Kad god sam u ona ratna vremena putovao po svijetu kolege su me uvijek puštale da prvi priđem pasoškoj kontroli - znali su da će me propitivati i htjeli su biti sigurni da mogu priskočiti ako zatreba. Tim je veće moje iznenađenje bilo kad me jedan njemački granični policajac tamo negdje s proljeća 1994-e godine brzo pustio, a zadržao moju kolegicu iz Nizozemske čitavih 15 minuta.
On ima 14 godina i zove se Cole. Gledao sam ga kako stoji na crkvenom podijumu sa ostalim muškarcima i pjeva. Nije plakao - ridao je. Mati mu je bila tek nekoliko metara dalje, sjedila je sa ostalim damama i - također plakala. Sretna naravno. On ulazi u svijet široko otvorenih očiju, dobronamjeran i još uvijek misli da ga tamo čekaju samo ruže. Oko nje mnogo drugih žena koje su plakale, čak su plakali i mnogi muškarci. Bio je majčin dan koji su u jednoj crkvi u Pennsylvaniji, u Sjedinjenim Američkim Državama, proslavljali vjernici. Pozvali me i, srećom, nisam odbio. Na zgradi nije bilo nikakvih religijskih oznaka, tek na ulasku na imanju stoji jedan sasvim skroman križ. Umjesto u crkvu, shvatiš to kad uđeš, stigneš u jednu ogromnu salu sa nekoliko tisuća sjedišta. Podijum skromno uređen sa muzičkim instrumentima na sceni, veliko video platno sa religijskom porukom. Vjernici pomiješani, bijelci i crnci, bogati i siromašni (pojam o siromaštvu je ovdje drugačiji) teško da sam ikad sreo tako prijateljski orijentirane ljude. Izgrliše me kao da sam im najrođeniji i više sam te nedjelje zagrlio ljudi nego u zadnjih pet praških godina!! Propovjed kratka, teško da bi se propovjedom uopće i mogla nazvati. Nakon toga jedno uspješno predavanje o majkama i sve poslije toga je bio - happening. Puno aplauza, stalno ustajanje i pozdravljanje, živa muzika, čarobni glasovi, muzika dobrog ritma, ples. Plešu ljudi na podijumu ili u svojim redovima ispred svojih stolica. Strahovito mnogo emocija i emocionalnog pražnjenja.
Jedna baka, koščata. Ima ono lice na kojem vidiš da je život nije mazio. Siguran sam da je glava svoje obitelji, bješe proglašena "naj" majkom tog dana. Lice joj grubo i ne očekuješ da se nasmije priznanju, a još manje da zaplače. Zna ona da je dio folklora te da je "naj" majka već odavno i nije joj ni bilo stalo da je hvale niti jos trebaju priznanja. Radi to ona zbog sebe. Zaljubiš se u tu crkvu i u tu Ameriku istog trenutka. I misliš da je to ona Amerika iz filmova, otvorena i prijateljska, velika i puna emocija, pravedna. Gotovo da na kraju tog dvosatnog druženja obećaš da ćeš ponovo doći iako te putevi tamo baš i ne vode.
Kad je došlo vrijeme da se kreće nazad u Evropu požurih na aerodrom. Ovdje treba stići 3 sata prije leta radi sigurnosne procedure, u Evropis su dva sata dovoljna. Brzo su nas odabrali za dodatne pretrage i ne žalim se - sa balkanskim putovnicama mora da smo sumljivi unaprijed. Konačno, nije mi ni bilo prvi put da mi se ukaže "čast" dodatne sigurnosne pretrage. Rade ljudi svoj posao mislim da znam kako se sve to odvija ali sam se prevario. Ovaj put je bilo drugačije.
Kad smo već izabrani da nas i stvari dodatno pregledaju smjestili su nas u neku vrstu plastičnog kaveza! Sa dvije strane oko 3-4 cantimetra debeo visoki plastični zid, na trećoj strani plastična vrata. Zaključana. "Kavez" nema krov, ali je zid dovoljno visok. Širina mu je oko 2-3 metra. Na četvrtoj, ulaznoj strani nema ničega osim policijskog oficira. Vidiš sve druge putnike kako pored tebe prolaze kroz redovnu sigurnosnu kontrolu. Vide i oni tebe. Onda, nakon 5 minuta stiže jedna policajka, otključava vrata odvodi moje kćerkice i moju damu i meni kaže da moram čekati da dođe policajac-muškarac. I zaključa vrata. U redu, čekam. Gledam kako mi kćerkice, začuđene i malo uplašene, zauzimaju onu poziciju za sigurnosni pregled - noge raširene, ruke podignute. Pojavio se nakon nekoliko minuta onaj policajac-muškarac otključao vrata, pustio me iz "kaveza" i brzo i profesionalno obavio dodatno pretraživanje.
Nemam ništa protiv dodatnih pretraživanja i moj je interes da putujem sigurno. Ali zašto onaj plastični kavez?? Nije li dovoljno imati putovnice putnika, smjestiti ih u neki kut, obaviti dodatne pretrage ako je to već odlučeno i - sve u redu! Zašto se putnici stavljaju u tu poziciju kaveza iz kojeg vidiš vanjski svijet i u kojem tebe vidi vanjski svijet?? Šta se to sa sigurnosnog stajališta postiže kad se odabrani smjeste u taj plastični kavez? Nisam se osjećao poniženo kad su mene i obitelj odabrali za dodatne pretrage ali jeste bilo ponižavajuće stajati u onom plastičnom kavezu.
Jedino što mi pada na pamet jeste poruka onima koji nisu u plastičnom kavezu: pazite ovo se i vama može dogoditi. I sijanje straha onima van i onima unutar kaveza! Sreća pa sa mnom nije bila ona kolegica iz Nizozemske sa početka priče. Nju je njemački policajac zaustavio jer se zvala M. V. Dusseldorf, živjela je tada u Dusseldorfu u ulici koja se zvala - Dusseldorfer strasse! Bila bi sumnjiva i meni, a kroz šta li bi tek sve morala proći da se našla na washingtonskom aerodromu prošle nedjelje.
Ili bi i ona pričala priču o dvije Amerike! Onoj otvorenoj i onoj uplašenoj, onoj prijateljskoj i onoj neprijateljskoj, onoj sa osmjehom i onoj mrgodnoj, onoj koja je jaka i kad plače i onoj koja je slaba i kad tuče, onoj koja te grli čim te vidi i onoj koja te ne grli ni kad odlaziš, onoj koja zna sve i onoj koja iz neznanja pravi katastrofalne greške....
Svakako bih radije bio u onoj Americi koja pleše u onoj crkvi u Pennsylvaniji nego u onoj koja smješta putnike u plastične kaveze.