Revolucionarni sud u Teheranu osudio je naime Nahid Jafari na kaznu zatvora od šest mjeseci s odgodom i na 10 udaraca bičem, samo zato jer je kao feministkinja protestirala prošle godine protiv suđenja njenim kolegicama.
Iranske su feministkinje pokrenule kampanju kako bi skupile milion potpisa i onda zatražile jednaka prava kad je u pitanju brak, razvod, nasljedstvo i čuvanje djece.
Na Zapadnom Balkanu stanje nije takvo kakvo je u Iranu. Žene imaju pravo glasa, mogu raditi, imaju pravo da im neko drugi čuva dijete, ali još uvijek nemaju ista prava kao i muškarci, barem ne u praksi. Osim toga, žene se neoficijelno još uvijek na Balkanu doživljavaju manje vrijednim. Posljednji slučaj nasilja nad ljudskim pravima jedne žene jeste skandal oko Mirjane Pukanić, supruge novinara i izdavača tjednika Nacional – Ive Pukanića.
Hrvatska: Najmanje 29 % žena fizički zlostavljano od strane partnera
Nakon početne medijske blokade, na noge su se digle sve nevladine udruge za ljudska prava, te utvrdile da su Mirjani Pukanić, bez obzira na njezino psihičko stanje, teško prekršena temeljna ljudska prava. U brutalnom privođenju, koje je i snimljeno, jer je u tom trenutku Pukanićeva supruga i suvlasnica „Nacionala“ držala u svom stanu press konferenciju, zakazale su sve odgovorne institucije, zbog čega je slučaj stigao i u saborske klupe, a traži se i ostavka ministra zdravstva.
Ovakva se frka, tvrde obični ljudi, digla samo zato što su u pitanju poznate osobe i što je jedna u suštini tragedija, dobar materijal za novinsku sapunicu. S pravom se stoga pitaju – koliko je zapravo ovakvih slučajeva o kojima nitko ne piše, jer su u pitanju anonimusi.
Na alarmantne podatke ukazuje i istraživanje koje je prije koju godinu inicirala „Autonomna ženska kuća Zagreb“ i prema kojem u Hrvatskoj najmanje 29 posto žena doživljava fizičko zlostavljanje od strane intimnog partnera, ali više od polovice zlostavljanih žena zbog „sramote“ i materijalne ovisnosti trpe i nisu se nikome požalile.
Jedna od njih je i Gordana Kulušić iz Solina, koju muž zlostavlja već 15 godina, a tek je ovih dana odlučila o tome javno progovoriti. Povjerila se našoj Ankici Barbir Mladinović:
Prošlog petka uvečer, dok je hrvatska javnost na televizijskim ekranima pratila nove detalje poznate afere „Pukanić“, trideset-šestogodišnja Gordana Kulušić iz Solina, sama je u polumračnim ulicama tog gradića spašavala goli život pred razbjesnjelim mužem, koji je godinama tuče i maltretira:
„Htio me je pregaziti autom. Udario me je šakom u glavu i kad sam pala, mali je skočio na njega vičući: ,Nemoj, tata!‘ Udario me je nogom u glavu. Nekako sam ustala, uhvatio me je za vrat i nije me htio pustiti. Tu večer da nije bilo malog on bi me ubio. Rekao mi je: ;Ti ćeš biti moja i ničija više‘.“
Gordana kaže da joj je suprug alkoholičar, te da nakon sudjelovanja u ratu i demobilizacije pati od PTSP. Kratko se liječio, pa mu se 2003. godine, nakon krvavih batina i bijega od kuće, ipak vratila, u nadi da će biti bolje. A i zato što s dvoje maloljetne djece nije imala kamo:
„Ja sam iz Bosne. Živjeli smo u njegovoj obiteljskoj kući. Nisam imala kud. Međutim, sada sam otišla u podstanare, krpim se kako znam i umijem. Mala mi ima 14 godina, mali devet. Kad me je udario, prvo što mi je palo na pamet je gdje će mi djeca završiti.“
Gordana se do sad više puta obraćala lokalnoj solinskoj pa onda i splitskoj policiji i tražila da ga zbog nasilja zatvore ili pošalju na liječenje, ali uzalud. Unatoč ožiljcima na glavi od razbijene boce, razrezanog uha, modrica, prijetnji puškom i najnovijeg prošlotjednog pokušaja gaženja automobilom, Gordana se i dalje osjeća bespomoćnom.
