Vikend je, ali ne i vrijeme odmora.
Po dogovoru, uranio je majstor-stolar da postavi nova vrata na austrougarskom zidnom plakaru u našem hodniku. Sve se, hvala Bogu, uklapa. Ispratih majstora, zahvaljujući mu na obavljenom poslu, pa žurim na sjednicu Glavnog odbora Socijaldemokratske partije BiH.
Puna sala mojih drugara, predanih aktivista, iz svih krajeva zemlje, a nema žamora.
Čuje se samo jedan glas. Govori Željko Komšić, podpredsjednik SDP-a i trenutni predsjedavajući Predsjedništva države. Nažalost, mi imamo državu uređenu tako da se i Predsjednik rotira. Željko nam podnosi izvještaj o svom jednogodišnjem radu, iznoseći pritom ocjene političke situacije i prilika u zemlji i regionu.
Na licima oko sebe uočavam dvojnu impresiju : ponos – što je taj čestiti i pametni čovjek dio NAS, što uspješno razbija ustaljenu percepciju da je politika «najstariji zanat» na svijetu, ali i zabrinutost za vrijeme koje je pred nama.
Region vri, Bosna zaostala na evropskom putu, a mafijaška klika, kreirajući virtuelne krize neometano rastura zemlju...
Kao statutarnu obavezu, izvještaj podnosi i predsjednik SDP-a, Prof. dr. Zlatko Lagumdžija. I njegove riječi su upozoravajuće, ocjene precizne, a političke prosudbe prije svega ljudske i moralne.
Region vri, Bosna zaostala na evropskom putu, a mafijaška klika, kreirajući virtuelne krize neometano rastura zemlju.
Uprkos takvom ambijentu, ili baš zbog toga, mi u SDP-u sa velikim entuzijazmom, kroz izuzetno konstruktivnu raspravu, pažljivo kreiramo izborni program i strategiju za lokalne izbore u oktobru.
Koliko tu ima spremnosti, volje i znanja da se pokrenu progresivni procesi u našem društvu i koliko je to u suprotnosti sa političkim ambijentom koji kreira «vladajuća nacionalistička šestorka» – potvrđuje i mirna protestna povorka , više od hiljade građana, koju – pri povratku kući – susrećem kod Narodnog pozorišta.
Nažalost, tek kad je Sarajevo evidentno postalo grad opasnog življenja, u kojem pored uobičajenih mafijaških obračuna i ubistava i maloljetni prestupnici ubijaju nedužnog dječaka u punom tramvaju, ili spaljuju nemoćnu staricu pred kućnim vratima i to sve u po bijela dana, Sarajlije – građani su podigli svoj glas. Traže odgovornost i ostavke. A svi naši nivoi vlasti - u Sarajevu ih ima 5 : opštine, grad, kanton, entitet, država, tvrde da nisu odgovorni, jer nisu nadležni.
Prije dvije nedelje sam bila aktivni sudionik prvih protesta ispred sarajevske katedrale, gdje su hiljade građana odale poštu ubijenom dječaku i tražile akciju vlasti protiv maloljetničkog kriminala. I prošle nedelje sam, na pauzi skupštinskog zasjedanja učestvovala u protestima pred zgradom kantonalne vlade.
Danas se pitam hoće li ovo biti kap koja preliva čašu i hoće li se konačno artikulisati glas javnosti, glas građana?
A već više od 15 godina – ONI si daju za pravo da govore u ime NAS, preciznije svaki od nacionalnih lidera u ime SVOG naroda. A u isto vrijeme bahato i drsko rade samo za sebe, bez stida i bez posljedica.
Ručak, pa uobičajeni dugački telefonski razgovor sa Nešom. Je li prošla gripa? Kakvo je sada vrijeme ? Kako je na poslu ?. Pokušavam da glasom ne odam koliko mi moj sin nedostaje.
Nedelja, 24. februar 2008.
Sinoćnja DORA na HTV-u i izbor pjesme za ovogodišnji Eurosong malo me je odmakla od tmurne svakodnevice.
