HEDL: Da, otprilike je to tako. Novinari imaju slične probleme u svim ovim zemljama nastalim na područuju bivše Jugoslavije jer su ti sistemi na neki način međusobno spojeni, funkcioniraju po zakonu spojenih posuda, tako da su i problemi novinara uglavnom slični i svi se oni manje više žale na vrlo teške uvjete rada koji su često garnirani prijetnjama, pa i fizičkim napadima o čemu se dosta govorilo na skupu u Beogradu. Manje više problemi su slični, a posebna priča su i njihov materijalni položaj na koji se svi redom žale, nesigurnost na poslu, pritisci koji dolaze od strane velikih oglašivača i slične boljke koje su, čini mi se, svima slične i zajedničke.
RSE: Ko su najveći neprijatelji medijskih sloboda u regiji, jesu li to oglašivači, vlasnici, biznismeni, političari ...?
HEDL: To je jedan cijeli miks pitanja i cijeli miks onih koji vrše pritiske na novinare i njihov posao, mislim da je u ovom trenutku to i stav drugih kolega. Dva najveća neprijatelja medijskih sloboda su prije svega političari, a potom velike kompanije koje zbog svojih interesa i činjenice da se znatno oglašavaju u medijima uzimaju sebi za pravo da kreiraju prostor medijskih sloboda. Naime, danas je politika još uvijek ta koja pokušava manipulirati medijima, gospodariti njima, ograničavati im slobodu, ali ne više u mjeri kao što je to bilo prije pet ili deset godina. Međutim, u međuvremenu je nastala jedna nova moćna sila, a to su velike korporacije o kojima je vrlo teško pisati, istraživati njihove često i mutne poslove baš zbog toga što su oni u dogovoru sa novinskim nakladnicima, izdavačima i kroz oglasni prostor sebi zakupili pravo da istovremeno i ograničavaju medijske slobode.
RSE: Imate li utisak da danas više čak nego od političara na medije pokušavaju uticati tajkuni raznih profila?
HEDL: To je sigurno točno. Naime, mediji su manje više uspjeli dobiti bitku, ako se to tako može reći, sa politikom i uspjeli su se ophrvati političkim pritiscima, mada ih naravno i dalje ima, a biće ih dok je god i politike i medija, ali danas je veća opasnost od novonastalih tajkuna, ljudi koji su finansijski snažni, koji su dovoljno ekonomski moćni da ograničavaju pravo novinara da istražuju sve relevantne činjenice o radu onih kompanija koje sigurno zauzimaju značajan prostor u tim državama. Nedavno je u Hrvatskoj, kao što je to svima poznato, stradao Duško Miljuš, novinar koji je istraživao organizirani kriminal i korupciju. Prošao je vrlo loše, a rezultata istrage o tome još nema, mada je već od tada prošlo dva tjedna kako je Duško pretučen. Uzima se sve više pravda u svoje ruke kada su u pitanju veliki krupni interesi, kada je u pitanju mafija ili kada su u pitanju nekakvi mutni poslovi i sprega politike i mafije, sto je manje važno, ali novinari u svakom slučaju prolaze vrlo loše.
RSE: Može li se danas povući neka paralela o pisanju o ratnim zločinima, što je recimo Vaša specijalnost i pisanju o organizovanom kriminalu?
HEDL: Može jer su obje stvari vrlo opasne teme, a osim toga često se, na žalost, prepliću ljudi koji su sudjelovali u ratnim zločinima, a istovremeno imaju dobre kontakte i veze sa velikim biznisom. Ako dirnete u ta dva osinja gnjezda pisanje o ljudima koji su sudjelovali u ratnim zločinima i bojazni da oni budu otkriveni kroz novinarske natpise ili ako se bavite organiziranim kriminalom sigurno ste na meti onih u čije ste interese ušli. I sam sam iskusio dosta prijetnji, na svu sreću ne onakvih kao što su neke druge kolege u Hrvatskoj, ali i drugi u regiji prošli, ali morate biti svjesni kada se bavite tim temema da ste na jednom skliskom terenu na kojem nećete imati nikakvu zaštitu, jedina zaštita može biti javnost, ali i to je slaba zaštita kada prođete kao što je prošao kolega Miljuš.
RSE: Vi se godinama bavite istraživačkim novinarstvom za koje ste osim svjetskih nagrada dobijali brojne prijetnje smrću. Gubi li istraživačko novinarstvo danas bitku sa senzacionalističkim koje se sve više forsira u cijeloj regiji?
HEDL: To je sigurno jedno vrlo važno pitanje. Bojim se da novinarstvo nije dobilo ono što je očekivalo ulaskom inozemnih medijskih kuća na ove prostore. Očekivali smo veće standarde, očekivali smo jedno slobodnije novinarstvo u smislu istraživačkih tema, a , na žalost, dobili smo puno žutila, puno površnih, bizarnih informacija koje na neki način su preplavile medije i ostavile vrlo malo prostora ozbiljnim temama. Poznato je da je istraživačko novinarstvo vrlo skupo i da malo koja redakcija može priuštiti da ima novinara koji će tjedan dana ili deset dana istraživati jednu temu, a kada istovremeno imate hrpu mladih novinara koji će biti željni da dobiju taj prostor, da ga ispune onim što se danas traži, mada mi nije jasno tko to traži i to se sve skupa nameće čitateljima, dakle bizarne, površne informacije, u kojima ne treba duboko zaroniti da bi se napravio novinski tekst, ali nadajmo se da će doći bolje vrijeme za novinarstvo.
RSE: Čini li Vam se da se novinari u regiji bolje razumiju nego unutar svojih država, gdje postoji ta jedna usitnjenost medijske scene, različitost interesa? Utisak sa ovog skupa je da su se novinari regije dosta dobro razumjeli.
HEDL: Da, kolegama iz Srbije iz Bosne iz Crne Gore i drugih država nastalih na području bivše Jugslavije nije teško da se razumiju jer su nam problemi slični, ali mislim da je to razumijevanje, sto je u vašem pitanju sasvim točno, puno bolje nego kada su u pitanju, na žalost, razumijevanje unutar novinarske profesije u Hrvatskoj jer tu vlada konkurencija, tu vladaju drugi zakoni, druga pravila. Novinari su često u situaciji da jedni od drugih skrivaju teme za ono što rade, tako da je možda manje kolegijalnosti nego kada je u pitanju jedan opuštenija situacija kada razgovarate sa kolegama iz Beograda ili Sarajeva gdje nemaju takvih prepreka.
