će donijeti stvarni mir. Oružje će možda prestati da puca ali tek do slijedeće prilike. Nerealno je očekivati pomirenje na kompromisu koju omogućava zločincima da slobodno šetaju ili pak - odšetaju. Zato i politika koja stvara sebi i drugima iluzije da je postignut mir – kad štiti krivce - stvara preduvjete za novi rat. Teško onima čiji je osnovni cilj da sakriju svoje zločince i opravdavaju zločin bilo čime, pa i drugim zločinom. Teško onima koji ubiju tisuće pa to izjednačavaju sa onima koji su ubili desetine i čija je jedina krilatica - svi su činili zločine.
Medjunarodni sud za ratne zločine donio je hrabru odluku. Hrabru, jer se ona protivi svim onim malim i velikim “igračima” iz svijeta politike koji bi zarad svojih interesa da zažmire na zločin. U svijetu kriminala, ako se kriminalac ne prijavi policiji ili ako svjedok ne govori istinu - to se smatra zaštitom zločinca i saučešništvo u zločinu.
Zašto bi političari bili iz tog pravila izuzeti??