RSE: Negdje smo na sredini Sarajevskih dana poezije. Naravno, još se ne može davati konačna ocjena o njima, ali pristigla i najavljena imena i bezbroj manifestacija ostavljaju upečatljiv dojam. Šta bi ti kao predsjednik Organizacionog odbora i dugogodišnji učesnik Sarajevskih dana poezije izdvojio kao vrhove ovog događaja?
Stojić: Sigurno da je najveći događaj Sarajevskih dana poezije gostovanje velikog arapskog odnosno palestinskog pisca Mahmuda Derviša, koji je ovogodišnji dobitnik naše najveće nagrade «Bosanski stećak». Njegovo prisustvo ovoj manifestaciji daje jedan krajnje pjesnički i jedan krajnje internacionalni karakter. Treba izdvojiti i izložbu koja je posvećena 110. obljetnici rođenja Antuna Branka Šimića, jednog od naših najvećih modernih pjesnika, koja je organizirana u Muzeju književnosti. Onda prezentaciju trojice velikana nekadašnjeg zajedničkog srpsko-hrvatskog jezika (to su danas tri ili četiri jezika) – hrvatskog pjesnika Petra Gudelja, srpskog pjesnika Vujice Rešina Tucića i bosanskohercegovačkog pjesnika Abdulaha Sidrana koji, nažalost, zbog bolesti, nije mogao osobno prisustvovati, ali je njegove stihove sjajno govorio glumac Izudin Bajrović. A koncerti Jadranke Stojaković, koja živi u Japanu, daju manifestaciji jedan lijepi muzički i umjetnički šarm i pečat.
RSE: Da ukratko podsjetimo koliko je učesnika i iz kojih su zemalja.
Stojić: Učesnika je preko 80, od kojih je 30 iz evropskih i prekooceanskih zemalja.
RSE: Meni se čini vrlo zanimljivom i činjenica da će Sarajevski dani poezije ispunjavati večeri u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine.
Stojić: Da, naša je ideja da to bude bosanskohercegovačka odnosno trans-entitetska manifestacija. Dakle, priredbe se održavaju ne samo u Sarajevu, nego i u Banjaluci, Goraždu, Tuzli, Mostaru, Tešnju. Imamo ambiciju da narednih godina ova manifestacija pokrije cijelu Bosnu i Hercegovinu.
RSE: Ti dugo pamtiš Sarajevske dane poezije. Oni su nekada, uz MESS, bili ekskluzivna kulturna manifestacija kod nas. Taj su status posljednjih godina izgubili. Većina ljudi kod nas ih više ne smatra izuzetnim događajem. Na kraju krajeva, u Sarajevu postoje još dva festivala poezije.
Stojić: Naša je ambicija upravo bila da održimo taj kontinuitet. Rat je sve pobrisao i neki misle da sve mogu praviti iznova. Međutim, ne mogu. Neki kontinuiteti se moraju čuvati. Ova manifestacija traje već 47 godina. Imala je svoje i dobre i loše faze. Mi imamo ambiciju da joj vratimo ono što je bila nekada – jedna prije svega umjetnička, književna manifestacija, pa onda i ono što našem gradu Sarajevu daje jednu internacionalnu dimenziju, koju je ono pomalo izgubilo u ratu i poslije rata. Ukoliko u tome uspijemo, mislim da smo napravili veliku stvar. U Sarajevu se održavaju brojne kulturne manifestacije, koje organiziraju nečije ambasade odnosno neke druge države, zadužbine ili fondacije. Mi smo pokušali da napravimo manifestaciju na naš način, a pomažu nam federalno i kantonalno Ministarstvo, jer mi nemamo neke velike novce za honorare, za neke velike zvijezde. Naše domaće pjesnike plaćamo minimalno, platimo im prijevoz. Divna je stvar da se oni odazivaju i da dolaze u sve većem broju. U tom smislu sam ja kao predsjednik Organizacionog odbora Sarajevskih dana poezije, a i kao pjesnik i autor, vrlo zadovoljan.
RSE: Lijepo je čuti da nadležna ministarstva daju sredstva, jer vi književnici ne važite baš za naročite menadžere odnosno potraživače za sponzorima koji rijetko troše na ili za poeziju. Ti si dugo bio urednik kulture u «Oslobođenju», a sad si u državnom radiju u istom svojstvu. Misliš li da mediji poklanjaju dovoljno pažnje kulturi uopšte?
Stojić: Ne poklanjaju nikako, zato što je kod nas došlo vrijeme privatnih medija i takozvanog neoliberalizma odnosno kapitalizma sa neljudskim likom. Dakle, sve služi samo profitu i kultura tu, naravno, ne može naći nikakvo mjesto, pogotovo ne elitna kultura. Jer, u ovim našim postsocijalističkim zemljama nitko više i ne čita gotovo ništa, osim šunda i smeća, televizijskih sapunica i tako dalje. U svim zemljama, kultura ove vrste mora imati neku potporu države. Međutim, mi to još uvijek nemamo. Živimo u jednom kaosu gdje se svako predstavlja kao značajan, gdje svi misle da su pisci, da su umjetnici. Tako da je u tom smislu u ovoj fazi bitno održavati samo neko umjetno disanje, da ta naša tradicija potpuno ne umre. Mi imamo književnost koja je u svijetu afirmirana i koja se i dan danas afirmira i ne smijemo dopustiti da zaboravi kod nas. Što se tiče kapitalizma i priče o bivšoj Jugoslaviji, to je divno objasnio jedan od naših velikih gostiju: «Ja sam bio u zemljama koje su bile pod okupacijom Sovjetskog Saveza i ljudi u njima su danas manje-više radosni što su se podijelili. A vi ste podijelili Jugoslaviju i svi ste tužni». Možda u tome ima neke dublje istine o nekoj našoj nevažnosti, o nekoj našoj malenosti u svijetu. Možda u tome ima nostalgije za zemljom u kojoj smo nekad živjeli i koje više, za našeg života sigurno, neće biti. Međutim, mi i dalje pripadamo nekom njenom duhovnom prostoru, koji još uvijek nije u potpunosti uništen. On još uvijek živi u nama. Zato i dolaze ljudi i iz Srbije i iz Hrvatske i iz Crne Gore i iz Makedonije, pa i naši ljudi iz Evrope i svijeta i tako se pravi to neko duhovno bratstvo, koje nam u ovim trenucima može biti vrlo ljekovito i barem na trenutak od nas odagnati ovu neku sivu i prljavu svakodnevicu u kojoj se ljudi troše i uništavaju.
RSE: Ako ništa drugo, na tome moramo zahvaliti Sarajevskim danima poezije, koji će svoje veliko finale doživjeti u srijedu, kada će biti dodijeljen «Bosanski stećak».