„Razbijao je stvari po kući i vikao da sam kurva, da neću da spavam s njim. Tko će spavati s pijancem koji se ne trijezni? Kad bi došao kući, djeca i ja bi na prstima hodali samo da se ne probudi. Policajac je to komentirao riječima: ,Da moja ne spava sa mnom i ja bih joj to napravio‘. To je katastrofa, i što se tiče policije i sudstva i svega. Nude mi sigurnu žensku kuću. Nas žene i djecu zatvaraju, a oni slobodno šeću. Mala mi se treba upisati u srednju školu, a ja da izgubim posao, da ne radim…“
Supruga novinara Ive Pukanuća, Mirjana Pukanić, odvedena je u psihijatrijsku bolnicu u lisicama doslovce pred televizijskim kamerama, jer je u tom trenutku u svom stanu upravo držala press konferenciju. Nakon te šokantne slike, u narednih je nekoliko dana, uz časne iznimke, zavladala prava medijska blokada. Da li zbog Pukanićevog utjecaja ili – kako neki tvrde – prešutnog dogovora izdavača da se međusobno ne napadaju (Pukanić je poznati novinski izdavač). Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Zdenko Duka:
„Nekoliko dana poslije toga su tu medijsku šutnju ponajviše probile civilne organizacije. Prije svega Hrvatski helsinški odbor. Onda se o tome počelo naširoko izvještavati. Sada imamo inflaciju tekstova o tome.“
Psihologinja Mirjana Krizmanić, razočarana je ponašanjem institucija, kao i izjavom predsjednika države Stjepana Mesića koji je kazao da su događaji u obitelji Pukanić privatna obiteljska stvar:
„Onda možemo reći da je i ubojstvo privatna stvar. Kako nasilje može biti privatna stvar? Ne znam ništa o odnosima Pukanića i njegove supruge, niti me to zanima, ali sam zgrožena time da se u Zagrebu, u 21. stoljeću, može dogoditi da jedan suprug – ja mislim da je to njegovo djelo, odnosno može se pretpostaviti da jeste – svoju suprugu, neovisno o tome u kakvom su odnosu, nasilno odvede u ludnicu. Mene zapanjuje da je to moguće provesti. Tu su zakazali i opća medicina i hitna pomoć i socijalni rad. Svi su zakazali i nikom ništa.“
Bojana Genov iz Ženske mreže Hrvatska ukazuje na još uvijek premalo prijavljivanje obiteljskog nasilja:
„Egzistencijalno su zavisne na svojim partnerima. Ali ono što je paradoksalno, to je da se same stide svoje situacije, umjesto da se stidi nasilnik. Centar za građanske inicijative u Poreču je napravio istraživanje u kojem su i liječnici i prosvjetni radnici i zdravstveni radnici rekli da prijavljuju možda 30 posto slučajeva. Znači, eksplicitno su rekli da te slučajeve većinom ne prijavljuju.“
U Hrvatskoj postoji Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji, donesen je i zakon i poseban protokol o postupanju u slučaju nasilja, međutim zaštita žrtava je još uvijek – po mišljenju većine građana – neefikasna:
„Vidjela sam kako susjed tuče ženu. Moj muž mi je rekao: ,Šta tebe briga, to nije tvoja stvar‘. Međutim, ja mislim da je to stvar svih nas. Ali kad sam htjela prijaviti, htjeli su znati tko sam ja i mnoštvo podataka o meni. Umjesto da hvata lopova, pitaju me tko sam ja i maltene koji mi je broj cipela.“
BiH: Raste broj prijavljenih slučajeva nasilja
U Bosni i Hercegovini, iako postoji potreba, ne postoji razvijena psihoterapeutska služba. O zaštiti ugroženih ipak se počelo voditi računa. Stvari nisu uređene na nivou države, nego grupe dobrovoljaca obavljaju posao kako znaju i umiju. Riječ je o SOS telefonima i sigurnim kućama. Maja Bjelajac:
