Jedno je istraživanje u travnju ove godine pokazalo da čak 81% Amerikanaca vjeruje da im zemlja ide u “pogrešnom pravcu”. To je najnegativniji odgovor koji su Amerikanci dali o razvoju svoje države u posljednjih 25 godina. I za sve ima više nego dovoljno razloga: recesija, rat u Iraku kojem se ne vidi kraj, ista ako ne i rastuća prijetnja od terorizma, izuzetno veliko nezadovoljstvo u svijetu politikom SAD.
Fareed Zakaria, ugledni komentator Newsweek-a, u svojoj najnovijoj knjizi “Post-American world” (“Svijet poslije Amerike”) čak tvrdi da prvi put Amerika ne izgleda kao država koja je vodja svijeta. “Amerikanci vide novi svijet koji se radja ali su zabrinuti da je to svijet koji nastaje na udaljenim prostorima i koji vode neki strani ljudi.” Amerika još uvijek raspravlja na temu anti-amerikanizma u svijetu, i dok ona raspravlja o tome “zašto nas mrze, “oni” idu naprijed, svijet se prebacio iz stanja anti-Amerikanizma u stanje nakon Amerikanizma” – piše Fareed Zakaria.
Ugledni svjetski analitičari predvidjaju da će se u svijetu pojaviti 25 novih multinacionalnih kompanija koje će biti ekonomski lideri svijeta te da NIJEDNA od tih kompanija neće biti iz SAD!!. Po četiri će biti iz Brazila, Meksika, Južne Koreje i Tajvana, tri iz Indije, dvije iz Kine i po jedna iz Argentine, Čilea, Malezije i Južne Afrike! Očigledno je, dakle, da se bogatstvo i snaga ponovo sele – nekad je to bio svijet takozvane zapadne civilizacije negdje u 15-om ili 16-om stoljeću, zatim su SAD preuzele voćstvo negdje krajem 19-og ili početkom 20-og stoljeća i sada se sve seli prema onima što su nekad bili zvani “treći svijet”, tačnije prema nekima iz tog svijeta. Posljedica toga će biti da će se i organizacije koje postoje u svijetu morati reorganizirati i prihvatiti tu činjenicu. Savjet sigurnosti će teško opstati u ovom obliku i sa ovim zemljama koje imaju pravo veta, samit najbogatijih zemalja G-8 će se takodjer morati promijeniti jer ima veoma bogatih i snažnih koji tamo još nisu.
Amerikanci sve to osjećaju ili znaju i, sasvim prirodno, krive za to svoje trenutno voćstvo i Republikance. Zato bih rekao da McCain, osim Barack Obame koji je prošlog tjedna dobio nominaciju Demokratske stranke ima još jednog mnogo težeg protivnika od samog protivkandidata – to su posljedice politike njegovog stranačkog kolege predsjednika Busha. Teško je vjerovati da će onih 81% Amerikanaca koji znaju da se SAD kreće u pogrešnom smjeru, glasati sa McCaina koji je ipak, najviše od svega, tek nastavak postojeće politike.
Prije jedno mjesec dana, u Almati, u Kazakstanu, slušao sam šta na tu temu kaže Zbignew Bržezinski. Nema dileme, slijedeći je predsjednik Barack Obama, tvrdi on: “Nikad se još nije dogodilo da na izborima pobjedi kandidat stranke (misli na Republikance) koja je napravila toliko katastrofalnih pogrešaka i toliko pogrešnih poteza i o kojoj Amerikanci imaju tako loše mišljenje. Vrijeme je za promjene!” – kaže on. Argumenti koje Obama ima su jači od argumenata njegovog protivnika: njegova mladost protiv McCainove vremešnosti; nova energija protiv postojeće već iskazane; promjene protiv više ili manje istog; nada protiv rutine; magičnost njegovih nastupa protiv klasišnih nastupa njegovog protivnika; mobilizacija mladih protiv mobilizacije partijskog establishmenta; duplo više novca u kampanji itd. Barack Obama u prljavim kampanjama, a Republikanci su u prethodne dvije predsjednièke utrke vodili negativnu kampanju, ima dvije slabe tačke: njegovo je ime Barack HUSEIN Obama i on je crnac. Ako Republikanci budu vodili prljavu kampanju oni će Obamu oslovljavati kao, recimo, “gospodin Husein”, i oni ce izvlačiti tezu da Amerika NIJE spremna za obojenog predsjednika. Ni za jednu od tih “slabosti” Obama nije odgovoran, kao što ni Mc.Cain nije odgovoran što ima drugačije ime i što pripada rasi bijelaca.
Vraćajući se na početak priče i razgovoru koji sam imao sa kolegicom Joyce Davis, priznajem da sam bio iznenadjen njenom tako oštrom procjenom. Ali Joyce je bila u pravu. Danas, pet-šest godina kasnije, naugledniji svjetski komentatori govore o tome na sličan ili identičan način. Već citirana knjiga Fareeda Zakarie, “Post-American world” (“Svijet poslije Amerike”) je samo jedna u nizu sa sličnom temom.
“Vrijeme je za promjene” je jedna od krilatica kampanje Baracka Obame, i. nema sumnje da će ih on pokrenuti. Ali, Obama će imati izuzetno težak mandat: prije svega sam je postavio jako visoke kriterije, nada koju on ulijeva svojim glasačima je da će vratiti Ameriku na put progresa koje je ona živjela u osam Clintonovih godina, lako se može pokazati nerealnom. Pored svega on mora da vrati vojnike iz rata koji ne može dobiti a da to ne zvuči kao poraz, da izvuče zemlju iz recesije a da to ne pogodi glasače, mora da vrati ugled Americi, a da to tako ne izgleda! Ali, samo tako se može izaći iz tri izuzetno velike američke krize: moralne (torture, Quantanamo, tajni zatvori), ekonomske (recesija, deficit, slab dolar) i političke (pad američke popularnosti i ugleda u svijetu, gubljenje liderske pozicije). Sve tri, ako ih želi riješiti, će tražiti bolne rasprave i nepopularne mjere.
Previše za jedan mandat i baš zato, možda, i previše da se dobije drugi.