Jutros uz kafu, naoružana svojim cigaretama, pravim uobičajeni plan, kako da sve obaveze u narednoj sedmici posložim u raspoloživo vrijeme.
Pijaca, koju nisam uspjela obaviti juče, puna šarenila i prelijepih boja, uz sunce i plavo nebo nagovještava kraj zime. Uz kupovinu, po koja riječ sa prodavačicama, pa bijeli mrs i meso u tržnici.
Pravi nedeljni ručak i prijatni porodični ambijent uljepšala je naša Lana. Došla je sama, jer joj je Zijad na putu. Pričamo o domaćim, kućnim i porodičnim temama i problemima.Trudeći se, i suprug i ja uspjevamo, bar za ručkom, izbjeći 'političke'.
Zove Žana, druga kćerka, bliznakinja, trenutno poslom u Milanu. Svi se smjenjujemo da joj čujemo glas. Radujemo se njenom skorom povratku kući.
Popodnevni odmor zamjenjuje priprema za nastavu.
Sutra počinje semestar.
Ponedeljak, 25. februar 2008.
Osam je sati. Amfiteatar Stomatološkog fakulteta pun, za mene novih lica, studenata VIII semestra. Ovo je njihov prvi susret sa predmetom Parodontologija, koji predajem skoro 30 godina.
Nakon predstavljanja Katedre, prvim slajdom pokušavam da privučem pažnju studenata, da ih zainteresujem i uvedem u priču.
Dva časa su nedovoljna da procjenim predznanje sa kojim dolaze, ali kad uhvatim pogled nekoliko bistrih okica, i to ne samo iz prvih redova, koje me prate, inspirišu i određuju tempo, znam da sam uspjela da uspostavim neophodnu komunikaciju. Razgovor i pitanja na kraju predavanja to i potvrđuju.
Žurim u SDP-ov klub u Parlamentu BiH. Na stolu su mi preostali nesređeni materijali sa prošlonedeljne sjednice, a već su pristigli i novi za narednu. Nova pošta – nove obaveze. Pažljivo studiram zakonske prijedloge, notiram sporne ili bitne odrednice na kojima treba raditi. Nisam ni opazila kako je proletilo vrijeme.
Utorak, 26. februar 2008.
Ispit iz Oralne medicine, drugog predmeta koji predajem na našoj katedri, obično je završni ispit za mnoge naše apsolvente.
Žar u očima i treperava lica kandidata sa pitanjem – da li je ovo zaista kraj njihovih studija. Slutim da ih ima još koja si neminovno
postavljaju: A šta dalje; gdje obaviti staž; kako doći do posla ?
Frustrirajuće je, zaista, koliko malo naše društvo vodi računa o mladima. Koliko malo im posvećuje pažnje. Koliko naši mladi ljudi imaju znanja i potencijala, a nikakvih šansi i nikakvog podstreka, bar ne suštinskog i sistemskog.
Ne čudi stoga što su ulice i kafići prepuni dokone omladine, koja besciljno trači svoje vrijeme. Gdje da ga utroše, čemu da se posvete, čime da se bave???
Prisjećam se nedavne neprijatne scene, kojoj sam bila svjedok, na putu ka kultnoj sarajevskoj SLOZI - akademskom kulturno umjetničkom društvu sa skoro stogodišnjom tradicijom, u kojoj su se generacije mladih okupljale, rasle, sazrijevale, zaljubljivale, igrale i pjevale, sa kojom se putovalo i upoznavao svijet.
Elem, prilazeći SLOZI, suprug i ja prolazimo pored jednog drčnog junoše koji ničim izazvan dobacuje: «Sloga – to leglo starih komunjara». Užasnuti , ne reagujemo, ali oboje konačno shvatamo zašto današnji SELJO –nekadašnja SLOGA, kao jedino društvo u našem gradu bez nacionalnog predznaka, nema skoro nikakvu društvenu ili finansijsku podršku.