Problem nasilja u porodici, posebno nad ženama, u Bosni i Hercegovini duboko je ukorijenjen. Državne institucije posvećuju mu sve više pažnje, ali one su istovremeno, naročito pravosuđe i policija – najslabija karika u prevenciji i sprečavanju porodičnog nasilja. Potvrđuje to i iskustvo anonimne Banjalučanke koja godinama trpi maltretiranja sada već bivšeg supruga:
„Tukao me je, iživljavao se na meni, polivao me vrućom vodom, davio … Obratila bih se policiji, policija napiše prijavu, proslijedi sudu, na sudu to stoji i prijava zastari. Prijave su znale stajati po dvije godine, a da se ne proknjiže. Mučio me je na sve moguće načine i psihički uništavao.“
Zastarijevanje slučaja, a potom i nekoliko uslovnih kazni, ni do danas nisu spriječili bivšeg supruga ove žene da je zlostavlja. Ali, za razliku od poratnih godina, kada se porodično nasilje tretiralo gotovo kao dio patrijarhalnog folklora u kojem su glavi porodice data sva prava, danas je situacija u BiH neuporedivo bolja. Svjedoči tome i činjenica da je na području oba bh. entiteta oformljeno osam sigurnih kuća za žene i djecu – žrtve porodičnog nasilja.
U sigurnoj kući, koja se nalazi blizu Banjaluke, trenutno boravi sedam žena i petero djece. Pravnica iz nevladine organizacije Udružene žene Banjaluka, Lana Jajčević, objašnjava koji razlozi pretežno dovode žene i djecu u sklonište:
„Najčešći uzrok je ili psihička bolest ili alkoholizam, naravno i siromaštvo, nesređene porodice... U većini slučajeva su nasilnici bili supruzi i vanbračni partneri.“
Osobe koje su preživjele nasilje mogu da ostanu u sigurnoj kući tri mjeseca, a boravak se može produžiti u slučaju da se ne nađe tzv. „izlazna strategija“ – odnosno rješenje koje može podrazumijevati pronalaženje posla, ali i povratak u nasilničku sredinu. Iako su siromaštvo i nizak stepen obrazovanja česti pratioci žrtava porodičnog nasilja, ono nipošto ne zaobilazi ni one iz socijalno viših slojeva. Pravnica Lana Jajčević kaže da obrazovanije žene samo rjeđe prijavljuju nasilje iz straha od stigmatizacije društva. Ona navodi još jedan od problema koji prati pojavu porodičnog nasilja:
„Često se susrećemo s tim da je nemoguće, i pored postojanja Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i pored policijskih struktura i tako dalje, nasilnike otkloniti. Vrlo teško uspijevamo da ih prisilno izmjestimo od njihovih žrtava.“
Kao jedan od najvećih problema u prevenciji i suzbijanju nasilja u porodici, direktorica Fondacije lokalne demokratije, Jasmina Mujezinović, izdvaja nedostatak servisa. Ona naglašava da, kada žrtve uđu u sigurnu kuću, neophodno je da neko radi i sa nasilnikom:
„Vrlo malo se radi s nasilnikom, jer tu procedure još uvijek nisu uspostavljene kako treba, odnosno nisu osposobljene naše zdravstvene službe da rade sa nasilnicima u smislu njihovog obaveznog psihijatrijskog liječenja, obaveznog odvikavanja od alkohola, droge, svih opojnih supstanci i tako dalje. Nedostaje dakle taj servis. S druge strane, u ovoj teškoj ekonomskog situaciji u kojoj se nalazi kompletna država, tim ženama je vrlo teško da se ekonomski osamostale. Naime, najčešći razlog povratka nakon izlaska iz skloništa je ekonomska zavisnost na mužu, a ne postoje servisi koji bi joj pomogli da pronađe zaposlenje.“
Statistika o obimu nasilja u porodici – kada je riječ o BiH – ne postoji, ali evidentno je da raste broj prijavljenih slučajeva. U nevladinim organizacijama, koje se najviše bave prevencijom i suzbijanjem te pojave, smatraju ipak da je to rezultat povećane svijesti žrtava, a ne povećanog obima nasilja.
