RSE: Profesore, ne sjećam se da su naši mediji ikada posvetili toliko prostora i vremena nekom socijalnom fenomenu, nego što je to ova aktuelna kampanja u vezi s maloljetničkom delikvencijom. Da li se ta kampanja može smatrati u potpunosti uspješnom?
Spahić: To je klasičan primjer takozvanog reaktivnog novinarstva. Sami novinari bi morali biti advokati javnosti, pratiti fenomene, na svojevrstan način ih predviđati i djelovati preventivno. Ovo sada izgleda kao da mi do sada nismo imali nikakvih drugih problema i sad smo se svi sjatili oko tog ubistva kao velike senzacije. Takva ubistva i maloljetnička delikvencija uopšte se dešava čitavo vrijeme od kraja rata, pa čak se dešavala i prije rata. Takvih slučajeva ima koliko hoćete, ne samo u Sarajevu, već i u Banjaluci i u Zenici i u Tuzli i tako dalje. Ta kampanja je faktični samo skretanje pažnje na taj problem, odnosno zapostavljanje svih drugih problema koji postoje – oko policije, oko EU, oko nedjelovanja državnih organa, države i tako dalje.
RSE: Da se vratimo novinarskoj zajednici. Da li je ovaj put u pitanju jedna kolektivna, profesionalna griža savjesti zbog ranijeg ne činjenja ničega kad je ova problematika u pitanju?
Spahić: Meni je jako žao što ću ovo reći, ali u ovoj državi nikoga ne grize savjest ni za šta.
RSE: Ne bih da nas uvlačim u živi pijesak rizičnih pojmova, kao što su, recimo, uređivačka autonomija, interes javnosti i slično. Ali imam dojam kako dobar dio naših medija vlastitim djelovanjem doprinosi stvaranju slike ovog našeg malog svijeta kao idealne destinacije za kriminal.
Spahić: Kod nas mediji – što je katastrofa i što je zločin – komotno kažu da su „tri maloljetnika romske nacionalnosti ubili gospođu Spasojević srpske nacionalnosti“. Dakle i zločinu treba dati vjersku odnosno nacionalnu, rasnu, pa i segregacijsku dimenziju. Pišu: „maloljetnici bošnjačke nacionalnosti ubili maloljetnika hrvatske nacionalnosti“, „kriminalac hrvatske nacionalnosti“, „srpske nacionalnosti“, „pravoslavac“ i tako dalje. To nas apsolutno vodi u propast, u nemoral, u sve ono što je korupcija. Mi ne možemo imati zajedničku policiju. Svaki normalan čovjek želi jaku policiju u državi, da ga štiti od kriminalaca. Kao što su mnogi zalutali u politiku, tako su i mnogi zalutali u novinarstvo – ljudi koji apsolutno ne razumiju ontologiju novinarstva kao profesije koja treba biti zagovornik interesa javnosti, interesa građana, profesije koja educira građane o građanskoj kulturi. Umjesto toga, naše novinarstvo educira ove naše vjersko-nacionalne torove da što više traju Srebrenice, da što više traju Kazani i tako dalje. Ovo naše novinarstvo drži ta svoja stada u strahu i pokornosti. Ovo naše novinarstvo je zagadilo svijest našoj djeci. U našim medijima vidimo kako djeca jedne nacionalnosti kažu da ne mogu ići u školu s djecom druge nacionalnosti i smatraju to potpuno normalnim. Četvero djece izražava takvo mišljenje potpuno istom rečenicom, što pokazuje očiglednu indoktrinaciju. To je Gebelsova propaganda odnosno Staljinovo političko vaspitanje. To su elementi koji produkuju agresivnost i frustracije.
RSE: Neke naše novine, programi i emisije, potezima kao što je davanje šanse prononsiranim kriminalcima da optužuju nadležne organe i pojedince i ustupanje prostora mitomanima, praktično djeluju protiv temeljnih principa novinarske profesije.
Spahić: Ako ja imam svoju privatnu zabavu – to može biti parastos, može biti bajram, može biti sveti Anto – ja u svojoj kući ili u svojoj vikendici mogu da radim šta hoću. Mogu da se skinem go do pasa i da dovedem svirače. To neko onda snimi i to ide u emisiju koja pretendira da bude ozbiljna. Pa to je katastrofa. Vjerovatno znate na šta mislim. Da onaj ko je s one strane zakona dobiva mogućnost da optužuje javnog tužioca, to nema nigdje. A reakcija je – opet udarili po muslimanima. A ne kažu – po kriminalcima. Skupina je bila četveročlana, samo jedan od njih je bio punoljetan. Dvojica su bili Bošnjaci, jedan je bio Hrvat sa Stupa, a jedan Srbin sa Pala. A onda „Glas Srpske“ piše ovako: „MUP Kantona Sarajevo uhapsio Srbina sa Pala“. Ne spominje da su krali auta i ne spominje ove ostale. Mi smo mentalno bolesni. Ja tvrdim da smo zaraženi mentalnom sidom. Više uopšte ne možemo normalno rasuđivati, niti logički zaključivati. Kod nas vladaju nelogične, fiksacijske i mitomanske premise. Uz sve to upadaju novinari i utemeljuju svijest u glavama ljudi o tome da smo uistinu tri različita naroda koja govore tri različita jezika. Međutim, to kao različiti jezici ne može proći niti naučno, niti kao analogija s bilo kojom drugom zemljom. Jedan list u FBiH piše o nekakvom „okorjelom kriminalcu i njegovim banditima iz Republike Srpske“, a niti postoji optužnica protiv njega, niti je čovjek uhapšen. Pišu o nekakvom „okorjelom ratnom zločincu“, a niti je on optužen, niti uhapšen. Bosna i Hercegovina je potpisala sve konvencije, međutim niko ništa ne poštuje, niko za ništa ne odgovara, već se jednostavno udovoljava najnižem življu. Ja to vrlo često nazivam vjersko-nacionalnim kičem i šundom, gdje je moral podijeljen na tri morala – bošnjački, srpski i hrvatski odnosno muslimanski, katolički i pravoslavni.
RSE: Bojim se da nismo ostavili baš neki prostor za optimizam. Možemo li barem za kraj čuti prijedlog šta bi se moglo učiniti da bi se stanje popravilo kad je u pitanju ova naša novinarska profesija?
Spahić: S obzirom da učestvujem u edukaciji novinara, osjećam se otprilike kao ratni zločinac. Primi se 350 studenata, a imate jednog profesora. Taj profesor ne može uspostaviti ni elementarni red među 350 ljudi, a kamoli svakog od njih pojedinačno educirati da bude novinar. Lažemo se da imamo bolonjski sistem. Lažemo se da smo demokratska zemlja. Lažu lideri nacionalnih stranaka da su za Evropu, a zapravo se Evrope boje. Novinarska profesija je katastrofalna. Stavila se u službu kriminala, korupcije, ubijanja budućnosti mladih generacija i što je najgore ubijanja budućnosti naše domovine. Ja bih deset hiljada puta bio sretniji da mogu reći nešto dobro.
