RSE: Kad čovjek iza sebe ima 45 godina plodnog stvaralačkog rada, onda se uistinu postavlja pitanje – može li se sve to obuhvatiti jednim pogledom unazad?
Mićković: Nije lako. Ima toga puno.
RSE: Ti, kao i mnoge tvoje kolege, imaš nesreću da dobar dio tvog rada postoji još samo u sjećanju ili na fotografijama. Kako se osjeća umjetnik čije je djelo slomljeno, razbijeno, odneseno, spaljeno?
Mićković: Ostala je jedna velika praznina. To nije samo moja sudbina, nego i mnogih s ovih naših prostora. Ali zahvaljujući našem čuvenom, mostarskom majstoru fotografije Ćiri Rajiću, koji je imao običaj da obilazi ateljee, neka moja djela su ostala makar na fotografijama. Pola moje monografije su crno-bijeli snimci, koje je upravo on pravio. Ostalo je stradalo ili nestalo u vihoru rata. Prisjetim se nekad nekog od tih djela i pitam se da li je negdje, kod nekog ostalo sačuvano.
RSE: Pomalo se i nadaš da će se neka od tih djela pronaći. Sjećam se nekih razgovora sa rahmetli Ibrom Ljubovićem. Onda s našim dragim Afanom Ramićem, koji je isto tako ostao bez većine svojih slika. Bol zbog gubitka je velika. Naši mlađi slušaoci vjerovatno ne znaju da si ti izdanak jedne velike akademije evropskih razmjera, da si učenik kolosalnog Antuna Augustinčića.
Mićković: Malo nas je ostalo iz te generacije. Kad sam došao na studij u Zagreb, imao sam sreću da budem u njegovoj klasi. Kao što sam isto tako imao sreću da su u to vrijeme mnogi vrhunski umjetnici bili još živi i bili mi profesori. O slikarima da ne govorim, koji su obilježili čitavo ovo naše vrijeme. U takvom okruženju čovjek toga puno vidi, pa se na njega i odrazi. U takvoj sredini dobiješ raznih poticaja, tako da sam i ja od toga nešto povukao.
RSE: Ako ima išta što intrigira, onda je to činjenica da si se, sa takvim obrazovanjem, iz radionice majstora koji je klesao monumentalne skulpture iz kamenih blokova, opredijelio za posve drugačije i materijale i forme i inspiracije.
Mićković: U svom radu umjetnik obično isprobava uvijek nešto novo. Ja jesam godinama bio figurativac, međutim onda je došlo vrijeme nekakvih ispitivanja, istraživanja, pokušaja da nešto drugačije napravim. Tako da sam u zadnjih deset-petnaest godina krenuo u drugom smjeru, poštujući materijal kojim sam i prije radio – drvo, jedan fini, topli materijal. Dio i dalje asocira na oblike koje sam nekad radio, ali krenulo je drugim putem. Ja sam zadovoljan što sam mogao da se izrazim u tim meni najdražim materijalima.
RSE: Učitelj je klesao vrijednosno posve neutralne monolite, a ti se upuštaš u dijalog sa gotovim ili naslućenim formama. Zapravo preoblikuješ nešto što je već jednom dodirnuto nekom univerzalnom stvaralačkom rukom. To mora biti poseban osjećaj.
Mićković: Da, priroda ti je već nešto nametnula i pokušavaš se u to upustiti, istraživati šta još možeš dodati, a šta oduzeti. Onda se pojave te nove forme, koje ti daju priliku da tu još nešto ispituješ i oblikuješ po svojoj nekakvoj vlastitoj intuiciji.
RSE: Ne mogu a da u ovom trenutku ne spomenem tvoju izuzetnu ulogu u ponovnom podizanju kolonije u Počitelju. Kao da taj plemeniti posao korespondira sa tvojom intimnom potrebom da rekonstruišeš i vratiš u pamćenje i vlastiti rad.
Mićković: Ja sam uvijek gledao nekakav širi interes, interes zajednice. Koliko sam god mogao, bio sam uključen u obnovu onoga što je rat odnio, uključujući i ponovno zbližavanje umjetnika. Mislim da smo u tome dosta uspjeli. U sve te kolonije u kojima sam učestvovao, ljudi se vraćaju, nalaze se, druže se, što je najvažnija stvar.
RSE: Možeš li nam se za kraj pohvaliti nekim novim projektima?
Mićković: Obilježavam 45 godina rada, pa sam gledao da za tu priliku prikupim što više stvari, a da se ne ponavljam. Jer, mostarska publika je izbirljiva. U zadnjih dva-tri mjeseca sam imao dosta izložbi. Jednu postavku sam imao najprije u Metkoviću, pa sam je bio prebacio u Split. Imao sam izložbu i u Sarajevu u «Romanu Petroviću», koju je otvorio pokojni Nikola Kovač. Onda je došao na red Mostar, moj grad, u kojem do tad tu svoju monografiju još nisam bio predstavio. Izložbu je, uz promociju, organizirala Matica. Došlo je dosta svijeta.
