„Teška situacija koja je vladala prije, kada smo se svi nekako žalili, naricali već godinama kako nam je teško, kako su nam uslovi rada loši, kako nemamo para i slično, sad je to još gore. Ali, eto, ja se nekako uzdam u ove mlađe generacije – da koriste društvene mreže, da koriste i mejl, i portale, ako nikako drugačije, onda bar tako možemo raditi, postavljati neka svoja videa, svoje filmove, svoja zapažanja, i baviti se aktivizmom na taj način“, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa umjetnica Ornela Čolić, nakon održane sarajevske premijere kratkog igranog filma"Hana".
Film je snimljen u januaru ove godine u okviru projekta "Mentalno zdravlje u kadru" Udruženja "Menssana" i govori o školskoj djeci koja su svakodnevno izložena i prolaze kroz nasilje i razne pritiske, te psihička stanja koja utiču na njihov razvoj, učenje i sam život.
RSE: Gospođo Čolić, otkud ideja da snimite film 'Hana'?
Čolić: Ideja je nastala u saradnji sa Udruženjem Menssana, kada su pedagozi i psiholozi škola vidjeli da je povećan broj djece koja se samopovrjeđuju, vršnjačko nasilje i depresija. Onda smo gledali koja bi to umjetnička forma najbolje prikazala sve probleme kroz koje mladi prolaze i davala određena rješenja, ponudila određene forme kroz koje bi mladi mogli da nekako realiziraju sami sebe, pomoći sami sebi.
Isto tako, kako to u filmu kaže jedan od likova, pomoći školi, pedagozima i psiholozima, jer mi imamo sistem u kojem je razvijena ta psihološka pomoć, ali nam naš mentalitet još uvijek ne dozvoljava da ga koristimo u punom kapacitetu.
U filmu se govori o djevojci koja ide u srednju školu, promijenila je sredinu, što zna biti stresno, prelazak iz osnovne u srednju školu, susrela je neke djevojke koje je maltretiraju. Ona je jedna od tih koje imaju taj momenat samopovrjeđivanja. Da ne otkrivam sve. To je to.
Povjerenje između roditelja i djece
RSE: Sa čime se roditelji susreću u životu svoje djece? Nerijetko se dešava da roditelji ne znaju da dijete u školi ima te probleme, jednostavno, primijete da je dijete drugačije. Kako ste Vi to dočarali kroz Vaš film?
Čolić: U mom filmu imamo roditelje koji su zainteresovani, da tako kažem, da ne ispadne da neke roditelje kritikujem, a da neke hvalim. Mi kao roditelji vodimo brigu o djeci, brižni smo i volimo ih, i dajemo im podršku. Mi ne možemo biti tu 24 sata. Mi ne možemo nadgledati svaki njihov korak, ali ono što je bitno, da od najranije dobi, i to ja ističem, razvijemo taj odnos u kom su oni sigurni da nam se mogu otvoriti, da nam se mogu požaliti, da nam mogu reći sve što ih tišti, da imaju tu neku sigurnost da ćemo im mi pomoći, ili, ako već mi ne možemo, ne znamo kako ćemo, da ćemo se nekome obratiti za pomoć.
RSE: Koliko se u društvu priča o nasilju nad djecom, maloljetničkoj delinkvenciji? Koliko umjetnost i ovakvi filmovi mogu pomoći da se o tim problemima više priča u javnosti?
Čolić: Film je odlično oruđe, da ga tako nazovem, za prenošenje svih emocija i tački gledišta koje mi imamo. Nažalost, kod nas je snimanje filmova više neki incident nego što je to neka praksa. Uz sve ove nove tehnologije koje imamo, žao mi je što nikako ne možemo sebi da olakšamo stvaranje tih kratkih formi, ako ništa drugo. Imamo mogućnost snimanja mobitelom, kamerama, fotoaparatima.
