Stupar Trifunović: Novinarstvo i književnost imaju nekih dodirnih tačaka, tako da nije tako strašno. Jedino što moram raditi nedjeljom.
RSE: Kad uz tvoje zvanje – novinar – kažu i književni kritičar, to nekako ima prizvuk produžene radne obaveze. Ali kolumna – to je već izbor, jedno teško opredjeljenje. Neke od tvojih kolumni sam pročitao, a čuo sam bezbroj lijepih riječi o njihovoj selekciji ukoričenoj pod imenom „Adornova svraka“… Čudan naslov, koji naprosto nameće pitanje – o čemu ti to pišeš?
Stupar Trifunović: Te kolumne su ipak na neki način bile prilagođene novinama, a s druge strane sam željela da zadržim književni pristup kolumni. Tako da je to bio neki spoj – koliko sam to mogla da uskladim – i novinarskog i književnog. Tematika je bila uslovljena tim što je to bilo pisano za novine, a s druge strane sam kroz taj rad otkrila da se iz nekih svakodnevnih, mogu reći i banalnih tema može razviti jedna fina priča. Tako da su teme u toj knjizi dosta široke – od pijace, prodavnice, autobusa do nekih emotivnih previranja i situacija u kojima se čovjek nalazi.
RSE: Bizarnost i njeno otkrivanje je sastavni dio novinarske radoznalosti, ali su zaista rijetki ljudi koji iz toga mogu tkati literaturu. Ti si prevashodno pjesnikinja, članica PEN-a, od neki dan kandidatkinja BiH za jednu veliku europsku književnu nagradu. Sad je u fokusu tvoja treća zbirka o „varvarima koji razmišljaju dok doručkuju“. Odakle taj pomalo čudan naslov?
Stupar Trifunović: Tom knjigom sam htjela pokazati drugu stranu i varvara i nas samih koji smo na neki način svi u ovoj Bosni i Hercegovini varvari. U današnjem savremenom društvu, to je na neki način potisnuto, ali mi i dalje nosimo tu varvarsku stranu. Mene je zanimalo da na neki način pročeprkam do nje i da je izvučem na površinu. Ne samo nju, ali i nju. Iako smo je dobro zamaskirali svim tim sitnim obredima, situacijama i navikama i maskama… i dalje je nosimo u sebi i ona se ispoljava na drugačiji način. Eto, mi smo imali taj nesretni rat, pa se ona i direktno ispoljila, na taj najstrašniji mogući način. Tako da je mene zanimalo to varvarsko u čovjeku, to što nosi sa sobom.
RSE: Znam da bi bilo glupo mladog čovjeka pitati šta ga to tjera da piše poeziju, ali možda nije baš posve bez pameti zaustiti pitanje kako ti uspijeva sačuvati volju ovaj entuzijazam u ovakvom socijalnom ambijentu, u ovakvoj bijedi za umjetnost, za književnost… Čemu pjesnici u oskudnom vremenu, da parafraziram Hölderlina.
Stupar Trifunović: To je vjerovatno već hiljadu puta rečeno, ali opet ću reći – to nije stvar izbora, nego nekog usuda, da nešto jednostavno moraš. Tako je i s poezijom, nije da čovjek bira nju, nego ona njega namagarči o odabere ga sama. To dođe kao nešto s čim se čovjek rodi; neko odustane od toga, neko nastavi s tim. Teško je odustati kad to čovjeka jednostavno vuče. To je kao neka strast, ljubav. Čovjek kad se krene baviti poezijom, ne razmišlja o tome da to ne donosi neku materijalnu dobit, jednostavno je svjestan toga, s tim kreće i s tim živi.
RSE: Evo nas i kod pitanja o položaju mladog čovjeka u besperspektivnom društvu. Mada je još mnogo onih koji još uvijek nisu razriješili dilemu – ostati ili otići, da li tebe nešto drži ovdje ili još uvijek vrebaš priliku da se otisneš u bolji svijet, u bolji život?
Stupar Trifunović: Biću iskrena, nije da nisam pomišljala da odem. Bilo je tih loših dana, kad čovjeku sve to malo dozlogrdi, pa kaže – što nisam ili trebao sam i tako dalje. Ali me drži upravo neka poezija, poezija ovog prostora, poezija ovih ljudi, poezija ovog jezika u kojem živi i stvaram. Mislim da kad bih otišla negdje drugo da bih na neki način bila osakaćena i uskraćena upravo i za taj jezik i za te ljude i za taj naš prostor koji, iako je takav kakav je, mene nekako neizmjerno voli. Drži me ta ljubav prema svemu ovome, pa makar bilo i loše. Možda je to neki naš mazohistički poriv, otud možda i to uporno ostajanje ovdje.
RSE: Mada će većina žena reći da se pisci dijele na dobre i loše, sve češće ove gender aktivistkinje organizuju rodno selektivne, isključivo ženske manifestacije. Zanima me odakle ta kontradiktornost?
Stupar Trifunović: To je možda i prirodno. Žene su jednostavno, na neki način, bile možda zanemarene i potisnute u tom literarnom svijetu. Kad uzmete bilo koju našu antologiju od prije 20 godina, na prostorima bivše Jugoslavije, imate tri žene i 20-30 ili koliko već muškaraca. I sad, kako je došlo do oslobađanja tog ženskog glasa, pojavio se taj kvantitet, što u nekim slučajevima ne znači i kvalitet. Postoji sad odjednom mnoštvo tih ženskih glasova, to je prirodna pojava, ali u toj množini nije baš uvijek sve idealno. Mislim da će to biti jedan proces, dok se to na neki način pročisti. U tom svemu se javljaju neke, isključivo ženske, književne večeri i literature. Ja jesam za to da žene pišu i da im se da više prostora i da ne bude kao nekad – dvije žene u antologiji, a ostalo muškarci, ali s druge strane, ta nabujalost i pretjeranost dovodi do neke krajnosti. Ne može biti uslov da je nešto isključivo žensko, pa da je zato dobro i popularno i da se kao takvo predstavlja javnosti. Ja sam više za onu opciju da postoji dobra i loša literatura. Mislim da baš u BiH postoji jedan ženski talas, koji nosi nešto novo i probitačno, malo drugačiji pristup i malo drugačije stavove prema društvu, ratu i svemu onom što smo prošli, žene daju jedan drugačiji glas. Mislim da ih treba poslušati i dati im nekakav prostor. Ja vjerujem u te ženske glasove; neću reći žensku literaturu.
RSE: Čovjek koji ima pred sobom čitav jedan dugački život, ima pravo i na planove. Ti si generalno rekla da ostaješ ovdje. Koji su tvoji literarni planovi? Imaš li nešto što je pripremljeno, što je spremno za printanje, ili neka to ostane naša mala tajna?
Stupar Trifunović: Ostaće tajna, pošto je tajna još uvijek i za mene. Nakon što su izašle ove dvije knjige, ja sam se riješila ovih zaostataka i rukopisa, tog što je stajalo u računaru. Sad imam jedan period u kojem se odmaram, iskreno da kažem. Ne znam šta će biti dalje. Vjerovatno će biti još knjiga poezije, možda bude nešto i proze. Ali za sad se odmaram. Sad su i ljetni praznici, tako da dajem sebi malo odmora.
RSE: Onaj ko je zaslužio i treba da se odmara.
Stupar Trifunović: Ne znam da li sam zaslužila, ali moram se malo odmoriti. Pogotovo od ovog novinarskog posla.