Jasmina Mujezinović ističe da je problem porodičnog nasilja postao društveni problem najviše zahvaljujući nevladinom sektoru. Ona kaže da su Zakon o ravnopravnosti polova, krivični zakoni entiteta i BiH koji prepoznaju nasilje kao krivično djelo, te Zakoni o zaštiti od nasilja u porodici – pokazali da je društvo reagovalo normativnim uređivanjem odnosa koji tretiraju ovaj vid nasilja. Nasilje jeste postalo društveni problem, ali još uvijek nije dovoljno vidljivo od strane šireg građanstva, tvrdi direktorica Fondacije lokalne demokratije:
„Jaz koji postoji između urbanih i ruralnih dijelova je ogroman, posebno kada govorimo o nasilju.“
Pristup, odnos i reakcija svih nadležnih institucija koje se bave problemom porodičnog nasilja vrlo je neujednačen, zaključuju u nevladinom sektoru. Iako je situacija znatno bolja nego prethodnih godina, još uvijek je prisutan problem izostanka koordiniranog rada i sistemskog djelovanja na ovom području. U nevladinim organizacijama zbog toga smatraju da će se u Bosni i Hercegovini još godinama raditi na odgovornosti institucija prema onome što su nadležne da rade.
Crna Gora: Veća hrabrost žena da se obrate za pomoć
Jedna od najcitiranijih poslovica na Balkanu jeste ona, navodno kineska, koja glasi: „Kad dođeš kući odmah ženi opali šamar. Ako ti ne znaš zašto, ona sigurno zna...“ Ovakve i slične rečenice dio su svakodnevnice, osobito u vremenima iza nas. Kakvo je stanje u Crnoj Gori čućete od Biljane Jovićević:
Koordinatorka Sigurne ženske kuće, Maja Raičević, kaže da su i sami nedavno bili šokirani nakon sakupljenih podataka iz svih prihvatilišta za žrtve porodičnog nasilja:
„U 2007. godini su nam se obratile 442 osobe. Podaci drugih nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom su dosta slični. U 2006. godini su 852 osobe pozvale na SOS telefon da traže pomoć, od toga je u 90 slučajeva bilo prijećeno ubistvom.“
RSE: Da li to ukazuje na činjenicu da je stopa nasilja nad ženama i djecom i porodičnog nasilja generalno porasla ili mislite da se sada o tome malo otvorenije govori?
„Mislim da je to rezultat rada nevladinih organizacija na afirmisanju ovog problema. To tumačimo kao veću hrabrost žena da se obrate za pomoć. Oko 90 žena koje se nam obrate podnesu krivičnu prijavu MUP-u Crne Gore.“
Ovome treba dodati i podatke iz izvještaja direktora Uprave policije, Veselina Veljovića, nedavno datog Odboru za bezbijednost Skupštine:
„U 2007. godini policija je registrovala 565 krivičnih djela porodičnog nasilja. Žrtve nasilja je 676 osoba, od čega 493 ženskog spola i 55 maloljetnih lica.“
Žrtve porodičnog nasilja potiču iz svih slojeva društva, međutim najviše ih ima sa sjevera Crne Gore. Što se tiče nasilja nad djecom, egzaktnih podataka nema, a i slabije se prijavljuje:
„U slučajevima gdje postoji nasilje nad ženom u porodici, kroz razgovor obično utvrdimo da se vrši i nasilje nad djecom, bilo fizičko, bilo psihičko.“