Djeca, koliko god ih mi tretirali kao djecu, kao male, oni mnogo bolje znaju te tehnologije, mnogo su snalažljiviji od nas. Film kao forma je idealan i za ove teme i za bilo koju drugu temu, ali nekako u našem društvu postoji taj neki stid koji nas koči da pričamo o ovim temama, da se bavimo problemima.
Ja sam, čak, dobila povratne informacije gdje su mi ljudi govorili da im se film svidio i sve je to dobro, ali nekako ga ne završavam ružičasto. Meni je to bilo onako super, koliko god to grozno zvučalo, ali djeci ne možete, ako se bavite nekim ozbiljnim temama i ako ih tretirate kao odrasle, ne možete prikazati da će nešto biti ružičasto ako nije.
Oni ne vole da im se laže, ne vole da im se nešto uljepšava, vole da im se jasno, otvoreno kaže: I mi smo bili u tim problemima, i mi smo sve to prošli, prevazišli smo to tako i tako. To su neke stvari koje bih voljela da naglasim.
Žene u novinarstvu i novinarska solidarnost
RSE: Vi se kao aktivistkinja dosta bavite pravima žena. Prošle godine ste bili i menadžerica projekta 'Žene u novinarstvu i novinarska solidarnost'. Postoji li jednakost između novinarki i novinara i postoji li, prije svega, ta solidarnost?
Čolić: Prvo nekako uopšteno da kažem da te solidarnosti fali, uopšteno između muškaraca i žena u novinarstvu, a posebno sa ženama. Fali nam te senzibilnosti kod nasilja koje žene trpe svakodnevno u odnosu na svoju porodicu. Kada žena novinarka izađe s nekim kritičkim člankom, kada se bavi istraživačkim novinarstvom, prva negativna reakcija koju imate je: Šta ti pametuješ, vrati se u kuhinju, idi udaj se, rađaj djecu.
To su neke stvari koje se muškarcima ne govore. Nažalost, s druge strane, kod muškaraca je izraženo fizičko nasilje, fizički se obračunavaju s njima nakon istraživačkih članaka, priloga ili priča. Kod žena je taj momenat koji je, s jedne strane, ta nadogradnja tih pritisaka koje one dobijaju i iz svojih redakcija, i sa strane osobe o kojoj pišu članak, vlasti, društva, javnosti. Znači, postoji taj neki perfidni momenat u kojem se ne prepoznaju kao dovoljno ozbiljne prijetnje i uvrede.
Uvijek dođe ta reakcija, kada sam pričala s novinarkama, uvijek dobiju od svojih kolega odgovor: 'Ma pusti, ma glupost, ma zašto te to vrijeđa'. Ali obično te 'slabije uvrede' prerastu u prijetnje porodici. Žene su naravno najosjetljivije na svoju djecu. I onda krenu prijetnje u odnosu na djecu, dobijanje poruka: 'Znamo u koju školu dijete ide, ako objaviš to' i slično.
Sve sam to baš na konferenciji povodom ove teme čula čak i od glavnih i odgovornih urednica.
RSE: Koliko su vidljivi ti i takvi napadi na novinarke, u odnosu na napade koje proživljavaju novinari?
Čolić: Neke kolegice, kao što je Arijana Saračević Helać ili Vildana Selimbegović, koje su bile tu na konferenciji, su me šokirale da su u momentu dok smo održavali tu konferenciju one dobijale prijeteće poruke uvrjedljivog sadržaja. Inboksi su im puni tih i takvih uvrjedljivih komentara i prijetnji. A mi smo u tom trenutku razgovarali o tome kako je njihova kolegica Milica napadnuta u Banjaluci, kako je njihova kolegica napadnuta u Splitu, čini mi se.
Imam osjećaj da eskalira sve više, iako kao žene se ne napadaju fizički, napadaju se muškarci, ali ovi napadi su mi, i te prijetnje, taj strah koji se stvara oko žena, jer su one 'slabiji' pol, pa se nećete pofajtati sa ženom, ali ćete je isprepadati, ali ćete joj prijetiti, svakodnevno ćete joj slati poruke kako bi stvorili i anksioznost i strah i osjećaj nesigurnosti, kako bi ona odustala od svog posla. Eto, to su neke razlike koje sam ja mogla vidjeti radeći taj projekat.
