Cijeli svoj život Janja Veljković odgaja djecu. Pored supruga i tri sina, njen dom nije nikada nije bio tijesan da primi još jedno dijete, koje je u porodici Veljković bilo voljeno i zaštićeno. Sve je počelo prije 30 godina kad je čula za tužnu sudbinu malog Enčija:
„Meni dođe prijateljica jedna. ’Šta ima?’ ’Ma eto’, kaže,’znaš kako sam tužna. Ima jedno dijete, treba da ga vodi centar u Zenicu’ - onaj sabirni centar za male bebe. Rekoh: ’Pa što će ga voditi tamo, zar nema nikoga dijete?’ ’A ima, bogami, svakoga’, kaže, ’ali neće ga niko.’ Rekoh: ’A zar nema nikog? Gdje je selo? Pa gdje je Mostar cijeli? Kako će dati dijete u tuđi svijet?’ Neka je to moja Bosna i Hercegovina, ali van Mostara je meni tuđi svijet. Kažem ja: ’Može uzeti dijete ko hoće?’ ’E’, kaže, ’kad bi ga htio uzeti neko bilo bi dobro.’ ’O’, rekoh, ’sad ću ja odmah’.“
Osim Enčiju, Janja je postala starateljica za više od dvadesetero djece koji su u međuvremenu odrasli i, kako s ponosom podvalači, zaposlili se i zasnovali porodice. Iako u 70-toj godini života, tetka Janja, kako je njeni štićenici zovu od milja, i danas je staratelj za 12-godišnjeg Renata, oboljelog od cerebralne paralize. Ponekad zna biti teško, kaže, ali odmah i dodaje da ništa ne može zamijeniti osjećaj kada ove mlade ljude, čiji su životi bili osuđeni na propast, dovede do hljeba i normalnog života:
„Što uradite nešto što ne morate. Čovjek se mora brinuti za svoje dijete, ali tuđe dijete uzeti i da da uspijete i vidite... Da vam kažem, taj osjećaj ne može čovjek opisati.“
Procjenjuje se da u BiH živi oko 3.500 djevojčica i dječaka bez roditeljskog staranja. Veliki broj djece ostao je bez roditelja nakon rata, no postoje i oni čiji biološki roditelji ne mogu osigurati uslove za normalan rast i razvoj, kaže za naš radio socijalna radnica Emina Mehić:
„Današnji tempo života je takav. Jako mnogo ima poremećenih porodičnih odnosa, neriješeno stambeno pitanje, materijalna situacija - sve su to uzroci zbog kojih jedno dijete ne može odrastati u biološkoj porodici. Naša institucija je dužna toj djeci pomoći i osigurati im alternativni smještaj.“
Jedan od vidova alternativnog smještaja djece je zbrinjavanje u hraniteljske porodice koje omogućavaju odrastanje u porodičnom okruženju. U Mostaru na udomiteljsku porodicu čeka četrnaestero mališana, u Centru za socijalni rad naglašavaju, već godinama jer se osobe poput Janje Veljković ne pronalaze lako. Danka Mijatović, Centar za socijlani rad:
„Znači, traži se suglasnost i obitelji i djeteta, koja obitelj može u svakom pojedinačnom slučaju dati najviše, priuštiti ono što je najbitnije za odgoj tog djeteta - i sa tim izborom, odabirom obitelji trebaju biti suglasni i dijete i hraniteljska obitelj.“
Na području BiH postoji nekoliko udruženja hranitelja koja djeluju kao neprofitne organizcije čiji je cilj razvijanje novih oblika zaštite djece lišene roditeljskog staranja. Samo na području Tuzle aktivno je 350 hraniteljskih porodica koje su kroz mrežu hraniteljskih udruženja iz Banje Luke, Zenice, Tuzle, Doboja, Sarajeva, Brčkog, uvezane u krovnu organizaciju zvaničnog naziva BH Familija. Predsjednik Skupštine Ađul Bajraktarević dodaje:
„To je naš ponos, to je naša budućnost. Sva su djeca jednaka, da li oni bili... Nećemo to govoriti, nećemo o politici. Oni će biti onakvi kakve ih mi naučimo.“
Ađul Bajraktarević, i sam hranitelj, nada se kako će uskoro i u Mostaru biti osnovano slično udruženje kako bi se promovirao značaj hraniteljstva, ali i kako tetka Janja s početka naše priče ne bi ostala usamljen slučaj, i ne samo u Mostaru:
„U Sjedinjenim Američkim Državama samo 10 posto djece, a znate koliko su velike cifre, je smješteno u institucijama. Strašno je to u nas - 3.500 djece, a da li je to velika stvar smjestiti 3.500 djece u porodični smještaj? Pa zar je to tako strašno? Nama kuca, kuca bijela kuga na vrata. Uzmite ih u svoja naručja. Ako nećete, pošaljite ih nama.“
Na Generalnoj skupštini UN-a u Njujorku 1989. godine usvojena je Konvencija o pravima djeteta koju je potpisala i BiH. U Konvenciji se, uz ostalo, navodi da svako dijete ima pravo na porodicu.
