Prvi put sam imala priliku da gledam Balkan uživo 26. oktobra 1999. godine. Avion švajcarske vlade nagnuo je krila i napravio spirtalni okret da bi, spuštajući se, obišao Šar -Planinu, masiv sačinjen od stijena, zemlje, šuma i lokalnih legendi, u zaleđu Skoplja, konfuznog glavnog grada Makedonije.
Najjužnija i najmanje razvijena od nekadašnjih jugoslovenskih republika, Makedonija je ostala nataknuta ratnim razaranjem. Za Haški sud bila je važna kao mjesto sastanaka svojih istraživačkih timova i sakupljanja informacija o onome što se dešavalo u drugim zonama bivše Jugoslavije, naročito u Beogradu. Moj tim i ja proveli smo noć u jednoj vili na brdu iznad Skoplja, a naredni dan smo imali razgovor sa premijerom, bivšim rok-muzičarem, Ljubčem Georgijevskim i drugim političarima.
Razgovor sa Georgijevskim je bio prvi pokušaj da ubijedimo političke vođe na Balkanu da poštuju obavezu da sarađuju i pomažu Haški sud u njegovim naporima da istraži ratne zločine i uhapsi osobe koje su optužene za te zločine. Premijer Georgijevski i ministar unutrašnjih poslova Makedonije, Pavle Trajanov, gledali su me bezizražajno dok sam im objašnjavala da imamo vijesti da je Ratko Mladić viđen na teritoriji Makedonije.
Georgijevski nas uvjerava da Makedonija ne bi nikada, taman posla, onemogućila rad Suda. "Mladićeva žena je Makedonka", dodao je prije nego što je priznao da je i on čuo tu vijest. Trajanov nas uvjerava da makedonska tajna služba nema vijesti o prisustvu Mladića, niti drugih haških bjegunaca. "To su jako dobro poznate osobe", kaže Trajanov, pokušavajući da nas uvjeri da bi policija već nešto uradila da je Mladić kojim slučajem došao u Makedoniju... "Hapšenje jedne tako poznate osobe imalo bi jako teške posljedice po nas, uključućjući i terorističke napade", potvrđuje Georgijevski. Trojanov dodaje da nisu Makedonci jedini koji se plaše hapšenja haških optuženika. Podvlači da čak i NATO jedinice u BiH i na Kosovu izbjegavaju obavezu. "Svako očekuje da neko drugi uradi taj posao", kaže.
Podstičem Makedonce da urade sve što je u njihovoj moći, da krenu u akciju. "Učinite to… poslaćemo vam avion. Za nas je važno, takođe, blokiranje njihovih bankovnih računa. Oni su još aktivni, imaju potrebu za novcem da bi nastavili svoje poslove". "Možete biti sigurni sto posto da imamo potpunu kontrolu nad njihovim računima. Možemo ih blokirati bez ikakvog problema", obećava Trojanov. "Ne bojimo se da to uradimo" uvjerava nas Georgijevski. Ova fraza, prazno obećanje -"sarađivaćemo"- nastaviće da nam se vraća potput refrena i ponavljaće je gotovo svi na kraju zvaničnih razgovora na Balkanu, pa i izvan, kasnije, za vrijeme mojih osam godina rada u Sudu. Sve vlade, predstavnici raznih organizacija, svaki komandant NATO-a, razni diplomati, uvijek su govorili da su više nego spremni da sarađuju, toliko su bili spremni da nikada nisu preduzeli niti jedan korak, ni jednu mjeru da uhapse Karadžića ili Mladića koji su se šetali slobodni već više od tri godine i ostaće na slobodi još mnogo narednih godina. Previše često sam čula ova prazna obećanja na kraju mojih razgovora, bili su to signali da ispred nas dižu "zid od gume" (italijanski izraz, kada neko neće da uradi nešto, pokušava da uvjeri u suprotno, prim. prev.)….
* * *
Polazimo za Prištinu slijedećeg jutra, 28 oktobra, cestom, da bi se zadržali nekoliko sati u glavnom gradu Kosova; rudarski region koji srpski nacionalisti drže za koljevku svoje nacije i na osnovu toga traže srpski suverenitet nad pokrajinom, iako su stanovnici gotovo u potpunosti Albanci. Prolazimo pored istinskih porodičnih utvrđenja, sa visokim zidovima i djecom koja tjeraju stada ovaca i koza. Sjećam se članaka o siromaštvu, nepismenosti, neuhranjenosti, bolestima, smrtnosti novorođenčadi, o bandama kriminalaca koje drže u zarobljeništvu žene porijeklom iz cijele Evrope, prisiljavajući ih na prostituciju ili ih prodaju kao životinje. Ljudi ovoga kraja nisu nikada upoznali autoritet zakona, samo tradicionalnu osvetu koja nalaže "Oko za oko, život za život" …
Nakon godina srpskog represivnog režima i masovnog etničkog čišćenja u proljeće 1999. godine, žeđ za osvetom učinila je život na Kosovu opasnim. Srbi, prije svega stariji ljudi, našli su se u zamci, u raznim enklavama širom Pokrajine. Koristiti cestu da bi se prešlo iz jedne u drugu enklavu značilo je proći kroz zone pod kontrolom Albanaca. Jednice Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) djelovale su poput bandi za linč, otimale su i ubijale Srbe i pripadnike drugih etničkih grupa, prije svega Rome, iz jednostavnog razloga što su pripadali drugoj naciji. Albanci su napadali čak i Srbe koji su putovali u konvojima pod pratnjom Kfora. Oko 400 osoba, osumnjičenih za razne prestupe, od kojih 14 za ratne zločine, drži u pritvoru Kfor. Na Kosovu ne postoji neki pravi sistem koji bi dozvolio da budu procesuirani. Čak i da postoji, voditi jedan proces na licu mjesta značilo bi izložiti se visokom sigurnosnom riziku. Glasovi da Haški sud ima namjeru da procesuira neke vođe OVK, zbog zločina nad Srbima, razjarile su Albance, a OVK podstiče masovnu histeriju protiv Haškog suda, na isti način na koji to čini Slobodan Milošević u Beogradu.