RSE: Bavili ste se i projektom o ženama, kroz koji ste htjeli doprinijeti afirmaciji i pozitivnijoj slici o stručnjakinjama. Gdje su tu žene u odnosu na muškarce u Bosni i Hercegovini?
Čolić: Taj projekat je govorio o osnaživanju žena u smislu kada zovemo eksperte da nam govore o nekoj temi, kada kolege novinari imaju neku temu, koliko često su im žene sagovornici. Kada gledate TV, žene su uglavnom voditeljice. Onda imate osjećaj da imate neku ravnopravnost, ali svaki ekspert, svaki stručnjak, više mu se vjeruje, manje biva kritikovan od žena.
U tom smislu sam ja radila istraživanje koliko se novinari odvaže uopšte pozvati žene ekspertice kako bi dobili neko stručno mišljenje, stručni stav o bilo kojoj temi koja nas interesuje. I to je bilo oko 17-20 posto da se obraćaju stručnjakinjama, jer dobijaju negativne komentare nakon gostovanja, ili telefonske pozive, ako se radi o televiziji, ili oni 'slavni' komentari na društvenim mrežama ili na portalima, da su to samoproglašene stručnjakinje, da su nekompetentne, zašto niste zvali ovog ili onog stručnjaka.
U tom smislu imam osjećaj da se još uvijek stručnjakinje i ekspertice bore za svoje mjesto.
RSE: Kako je na Vaš rad uticala pandemija virusa korona? Koliko se teško baviti umjetnošću i aktivizmom u ovakvoj situaciji?
Čolić: Film smo nekom srećom u januaru snimali tri dana. Montažu smo uspjeli završiti do kraja februara. Nekako imam osjećaj da nas je to bavljenje filmom pomalo i spasilo dok smo bili zatvoreni, ali zahvaljujući tim tehnologijama uspjeli smo sve to završiti i napraviti.
Što se tiče aktivizma i filmova, sve je to nekako, čak i ova moja promocija filma je prošla više online. I taj aktivizam se prebacio online. Epidemiološka situacija je sad već poprilično teška, kina su nam zatvorena, još manje ljudi može stati u prostor gdje smo imali prikazivanje filma u sali Opštine Stari Grad. Planirali smo i dalje da prikazujemo film, za vijeće roditelja i za druge kategorije odraslih, ali je sada sve to dovedeno u pitanje.
Teška situacija koja je vladala prije, kada smo se svi nekako žalili, naricali već godinama kako nam je teško, kako su nam uslovi rada loši, kako nemamo para i slično, sad je to još gore. Ali, eto, ja se nekako uzdam u ove mlađe generacije – da koriste društvene mreže, da koriste i mejl, i portale, ako nikako drugačije, onda bar tako možemo raditi, postavljati neka svoja videa, svoje filmove, svoja zapažanja, i baviti se aktivizmom na taj način.
RSE: Pripremate li neke nove projekte?
Čolić: Ide kao neki nastavak 'Hane', ide nastavak projekta u smislu da nam je sve što smo snimali, svi ljudi s kojima smo pričali su rekli da nam je to potrebno i da se moramo malo više pozabaviti tom temom, tako da ćemo je proširiti.
I dalje ostaje mentalno zdravlje u fokusu, samo ćemo sada govoriti o tome kako ova situacija u kojoj smo se našli utiče i koliko je ova pandemija otvorila priču o mentalnom zdravlju i da li je trebalo da se desi pandemija da bi mi ozbiljno shvatili bavljenje mentalnim zdravljem, da bi prevazišli te neke naše barijere u mentalitetu, da otići kod pedagoga, psihologa ne znači da smo mi ludi. Kako kaže Hana u filmu: 'Ako budem dovoljno puta ponavljala, možda i povjerujem u to.'
Facebook Forum