Za 10 godina postojanja, Sigurna ženska kuća je do sada samo od opštine Podgorica primila simboličnu pomoć od par stotina eura. A sve teže se, prema riječima Maje Raičević, bore da obezbijede sredstva za jedino sklonište za žrtve porodičnog nasilja u Crnoj Gori. S druge strane, saradnja sa pojedinim institucijama poput policije je dobra. Međutim, ima i drugačijih primjera. Sjever Crne Gore posebno je problematičan:
„Nemamo nikakvu saradnju sa Centrom za socijalni rad u Rožajama. Direktor je odbio s nama da sarađuje. Majki s djetetom je zabranio bilo kakav kontakt sa nama, a ocu djeteta je dao pozitivno mišljenje, a da mu je trebalo da na sudu dokaže da se o djetetu stara na pravi način.“
Što se zakonodavnog okvira i samog procesuiranja slučajeva porodičnog nasilja tiče, u Zakonu o rodnoj ravnopravnosti, usvojenom prošle godine, vrlo se šturo pominje problem porodičnog nasilja. Nevladin sektor ukazuje da se još od 2005. godine čeka na usvajanje Zakona o porodici, a samo djelo porodičnog nasilja u krivičnom zakonodavstvu inkorporirano je od 2001. godine. Sutkinja Ana Vuković kaže da postojeća organizacija rada sudova ne daje garanciju da će svrha kažnjavanja nasilnika biti u potpunosti ostvarena:
„Neophodno je osnovati porodični sud koji bi se kao specijalizovani sud bavio isključivo ovom vrstom nasilja. Čime bi konačno zakonske odredbe dobile pravi smisao u cilju efikasne žrtve i čime bi princip hitnosti, koji se inače predviđa za ovo krivično djelo i koji proizlazi iz same prirode ovog krivičnog djela, mogao konačno biti ispoštovan u pravom i punom obimu.“
Sutkinja Vuković ukazuje i na značaj dokazivanja ovog krivičnog djela, kao i to kolika je pomoć medija i nevladinog sektora u tome:
„U smislu ne samo edukacije građana i upoznavanje građana sa pravima i obavezama, nego i kao doprinos seminarima koji su organizovani između sudija i ljekara. Neophodna je edukacija ljekara u smislu evidentiranja povreda i prijavljivanja nasilnika policiji prilikom samog pregleda u bolnicama, posebno u službama hitne pomoći i urgentnim centrima.“
RSE: U sadašnjim uslovima, s obzirom na rad crnogorskog pravosuđa, koliko brzo jedan slučaj može da se procesuira?
„Sudovi su zatrpani brojnim predmetima, iako zakon predviđa tu hitnost. Međutim, predviđa i mjere kojima se ta hitnost može ostvariti.“
RSE: Znači, prije bi se moglo govoriti o dužem vremenskom periodu nego recimo o mjesecima.
„Upravo tako.“
Srbija: Svakog mjeseca nekoliko stotina žena potraži pomoć
Svakog mjeseca, nekoliko stotina žena u Srbiji potraži pomoć u nekoj od nevladinih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava. Precizne podatke o tome kolike su razmjere nasilja u porodici nemaju međutim ni zvanične institucije, ni nevladine organizacije. Želimir Bojović:
Iako je tema nasilja nad ženama u srbijanskoj javnosti danas mnogo više prisutnija nego pre, žene se još uvek teško odlučuju da govore o nasilju koje trpe, a još ređe odlaze u sigurne kuće, u kojima dobivaju mogućnost da napuste nasilnika i započnu nov život.