Dolazimo u Prištinu oko podne i odmah krećemo prema glavnoj bazi Kfora.
Zaprepaštena sam haosom u gradu, gomilama ruševana uz cestu, ožiljcima koje je sukob ostavio na zgradama, hiljadama satelitskih antena uperenih prema nebu. Prvi sastanak je sa njemačkim komandantom Kfora, generalom Klausom Reinhardtom. Opisuje mi zastrašujuće događaje, pokušavajući da mi predstavi međunacionalnu mržnju koja vlada na Kosovu. Zabrinut je posljedicama koje mogu proizvesti optužbe protiv članova OVK i traži da ga, svakako, unaprijed obavijestimo ako do toga dođe. Objašnjavam da Sud ima namjeru da procesuira samo zločince najvišeg ranga. Podvlačim da, bez obzira na ukupnu situaciju, bezbjednosni rizik i negativan stav OVK prema Sudu, imamo namjeru da istražimo sve zločine koje je počinila OVK i da nam treba maksimalna podrška Kfora na terenu. General Rajnhard me uvjerava da će se nam pružiti svu neophodnu pomoć...
* * *
Za manje od sat vremena shvatila sam da za istraživanje ratnih zločina i odbranu ljudskih prava, treba podnijeti mnogo više nego što je spavati u prljavom krevetu, provesti besanu noć ili čekati u redu da bi koristio kupatilo. Takvi zadaci podrazumijevaju lični rizik, rizik one vrste koji pritišće dušu Nataše Kandić, osnivača Fonda za humanitarno pravo iz Beograda… Kandić se nije dala uplašiti barikadama srpske policije, niti bandama Albanaca u potrazi za osvetom. Kružila je autom po Kosovu za vrijeme NATO bombardovanja da bi mogla svjedočiti o progonu Albanaca. Čak i sada, mjesecima nakon što je sve prošlo, Kandić je fizički uništena. Pri prvom susretu joj kažem: “A za mene ovo traje tek jedan dan”. Zatim mi Kandić opisuje katastrofalnu situaciju na Kosovu.
Kaže da je neophodno pritisnuti OVK. U Peći, gradiću koji su zapalili Srbi, postoje jasne indicije da je lokalna OVK upletena u ratne zločine. Albanci se jako plaše OVK, neće da svjedoče o njihovim zločinima, odbijaju da sarađuju sa UNIMK-om ili Haškim sudom…Srbi-svjedoci počeli su da govore, ali i oni su uplašeni i moraju da bježe u susjednu Crnu Goru ili Makedoniju, mesta koja su izvan domašaja istražitelja Suda. Takođe kaže da su Srbi počeli da priznaju zločine. Jedan svjedok, komandant čuvara u zatvoru, počeo je da otkriva ubistvo stotina zatvorenika. Trebalo bi ga izvući van države, kaže Kandić. ”Jako je uplašen, čak i kada govori sa mojim advokatima”….
Poslijepodne, vojnim helikopterom, odlazimo do mesta, gdje jedan tim austrijskih ljekara otkopava masovnu grobnicu u Sićevu, selu blizu planine Prokletije…Ono što izranja iz zemlje su ljudske forme, izgledaju poput skulptura od gipsa Georga Segala, jasnih kontura, sive ili braon boje. Insekti i milijarde bakterija su pojeli oči i druge dijelove lica leša na stolu. Jedan patolog testerom reže kosti pred očima rodbine mrtvog čovjeka. Istraživači kažu da je imao 86 godina. Svjedoci tvrde da su Srbi upali u kuću, prerezali mu grkljan, ubili još dvije žene i jednog pripadnika OVK.
Iskustvo ove masovne grobnice ne izaziva u meni posebnu emotivnu reakciju, barem ne svjesnu. Zadah mi ostavlja u nosnicama jedan snažan okus. Zubi i kosti koji izbijaju iz ostataka tijela u raspadanju je sablasan prizor, ali za mene to su samo materijalni dokazi, elementi budućeg dosijea za eventualni proces Slobodanu Miloševiću i ostalim okrivljenim za ratne zločine na Kosovu. Mogla bih tu ostati cijeli dan, baš kao što dan za danom rade patolozi. Mogla bih se vratiti na to mesto i najsparnijeg dana jula mjeseca. To je moj posao. Potiskujem u podsvijest svaki strah i jezu koju može provocirati. Ali, naježim se kada mi predstaviše jednog rođaka ubijenog starca koga patolozi sekciraju na stolu. Zove se Jakub Beriša. Stežem mu ruku, gledam ga u oči i više se ne sjećam šta sam rekla. Njegov stisak ruke je dovoljan da mi prenese svu bol koji taj čovjek osjeća. I nadu koju polaže u Haški sud.
Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić