Priosjećajući se slučaja Biljane Plavšić, Del Ponteova u svojoj knjizi otkriva da je bivša predsjednica RS prevarila Tužiteljstvo jer je, usprkos dogovoru, odbila svjedočiti protiv drugih optuženika, svojih saboraca. Potom je čak povukla i svoje priznanje krivice koje je dala 2. oktobra 2002.
"Tribunal je optužio Plavšićevu za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Ona je bila bliska saradnica Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika. Učestvovala je u kampanji komadanja BiH i etničkom čišćenu", piše del Ponteova i navodi kako je očekivala da upravo Bilja bude ključni svjedok protiv Miloševića i Krajišnika.
Bivša glavna tužiteljica prisjeća se i svog prvog susreta sa srpskom caricom, kako je Plavšićevu zvao Arkan.
"Sjedjele smo u mojoj kancelariji i pušile cigarete. Sjećam se da sam joj ponudila paklicu mojih Marllboro Gold, američke proizvodnje, misleći da vjerovatno teško nabavlja prave Marllboro cigarete u nizozemskom zatvoru i da bi takav gest mogao biti koristan. Pokušala je da razgovara sa mnom kao žena sa ženom. Rekla mi je da je diplomirani biolog i nastavila pričom o superiornosti srpskog naroda. Njeno buncanje bilo je odvratno, pa sam završila dijalog. Moja osnovna greška je bilo je to što je nisam obavezala da pismeno prihvati svjedočenje protiv drugih optuženika. Vjerovala sam njenim usmenim uvjeravanjima i bila sam prevarena", piše Del Ponteova.
Srbijanske vlasti namjeravale su krajem 2003. godine uhapsiti Ratka Mladića, kako bi sva krivica za genocid u Srebrenici mogla biti svaljena na njega kao "žrtvenog jarca", jer bi Beograd tako mogao uvjeriti BiH da odustane od tužbe pred Medjunarodnim sudom pravde (ICJ), tvrdi bivša tužiteljica Haškog suda Carla del Ponte u svojoj knjizi "Lov".
Del Ponte navodi da se tokom njene posjete Beogradu u oktobru 2003., čiji su glavni ciljevi na početku bila pitanja hapšenja Mladića i proces protiv Srbije pred ICJ, ubrzo pokazalo kako je strategija Beograda da uhapsi Mladića koji bi zatim pred Haškim sudom (ICTY) odgovarao za genocid u BiH, a da onda radi na uvjeravanju bosanske vlade da povuče tužbu protiv Srbije.
Bivša tužiteljica je tada razgovarala i s tadašnjim ministrom vanjskih poslova Srbije i Crne Gore Goranom Svilanovićem i njegovim savjetnikom Vladimirom Ðerićem, kojeg je "(Svilanović) zadužio da spriječi da kompromitujući dokazi o učestvovanju Srbije u genocidu u BiH i prisvajanju teritorije u Hrvatskoj stignu do ICTY-a i, prije svega, do Međunarodnog suda pravde".
"Svilanović je odgovorio, navodeći opet problem odbrane Srbije u tužbi pred ICJ. Zatim me je opomenuo da ne podnosim ponovo zahtjev za obavezujući nalog za pristup arhivama, upozoravajući da Tužiteljstvo nema mnogo izgleda za pobjedu i da podnošenje takvog zahtjeva ne bi 'pomoglo', želeći mi reći 'da Beograd može još manje sarađivati'", piše bivša tužiteljica.
"Možda je Svilanović imao namjeru da me iznervira baš onoliko koliko me je iznervirao", dodala je, navodeći da je bivši šef diplomatije Srbije i Crne Gore tada ponovo počeo govoriti o tužbi BiH protiv Srbije, "implicirajući očigledno kako zna da dokumenti sadrže podatke koji bi, kada bi dospjeli u ruke sudaca ICJ, bili katastrofalni za Srbiju."
Svilanović ju je, piše Del Ponte, podsjetio kako je jasno da bi, kada bi ICTY proglasio (Slobodana) Miloševića krivim za genocid, to oslabilo odbranu Srbije u procesu pred Međunarodnim sudom pravde. Zbog toga su, kazao je, vlasti sada čvrsto odlučne da uhapse Mladića.