Milana je jedna od mnogih, koja je tek nakon niza godina stravičnih maltretiranja i premlaćivanja odlučila da sa decom napusti muža nasilnika i sklonište potraži u sigurnoj kući:
„Omalovažavao me je. Kada bi došao kući kasno u noći, bila sam dužna da ustanem da ga poslužim, a posle svega toga bi me premlatio. Iživljavao se i seksualno, a ako bih se pobunila, dobila bih batine. Udarao bi me čim bi stigao i kako bi stigao, pesnicama u glavu i tako dalje.“
Vesna Stanojević, direktorka Savetovališta protiv nasilja u porodici, kaže za Radio Slobodna Evropa da je oko 30 procenata ubistava počinjenih u Srbiji tokom 2007. godine posledica nasilja u porodici:
„Od početka godine do sada smo imali oko 1 600 poziva žena žrtava nasilja. To je jako veliki broj. Prošle godine smo imali 4 600. Postoji verovatnoća da će ove godine taj broj biti prevaziđen. Jedno je evidentno, da su oblici nasilja neuporedivo teži nego ranije. Ubistva, teške telesne povrede i sve što se dešava, toga ranije nije bilo.“
Žene žrtve nasilja još uvek ne uživaju tretman kakav bi trebalo, ali do sada je na njihovoj zaštiti urađeno mnogo više nego prethodnih godina, ističe ministar za rad i socijalna pitanja, Rasim Ljajić:
„U proteklom periodu smo doneli nekoliko zakona koji ne samo da stvaraju pravni osnov za unapređenje prava žena, već i sankcionišu počinioce nasilja nad ženama. Jedan od tih zakona je Krivični zakon, drugi je Porodični zakon, kao i neke odredbe Zakona o radu. Međutim, mnogo važnija od zakona je ukupna društvena svest koju moramo da stvaramo, kroz obrazovni sistem, kroz medije. Naša Strategija za unapređenje rodne ravnopravnosti pridaje poseban značaj medijima u ovoj oblasti.“
Međutim, iako su kaznene odredbe prema počiniocima nasilja u novom Krivičnom zakonu pooštrene, stručnjaci ističu da se njima i dalje izriču male i to uglavnom uslovne kazne. Jelena Nikolić, pravna savetnica u Autonomnom ženskom centru, iznosi jedan primer:
„Skoro smo imali jedan slučaj višestrukog silovanja, gde je nasilnik dobio šest godina, što je zaista jako malo.“
Nikolić naglašava da se kazne prema nasilnicima moraju još više pooštriti:
„Raspon kazni je od novčanih pa do 12 godina zatvora u slučaju kada nastupi smrt. Kazne koje su predviđene zakonom se izriču u blažem obliku, tako da treba promeniti zakonsku politiku prilikom izricanja visine kazne.“
Najefikasniji način zbrinjavanja i resocijalizacije žena žrtava nasilja jesu sigurne kuće. Njih na teritoriji Srbije ima trenutno sedam, a u planu je izgradnja još tri kuće. Stručnjaci naglašavaju da je prosečno provedeno vreme u ovim skloništima oko šest meseci, a da nakon toga žene same ili sa svojom decom započinju nov život daleko od muževa ili partnera nasilnika. Istraživanja pokazuju da oko 92 procenta žena uspeva da nađe posao i nakon toga se više nikada ne vraća nasilniku. Vesna Stanojević kaže da sve institucije zadužene da reaguju u slučaju nasilja nad ženama, taj posao danas rade bolje nego pre nekoliko godina:
„Sada i policija i centri za socijalni rad i zdravstvene ustanove reaguju prilično adekvatno. Međutim, to može da bude neuporedivo bolje.“
Sa ovom ocenom se slaže i Vesna Nikolić, direktorka Viktimološkog društva:
„Nasilje u porodici je postalo krivično delo, dakle i obaveza za javnog tužioca i sud vezano za kažnjavanje izvršioca. I centri za socijalni rad su dobili ingerencije vezano za nasilje u porodici i zaštitne mere. Tako da je to sve značajno. Međutim, ono što još uvek jeste problem, to je nedovoljna edukovanost ljudi koji treba da primenjuju te zakone, a takođe i neusklađenost različitih zakona i još uvek ne primenjivanje u praksi onoga što oni nalažu.“
Stručnjaci naglašavaju da je veliki problem i to što se u Srbiji porodično nasilja opravdava, a žena smatra odgovornom da je nasilje isprovocirala. Takvih optužbi se seća i Milana. Ipak, kaže da je sada započela nov život i da je prvi put, nakon 18 godina strepnji, batina i ponižavanja, u sigurnoj kući pronašla mir za sebe i svoju decu: