RSE: Gospođo Feldman, na posljednjem sastanku u Briselu NATO je, čini se pojačao tempo kada su u pitanju zemlje Balkana. Crna Gora je potpisala individualni partnerski akcioni plan, a Hrvatskoj, Makedoniji i Albaniji je poručeno da mogu očekivati pozivnicu za NATO već na aprilskom zasijedanju u Bukureštu. Dovodite li ovo u vezu sa aktuelnom situacijom oko priznavanja nezavisnosti Kosova, tenzija u Srbiji i na jugu Srbije?
Feldman: Moguće je takvo jedno objašnjenje, iako se meni čini da je strategija priključenja država bivše Jugoslavije NATO-u nešto što je zadana i standardna politika NATO-a. Priključenje ovih država o kojima ste govorili, Hrvatske, Makedonije i Albanije, pozivnica se očekuje već u travnju, a što se tiče Bosne i Crne Gore koje su pristupile na različite načine, ali svakako u tom procesu, ja mislim da je sasvim logičan razvoj situacije. Da li je to u vezi sa Kosovom i nedavnim događajima? Sigurno da donekle možemo to ustvrditi, ali činjenica je isto tako da je u interesu svih ovih zemalja da što prije i na što bezbolniji način započnu procese reforme njihovih oružanih snaga i njihovih vojski i pokušaju se što prije standardizirati i na način na koji to NATO standardi propisuju.
RSE: Koliko put ka NATO-u ovih zemalja može pojačati regionalnu bezbjednost?
Feldman: Ja mislim da će ulaskom ovih zemalja u NATO i razvojem ovog procesa i u Bosni i Crnoj Gori obrambena, ali sigurnosna situacija u ovim zemljama biti bolja nego što je bila do sada. Mislim da je takav jedan razvoj izvjestan jer su sve zemlje članice NATO-a prošle taj put, pa i one koje su prethodno bile u Varšavskom paktu od '99. godine do danas, ja mislim da je primjetna njihova veća obrambena sigurnost.
RSE: Da li mislite da će prisustvo NATO-a u regionu izazvati reakcije Rusije, prije svega zbog situacija na relaciji Srbija Kosovo, ali i uopšte zaoštrene politike između NATO-a i Moskve?
Feldman: NATO i Moskva imaju poseban odnos koji se uostalom i u njihovom zajedničkom programu očituje. Meni se čini da je odnos NATO-a prema Rusiji definiran tim programom i postoji interes za suradnjom, mislim s obje strane. Ovo o čemu govorite je jedan politički razvoj koje se odvija dalje od NATO-a, a više u unutarnjoj politici Rusije, pa i Srbije, prvenstveno Srbije, koja inzistira sad na tom slavenskom bratstvu koje nikada nije bilo dovoljno baš pretjerano.
RSE: U Crnoj Gori kao i u ostalim zemljama je dosta visok procenat onih koji se protive ulasku u NATO. Kako će se o ulasku odrediti u Hrvatskoj? Da li će se određivati građani na referendumu ili će odluku donijeti Vlada, parlament?
Feldman: U Hrvatskoj nije velik procenat onih koji se protive ulasku države u NATO. Potpora građana Hrvatske u NATO je svakako iznad 50%, po nekim istraživanjima to je blizu ili oko 60%. Što se tiče načina ulaska u NATO mislim da je sasvim izvjesno da će o tom pristupanju odlučiti demokratski izabrani zastupnici u hrvatskom Saboru. Razlog zbog kojeg vrlo vjerovatno neće doći do referenduma leži u tome što kao prvo to nije ustavna obaveza, kao drugo čini mi se da je taj zakon do te mjere loše napravljen, napisan i osmišljen, koji je napisan još u doba Franje Tuđmana koji je htio osigurati da protiv njega ili njegove politike niti jedan referendum ne može proći.
RSE: U Crnoj Gori vlasti su za ulazak u NATO, dok je opozicija dominantno protiv. Da li je tako i u Hrvatskoj i koliko je to pitanje zapravo pogodno za dnevno političke napade na vlast?
Feldman: Mislim da se utoliko razlikuje situacija u Hrvatskoj od Crne Gore što su u Hrvatskoj sve političke stranke koje su zastupljene u hrvatskom Saboru izrazile za pristupanje NATO-u i mislim da o tome postoji jedan nacionalni koncenzus svih političkih snaga u Hrvatskoj.
RSE: Ipak kad u jednoj sredini, kao u Crnoj Gori, imamo situaciju da se ljudi protive, može li to biti i posljedica i nedovoljne obaviještenosti jer je priča o NATO-u jako zgodna za populističko tumačenje?
Feldman: Naravno, uvijek se čuju takvi glasovi i to sad govorim kao voditeljica kampanje za informiranje javnosti u Hrvatskoj, koju provodimo sad već mjesec dana i moje je iskustvo da ljudi na terenu, ljudi u lokalnim zajednicama koje smo posjetili imaju jako malo informacija, a pogotovo kvalitetnih informacija o čitavom ovom procesu pristupanja. Naravno da se o tome treba i mora voditi javna rasprava. Mislim da jako puno ljudi to zanima i mislim da je nužno građanima pružiti kvalitetne informacije. Ideja da će netko u ime države slati vojnike u nekakve druge, treće zemlje je potpuno kriva. I one zemlje poput Hrvatske koje imaju svoje profesionalne vojnike stacionirane, na primjer, u Avganistanu odlučuju suvereno o njihovom slanju, njihovom opremanju i takva se odluka redovito provodi u hrvatskom Saboru.
