RSE: Rajko, tvoja najnovija knjiga se zove «Jeres – pseći sin». Odakle tako čudan naslov? Čime se ti zapravo baviš u svojim pjesmama, u svom začaranom svijetu?
Đurica: Teško je reći kako nastaje naslov knjige. Zapravo, naslov je ono zadnje što se u knjigu stavlja. Imao sam nekakvu predstavu jeretičke Bosne, pa je radni naslov bio «Pataren» ili tako nešto, međutim na kraju je ostao «Jeres – pseći sin».
RSE: Još se nisam susreo sa stvaraocem koji je dobio toliko velikih nagrada, a o njemu se tako malo zna.
Đurica: U tom nekom poetskom razmišljanju, ja sam bio nekakvo trinaesto prase, jer se nisam uklapao u neke izgrađene poetske forme, koje su počele da važe prije četrdesetak godina. Tada još nisu bile izgrađene takozvane pesimističke poetske forme. One su došle s pojavom crnog talasa u filmu i tako dalje. Ali znamo kako su ti ljudi prolazili. O njima se ili šutilo ili su njihova djela bila zabranjivana. A kad se o poeziji šuti, onda se jednostavno pokopava i ona i njen autor.
RSE: Da, ti si 40 godina na sceni, a o tebi je napisano zaista jako malo kritika. Međutim, pitanje je da li kod nas uopšte ima ozbiljne kritike?
Đurica: Prije trideset-četrdeset godina su se u medijima pojavljivale te takozvane dnevne kritike. Rijetko se događalo da izađe neka knjiga a da se o njoj nešto ne napiše. Međutim, na moje knjige se nije reagovalo. Zaista ne znam zašto. I sada se javlja problem te dnevne kritike, jer rijetko ko to prati. Ponekad se nađe u nekom časopisu, koji je takođe rijedak, poneki natpis o nekoj knjizi koja je izašla. Postoji problem u takozvanoj diobi kritike, odnosno osvrta na literarna djela, na takozvanu akademsku i ovu dnevnu kritiku. Ja tu ne vidim bitnu podjelu. Ako se govori o knjizi, onda je svejedno da li se govori na taj takozvani akademski način ili na ovaj dnevni način, koji bi zapravo trebao da bude upućivanje čitaoca na knjigu odnosno na njene vrijednosti.
RSE: Kad govorim o kritici, mislim i na ovu akademsku kritiku, koja je uvijek pozitivna. Nikada kod nas nisam pročitao ozbiljnu akademsku kritiku o tome kako neka knjiga ne valja.
Đurica: Postoji stav tih ljudi koji se bave kritičkim perom – ako je nešto loše i bezvrijedno, o tome ne žele ni da pišu. Ne žele u to da se upliću, ne žele da se zamjere autorima.
RSE: Kod nas nema sistema vrijednosti, mali su tiraži. Čemu onda pjesnici u ovako oskudnom vremenu?
Đurica: I ranije je od toga bilo malo koristi, a danas je nema baš nikako. Međutim, u ljudima vjerovatno postoji neki poriv koji ih goni da nešto kažu, da nešto iskažu, da nešto zabilježe. Mi koji pišemo znamo da od pisanja nema koristi. Mnogo se toga promijenilo u tim takozvanim vrednovanjima, kriterijima i tako dalje. Trebamo se sjetiti, kad je Ćamil Sijarić dobio nagradu u Beogradu, ona je bila milion dinara. A za tu nagradu od milion dinara, Čamil Sijarić je mogao da kupi vilu u to doba. A sada se jednom književnom nagradom mogu počastiti ljudi u kafani. Međutim, na Festivalu narodne pjesme, koji će se negdje u avgustu mjesecu održati na Ilidži, nagrada za pobjedničku pjesmu je 15.000 konvertibilnih maraka i automobil srednje klase. Tekstopisac te pjesme će dobiti 5.000 maraka, aranžer takođe 5.000 maraka i tako dalje. Neko napiše roman od 300 strana, vrhunsko djelo, i dobio manje para od onoga što napiše dvije strofice za neku takozvanu narodnu pjesmu.
RSE: Sad mi se moje naredno pitanje – može li se od literature živjeti – čini još besmislenijim.
Đurica: Kakav crni život od literature. To je kod nas nemoguće. Da biste od literature mogli živjeti, morali biste svaki mjesec da objavite jednu knjigu.
RSE: Rajko, ti su u sedmoj deceniji života dobio dvije velike nagrade skoro u istom danu. Hoće li one biti neki izazov ili će tek pobuditi sjetu na neka drugačija stvaralačka vremena?
Đurica: Te nagrade, u mojim poznim godinama, jesu za mene bile iznenađenje. Jer, ja sam predvidio da toga neće biti u mom životu. Zavisi ko je u žiriju, kakve ljudi imaju estetske kriterije. Neki drugi ljudi bi tu nagradu dali nekom drugom. Sve je to relativno. Najvjerovatnije će biti po onoj narodnoj da se mrtvom vuku rep mjeri. Ja se nadam da će neke druge generacije to raditi malo pametnije i bolje nego mi danas.