U isto vrijeme smo ponosni što entuzijasti u SELJI-SLOZI ne posustaju i što, uprkos ambijentu, ne samo da opstaju nego rade, stvaraju, slave jubileje, organizuju turneje, ostvaruju nove kontakte i obnavljaju stare u zemlji i regionu.
Tvrd smo mi orah. Ipak se ne damo!!!
Ispiti su uspješno okončani. 3 novopečena doktora stomatologije su pred izazovima budućnosti, a ja žurim dalje.
U zgradu UNITIC-a, gdje su smješteni i uredi OSCE-a, ulazim u deset do 2. Sastanak sa voditeljicama gender programa odjela za ljudska prava je u 2 sata, ali ne volim da kasnim. Već su obje tu. Austrijanka i Francuskinja, mlade, poletne, vrlo srčane i otvorene.
Tema i ovog našeg susreta je saradnja i potpora koju pruža njihov odjel našoj parlamentarnoj Komisiji za ravnopravnost polova. Činjenica da sam jedina žena u ovoj devetočlanoj komisiji najbolje ilustruje gender senzibilitet našeg društva. Ali – ne treba bježati od istine, ni malobrojne parlamentarke - 5 žena od 42 člana Predstavničkog doma Parlamenta BiH – nisu ovu komisiju smatrale dovoljno atraktivnom da bi je odabrale kao dio svojih parlamentarnih aktivnosti.
Što se mene tiče, ja ne odustajem. 'Valja nama preko rijeke...'
Srijeda, 27. februar 2008.
Cijelo jutro sam u Parlamentu. Vrijeme leti. Sređujem materijale i pravim njihovu posljednju reviziju pred put. Naime, kao član Grupacije za populaciju i razvoj BiH, odlučeno je da učestvujem na trodnevnom Evropskom Parlamentarnom Forumu u Amsterdamu. Putujem sutra.
Kod kuće, moje pripreme su tipično ženske. Ostaviti sve tako da mom suprugu ništa, sem mene, ne nedostaje. On to zaista zaslužuje. Tokom decenija našeg zajedničkog života bio mi je prava podrška i uvijek pun razumjevanja za sve moje akademske i društvene aktivnosti.
Dakle, kuća je uredna, fružider pun. Mali putni kofer spakovan. Stižem i kod frizera.
Četvrtak, 28. februara 2008.
Sarajevski aerodrom, pa Bečki. Konačno- uveče stižem u Amsterdam. Hotel u kojem smo smješteni je i mjesto održavanja skupa. Nakon cjelodnevnog puta – zasluženi odmor.
Petak, 29. februar 2008.
Amsterdamski forum je okupio parlamentarce iz cijele Evrope.
Tema je izazovna : «Učiniti da Mediji rade za Vas», a obuhvata obuku i sticanje vještina pri televizijskom i radio obraćanju političara koji žele da govore o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima.
Radi se plenarno i u malim grupama. Uvodna predavanja su o krucijalnom značaju priprema da se lansira poruka koju želimo, a potom i 10 preporuka za dobru komunikaciju : na šta se mora misliti, ako se želi postići uspijeh.
Sve u svemu vrlo sadržajan i koristan seminar. Uz mnogo poznatog, stekla sam i nova iskustva. Upoznala i nove ljude.
Sabirući utiske, uvijek sam ponovo imresionirana kontrastom između normalne, uhodane, stare Evrope i našeg čemernog i turbulentnog Balkana.
Uprkos tome, radujem se povratku svojoj kući, porodici, prijateljima.
Čini mi se , da sam, uprkos godinama, još uvijek spremna i voljna da sudjelujem i doprinosim stvaranju boljeg društvenog i političkog ambijenta u našoj zemlji. Najveći motiv i obaveza su mi moja djeca, budućnost naše mladosti.
Neko će reći da je Don Kihotovski danas biti entuzijasta u Bosni. Moj iskreni odgovor je - NE - to je socijaldemokratski. To je moj životni 'credo'.
